Nije Persijski zaliv prvi na kome su Amerikanci polomili zube i doživeli debakl. Pre ravno 65 godina, par godina nakon kubanske revolucije, američka administracija Džona Kenedija angažovala je CIA da pokrene građansku pobunu i sruši još uvek svežu vlast Fidela Kastra.
Udarnu pesnicu invazije predstavljali su kubanski antikomunistički emigranti koji su izbegli pred novim režimom. Mesto sramotne katastrofe gde su se iskrcali nesrećnici zvalo se - Zaliv svinja. Bili su provaljeni, dočekani i nakon tri dana potpuno deklasirani. Taj događaj i danas slovi kao možda najveća američka blamaža tokom poluvekovnog "hladnog rata".
Kuba nekad i sad
Tadašnja Kuba svetlosnim godinama je daleko od ove današnje: nema više revolucionarnog zanosa, Kastra, raspoređenih ruskih raketa, one međunarodne popularnosti i "meke moći" oličene u Če Gevari. Najveći kubanski saveznik bio je Sovjetski Savez, tada globalna velesila koja nije bila upletena "kao pile u kučine" i zarobljena u iscrpljujućem ratu, poput današnje Rusije. Teško je očekivati da Rusi, koji su nemo odgledali pad Sirije i napad na Iran, čime su i praktično "očetkani" sa Bliskog istoka, potegnu u pomoć hiljadama kilometara udaljenom nekadašnjem proksiju.
Kuba je tako iskrsla kao jedinstvena šansa da se Amerika izvuče iz iranskog pakla, sada kada ne pomažu ni Epštajnovi niti NLO fajlovi.
Pored toga, iz ove postiranske vizure, u odnosu na preuzimanje Grenlanda, Panamskog kanala, Kanade, direktno ili indirektno ovladavanje kubanskim ostrvom deluje najmanje blesavo i najbliže nečemu što bi se moglo izvikati kao spasonosna Trumpova pobeda.
Kuba, kao siroče komunizma, ostala je sama i napuštena, bez energenata iz Venecuele, ali i iz Irana, sa kojim je poslednjih godina uspostavila intenzivnije energetske veze. Za razliku od Irana, koji u pozadini ima Pakistan, kao i Rusiju i Kinu, Kuba je nemoćnija nego ikad. Restrikcije struje nisu novina za Kubance u 21. veku, ali su dosegle dnevne maksimume od 18 sati, ponekad i na celom ostrvu istovremeno.
Međuizbori i kubanski faktor
Celu ovu priču, naravno, treba sagledavati u kontekstu američkih međuizbora u novembru, od kojih se Trumpu diže kosa na glavi, a nervoza i pritisak republikanskog tabora na predsednika rastu.
U susret izborima, a u kontekstu kubanskog pitanja, posebno treba obratiti pažnju na činjenicu da su Latinosi, kao birači, među ciljnim grupama čiji je rast značajno doprineo Trumpovim rezultatima, rapidno rastući od 25 posto 2016. do 45 posto 2024. U to biračko telo bitno su učitani kubanski emigranti koji, kao i ostali Latinosi, ne bi pustili suzu za propalim komunističkim režimom.
Aktuelni manevri u brazilskim vodama, sa nosačem aviona Nimitz, ukazuju da su Ameri počeli da pojačavaju pretnju, polako izmeštajući svoju ratnu efektivu u vode Latinske Amerike.
Ipak, teško je očekivati da postoji i najmanja spremnost američke i kubanske strane da se uđe u bilo kakav oružani sukob. Americi predizborno vreme otkucava duplo brže nego inače i svaka avantura, posle Irana, može vlast još skuplje koštati. S druge strane, Kuba je toliko ekonomski razvaljena da ne može da je spasi ni da celo ostrvo pretvori u Svetsku izložbu i auto-aukciju oldtajmera iz pedesetih.
Pregovori i Trumpova poseta Pekingu
Iz prilično pouzdanih izvora već nedeljama dobijamo još uvek škrte informacije o pregovorima obe strane. Očigledno se traži model mirne, ali radikalne transformacije Kube, gde bi se sačuvala čast režima, a Vašingtonu omogućilo nesumnjivo upravljanje polugama političkog i ekonomskog uticaja. Priču sa američke strane hendluje Marko Rubio, čiji su roditelji kubanski emigranti, dok su među pregovaračima sa Kube navodno i članovi porodice Kastro.
Trump je već u Pekingu i analitičari sumnjaju da bi pitanje Kube moglo da se nađe visoko na pregovaračkoj agendi, ako se uopšte i nađe. Kina je neočekivano mirno prešla preko blickriga u Venecueli, koja joj je bila daleko važnija od Kube, tako da se može očekivati da će i Kinezi, uz Ruse, samo odgledati obnovu apsolutnog američkog uticaja na južnoameričkom kontinentu.
Putin i Ši su već dovoljno dobro upoznali hirovitog "slona" da znaju kada se treba uzdržati i izbegavati njegov "epski bes", ma koliko on bio prolazan i neefikasan. Ima ozbiljnih analitičara koji očekuju da će visoko na listi prioriteta biti zalivska kriza, kao ekonomski i energetski problem broj jedan iz vizure Pekinga i Vašingtona. Mozaik za promišljanje treba sklopiti vodeći računa da je, neposredno pre Trumpa, kineskog predsednika Šija posetio iranski ministar spoljnih poslova Aragči, a da nakon Trumpa, do kraja maja, treba očekivati i Putinovu posetu Kini.
To da će ekonomska pitanja imati prioritet ukazuje i sastav američke delegacije, koja nastupa kao svojevrsni biznis dream-tim. Pored Ilona Maska, ekipu predvode i vodeći ljudi Nvidie, Ejpla, Blekroka, Boinga. Nikada ne treba izgubiti iz vida da su SAD i Kina, iako suprotstavljene velesile, istovremeno toliko duboko isprepletane ekonomskim interesima da se danas opravdano postavlja pitanje da li su više protivnici ili partneri.
Globalna ravnoteža i sudbina demokratije
Kao što je u hladnoratovskom svetu mir zavisio od nuklearnog balansa, danas se tome mirne duše može dodati i globalna ekonomska međuzavisnost kao faktor odvraćanja i stabilnosti.
Već sam u prethodnom tekstu konstatovao kako su Trump i Putin u 2026. upućeni jedan na drugog više nego ikada. Trump je tokom iranske krize načinio ozbiljne ustupke ruskoj strani po pitanju sankcija i energenata, bez kojih bi globalna pozicija Rusije bila značajno teža i komplikovanija.
Postavlja se pitanje da li i Peking, kao Moskva, nalazi interes u opstanku Trumpa i republikanskog trumpizma na vlasti. Evo prilike da pokaže da li će i šta će učiniti do novembarskih međuizbora kako bi pomogao Trumpu. Američki predsednik je već pri dolasku najavio da će od Šija tražiti pomoć oko rešavanja problema u Persijskom zalivu, računajući na značajnu ekonomsku povezanost Kine i Irana, ali i na tradicionalno prijateljstvo, što je sve zajedno dovelo do toga da Iran trgovinu energentima obavlja u kineskoj valuti.
Iako joj se nikada do sada nije tako i toliko otvoreno pretilo iz Bele kuće, Kina je imala višestruke koristi od grešaka svog najvećeg rivala. Pritom se slepo drži drevnog principa da između onoga što se ima i onoga što se želi treba sačuvati balans, za razliku od Amerike, kojoj nikada nije dosta.
Čekajući vidljivije rezultate samita Ši-Trump, sa žalošću moramo konstatovati da o ključnim svetskim pitanjima ovoga maja odlučuju trojica autokrata različitih profila, potencijala i intenziteta, ali ipak autokrata. Pritom su, između ostalog, na dnevnom redu dve visokooktanske diktature, ona u Iranu i ona na Kubi.
Izgleda da je pitanje demokratije i slobode skinuto sa dnevnog reda.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala