U subotu 12. travnja održana su dva povijesno važna skupa za Srbiju, jedan u Beogradu, drugi u Novom Pazaru. Na drugom, koji je okupio domaćine i tisuće onih koji su o svom trošku, svojim biciklima i stopalima stigli u čaršiju na obalama Raške i Jošanice, građani su doživjeli nezapamćenu katarzu pomirenja onih koje su drugi posvađali. Nijemi zagrljaji i suze Bošnjaka i Srba pobijedili su višedesetljetnu nacionalističku lobotomiju, a Srbija je po prvi put nakon dugih godina sramotnih podjela podsjetila na građansku državu.
Za to vrijeme u Beogradu, nepunih 300 kilometara dalje, započeto je konstituiranje države u državi, kojoj je strano sve ono što se vidjelo, čulo i osjetilo ne samo u Novom Pazaru, već svuda po Srbiji gdje su proteklih nekoliko mjeseci prošli studenti i slobodni građani.
Na skupu u prijestolnici promoviran je "Pokret za narod i državu", čije ime je samo do prošle subote izazivalo nedoumice racionalnog uma, prije svega kod onih koji su podrazumijevali da ovdje stoljećima postoji i narod i država?! Ali, ne lezi vraže, odgovor je brzo stigao.
Svjedočili smo konstituiranju novog naroda imena ĆACI, kao i njihove države Ćacilend, hermetične zajednice neobične i po tome što je njen osnivač sa skupa uputio oštre političke zahtjeve samome sebi.
Narod Ćacija, za razliku od drugih, svoje naseobine, koje se šire munjevitom brzinom, ne podižu pored rijeka i u plodnim dolinama, već između parlamenata i dvora prvosvećenika. Ćacilend je reality-teokracija koja se sa svih strana graniči s Republikom Srbijom.
Samo par dana nakon subotnjeg osnivačkog skupa dobili su i svoju Vladu na čelu s izvjesnim Đurom Macutom koji, gledano preko traktora i iz susjedne Republike Srbije, nevjerojatno podsjeća na Mr. Burnsa, zločestog junaka Simpsonovih.
Ćacilend nije "tikva bez sjemena" na ovim prostorima, on je svoju inspiraciju tražio i našao u poeziji Jovana Jovanovića - Zmaja još iz 19. stoljeća, prije točno 160 godina. Čika Jova je tada opjevao i ovjekovječio obrenovićevsko "Kraljevstvo Jutututu" kao, ispostavit će se, povijesni oslonac i uzor današnjeg Ćacilenda.
Napisao je dvije pjesme, svečanu i narodnu. Svečanu, koja je zavrijedila status himne, nazvao je "Jututunska juhahaha", dok je svakodnevnoj upotrebi namijenio njenu narodnu, folk verziju: "U kraljevstvu Jutututu kralj trinaesti Balakaha obećao svom narodu da će dati juhahaha (ustav). Samo neka budu vjerni, nek vojuju o svom kruhu, neka šute i nek žmire, nek plaćaju juhuhuhu (porez)..."
Što je prevedeno na svakodnevni, narodni jezik trebalo značiti:
"...Ovaj narod vrlo dobro znade da je stvoren samo Knjaza radi,
da Mu daje poreze i hvale, da Ga dvori i ponizno kadi...
Radi Njega sva stvorenja žive, radi Njega sunce greje s neba,
a taj narod, a tu zemlju našu, podrži je – ako Knjazu treba...
Oduzmi nam i želje i glasa, oduzmi nam mudrovanja kleta,
da Njegovu nameru ne preči, da njegovoj mudrosti ne smeta..."
Iz pouzdanih izvora saznajemo da će na Vidovdan, 28. lipnja, biti donesen Ustav Ćacilenda koji bi u Stavku 1. definirao "ĆAK" kao jedinicu mjere, referentnu točku svih vrijednosti srpskog sveta. Nagađa se da bi ekskluzivno pravo tumačenja jedinice mjere, kao principa, pripalo jednom i jedinom.
Između "paralelnih svjetova", kako ih je prije par mjeseci nazvao Patrijarh Porfirije opisujući podjele u Srbiji, danas se jasno mogu potvrditi fundamentalne razlike u tumačenju tradicionalnih narodnih izreka.
Kada premijeri, ministri i medijske perjanice Ćacilenda potežu novogovor u ovoj osjetljivoj identitetskoj oblasti, jasno je da je vrag odnio šalu. Tu su narodne izreke dobile druge dimenzije i značenja u skladu s osnovnim načelima polupismenosti i poluusmenosti Ćaci tradicije.
Dok u Ćacilendu važi izreka "Tko se lača mati, od mača će... mmm, jel...", u susjednoj Republici Srbiji pozivaju se na "Evanđelje po Mateju": "Tko se mača lati, od mača će poginuti."
U Ćacilendu čarobnica Ana Brnabić citira samu sebe, dok s druge strane granice građani citiraju Isusa Krista.
Mangupi iz susjedne Republike Srbije skovali su i prijeteću rugalicu: "Tko se lača mati, od lača će najebati."
Druga izreka na kojoj se temelje vrijednosti Ćaci kulture glasi: "Piši kao što je napisano, čitaj kao što govoriš", dok u susjednoj Srbiji ona glasi: "Piši kao što govoriš, čitaj kao što je napisano." Dok se zbog ove druge lome koplja oko autorstva – je li u pitanju Johann Christoph Adelung ili Vuk Karadžić – u vezi prve nema dileme. Autor je jedna od sivih eminencija Ćacilenda, persona koja se u suradničkim dosjeima ruske tajne službe skriva iza passworda Belovulin.
Treći temeljni princip autorizirao je medijski apostol Ćacilenda DJ Vučko: "Mi ne možemo biti slijepi kod očiju ni ćoravi kod ušiju... ha... mislim, ćoravi kod očiju i slijepi kod ušiju."
Izgleda da je tajna moć izgovaranja duplog lapsusa direktna ulaznica za Ćacilend, jer vam za tamo nije potreban pasoš, dovoljna je ulaznica. Na ovaj princip, u obje verzije, pozvao se i Aca Srbin dok je onomad prijetećim tonom stavljao točku na priču o zvučnom topu, što je na "majke mi" potvrdila ruska FSB.
Vaskoliki Ćacilend s oduševljenjem je prihvatio da bude ćorav kod očiju i slijep kod ušiju, s prezirom odbacujući insinuaciju da su vidjeli i čuli ono što su vidjeli i čuli izdajnici i autošovinisti iz susjedne Republike Srbije. Inače, u komšijskoj, plaćeničkoj tvorevini se kaže: "Ne budi slijep kod očiju, ni gluh kod ušiju."
I dok su Ćaciji u prijestolnici uspostavljali svoju tvorevinu kao svojevrsni oblik društvene šizofrenije i hipokrizije, u Novom Pazaru se rađala jedna nova Srbija. Iskra njene konstitutivnosti sadržana je u rečenici koju je studentkinja Bošnjakinja, par tjedana ranije, hodajući na veliko okupljanje u Kragujevcu, izgovorila u kameru jedne televizije:
"Jako sam sretna i uzbuđena dok hodam prema Kragujevcu. Po prvi put u životu osjećam da zaista pripadam ovoj zemlji."
Nema slobodne i normalne države bez tog "maltera", bez te emocije koja "drži sela i gradove".
Možda nije slučajno što se preko brda, na desetak kilometara od šadrvana na trgu Gazi Isa-Bega, oko kojeg su se okupile tisuće građana, nalazi Ras, prva prijestolnica iste ove zemlje iz vremena Nemanjića.
Kao da je došlo vrijeme za novi početak.
Napustili smo Novi Pazar s knedlom u grlu, potreseni i presretni, okupani i pročišćeni u energiji ljubavi i dobrodošlice. Zauvijek će ostati urezana slika nasmijanih Novopazarki pokrivenih hidžabima, s pištaljkama, državnim zastavama i bedževima na kojima je pisalo "Pumpaj!"
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala