Nakon što je kao odgovor na američki udar Iran pogodio američku zračnu bazu u Kataru, rat je prema svim stranama završio. Paradoksalno, obje, odnosno sve tri strane (SAD, Izrael i Iran) proglasile su vojnu pobjedu. I dok bi se primirje moglo prekinuti, a sukob ponovno eskalirati, činjenica da je Trump inicirao primirje govori mnogo.
Formalno, SAD i Izrael ispunili su zahtjev Teherana – povratak pregovorima o nuklearnom sporazumu tek nakon uspostave primirja. Drugi cilj – svrgavanje režima – nije postignut. Iako SAD nije inzistirao na smjeni režima, već na uništavanju infrastrukture za nuklearni program, sam Izrael nije skrivao takve ambicije. U tom smislu, rizik od daljnjeg sukoba i dalje postoji. No pravo je pitanje može li doći do smjene režima na ovakav način.
Za razliku od Afganistana i Iraka (Afganistan se pokazao neuspješnim), ne postoji vojska u regiji koja bi mogla izvršiti kopnenu invaziju na Iran. Također, iako u Iranu postoji nezadovoljstvo vladajućim režimom, vrlo je teško vjerovati da će se prosvjedima ili državnim udarom srušiti trenutna vlast.
Ratno stanje nije dobro vrijeme za prosvjede. Sve dok državni aparat i sigurnosne snage funkcioniraju, nije realno da se išta promijeni. To može pokazati i iskustvo Ukrajine, pa čak i Izraela.
Kremlj se odlučio, između ostalog, na invaziju na Ukrajinu s ciljem da smijeni vlast u Kijevu. To je, međutim, dovelo do homogenizacije građana Ukrajine. Štoviše, Zelenski zbog izvanrednog stanja u zemlji ostao je na vlasti i nakon što mu je službeno istekao mandat.
Također, Zapad se "kladio" na to da će dugotrajni rat i sankcije dovesti do sloma režima u Moskvi. Ipak, to je dovelo do toga da je onaj dio građana koji je bio kritički nastrojen prema vlastima u Kremlju zapravo napustio Rusku Federaciju, što je također dovelo do povećanja relativne podrške trenutnim vlastima. Slično se može vidjeti i u Izraelu, u kojem premijer Netanyahu ostaje na vlasti sve dok traje ratno stanje.
Što se tiče Irana, SAD i Izrael nemaju koga formalno podržati. Opozicija je u egzilu, a i kao takva nije osobito popularna u zemlji. Reza Pahlavi, sin posljednjeg iranskog šaha koji se predstavlja kao demokratski vođa, nema veliku podršku zbog svojih veza s Izraelom i premijerom Netanyahuom., tako da formirane opozicijske snage u zemlji praktički ne postoji.
Pravu moć u Iranu ima Korpus islamske revolucionarne garde (IRGC), kojom formalno upravlja ajatolah. IRGC je baza na kojoj počiva Islamska Republika. Tu se radi o spoju vojnih, obavještajnih, sigurnosnih i energetskih struktura. Ako bi se, recimo, uspoređivalo s Rusijom, IRGC bi bio nešto kao spoj FSB-a, Rosnjefta, Rosteca i Rosgvardije.
Dakle, radi se o složenoj mreži raznorodnih struktura. Upravo zbog toga postoje razlike u stavovima, odnosno kolokvijalno rečeno "struje" u iranskom vodstvu. Jedan dio iranskog vodstva usmjeren je na dijalog i kompromis sa Zapadom, dok drugi dio nije.
To je možda osnova za unutarnja previranja, pogotovo ako se računa da bi ajatolah Hamenei uskoro mogao umrijeti (ima 86 godina). No pitanje je koliko bi smrt ajatolaha utjecala na razbijanje složene mreže IRGC-a.
U tome svemu leži razlog zbog čega je naročito SAD odlučio nakon kratkotrajne vojne akcije zaustaviti se i proglasiti pobjedu. Trump ovim primirjem jasno pokazuje da se pokušava držati svoje politike neulaska u ratne sukobe. Iako se zaista Trump "kompromitirao" time što je ušao u sukob, pogotovo nakon što je najavio diplomatsku misiju kada je govorio da će pregovorima doći do mira, jasno je da je u taj sukob ušao nevoljko.
Kada se sve uzme u obzir, jasno je da se SAD odlučio na "kompromisni" udar na Iran. To se prije svega odnosi na to da je tim udarima, prema američkim tvrdnjama, uništen iranski nuklearni program. Kolika je stvarna šteta i je li Iran izgubio sposobnost proizvodnje nuklearnog oružja (ako ju je uopće imao i ranije), glavni je misterij ovog sukoba.
Kako god, SAD je iskoristio svoj utjecaj na Izrael i Iran kako bi "kontroliranim" udarom zaustavio rat. Čisto radi usporedbe, to je ono što SAD ne može napraviti kada je riječ o ratu u Ukrajini. SAD ima veliki utjecaj na Izrael i Ukrajinu, zemlje koje SAD smatraju svojim saveznikom.
Međutim, ključna je razlika u utjecaju na suprotstavljenu stranu. Washington može upotrijebiti svoj utjecaj i izravno zaprijetiti Teheranu novim napadom. Moskvi to ne može napraviti jer to predstavlja rizik od nuklearnog rata. Rusiju može nastaviti "bombardirati" sankcijama, što ne jamči rezultat.
Dodatan razlog zbog čega je SAD-u bilo u interesu riješiti sukob između Irana i Izraela jest i rat u Ukrajini. Ovakav brzi prekid rata u Iranu mogao bi dati Trumpu mogućnost da zaoštri politiku prema Moskvi i poveća pritisak da se zaustavi rat. S druge strane, uvlačenje u dugi rat prije svega bi povećalo cijenu nafte, a to bi dovelo do jačanja položaja Rusije, a moguće i do raskola na Zapadu.
U vojnom smislu, sukob Irana i Izraela, čak i kratkotrajan, napravio je veliku štetu Ukrajini. Naime, SAD je iskoristio veliki broj raketa, a dodatno je Izrael iskoristio veliki broj raketa u ovom sukobu. To znači da će sada glavni napori vojne industrije SAD-a biti obnoviti zalihe SAD-a i Izraela, što će dodatno umanjiti vojnu pomoć Ukrajini. Time će se dodatno opteretiti i EU, koja je u sukobu na Bliskom istoku zasad prošla uglavnom neokrznuto.
I na kraju, ono što je negativno za Ukrajinu jest još veća erozija međunarodnog prava. SAD, kao i Izrael, izveli su udar na Iran bez sankcija UN-a kao preventivne mjere. Odnosno, napad se dogodio isključivo kao "preventivna mjera" temeljena na tvrdnji da Iran stvara nuklearnu bombu, a što je Teheran odbacio.
Time se Rusiji, ali i ne samo Rusiji, daje dobar argument za sadašnje i buduće napade. Podsjećanja radi, sam Putin je invaziju na Ukrajinu predstavio kao "preventivnu mjeru" za uklanjanje raznih prijetnji, koje je Kijev odbacivao. Ukrajina se tijekom godina rata pozivala na Povelju UN-a i međunarodno pravo (s pravom!), jasno argumentirajući sva kršenja istog od strane Moskve.
Ti apeli, iako nisu imali učinak na završetak rata, su bili pokušaj diplomatskog pritiska koji je dao određene rezultate. Na primjer, nijedna zemlja nije službeno prihvatila Krim kao ruski teritorij. Međutim, nakon ovog napada na Iran, takvi apeli znatno će izgubiti na težini, pogotovo u nezapadnom dijelu svijeta.
Ovime se zadao još jedan snažan udarac sustavu međunarodnog prava i međunarodnih odnosa koji je uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata, a dodatno se približilo sustavu u kojem onaj tko ima jače oružje i veću mogućnost ratovanja dobiva mogućnost krojiti poredak.
Što se globalne slike tiče, proglašeno primirje, ukoliko se održi, pozitivna je vijest za cijeli svijet. Jasno je da bi potpuno uključivanje SAD-a u rat protiv Irana, bez obzira na ishod, dovelo do ozbiljnih posljedica, među kojima je najveća prijetnja nuklearni rat.
Što se tiče utjecaja na rat u Ukrajini, primirje će SAD-u omogućiti vraćanje fokusa na taj sukob, iako je naravno situacija između Rusije i Ukrajine daleko kompliciranija. Odbijanje SAD-a da nastavi sukob s Iranom ostavlja šansu da će ipak možda moći dovesti Ukrajinu i Rusiju do postizanja nekakvog kompromisa koji će omogućiti prekid rata.
Postavlja se i pitanje ruske uloge u pregovorima o sporazumu s Iranom. Tu bi se mogle stvoriti dodatne veze američkog i ruskog predsjednika, a što bi moglo utjecati na završetak rata u Ukrajini.