Na današnji dan 1712. godine hrvatsko je plemstvo zaključilo saborsku sjednicu u kojoj se dogovorilo da aktualnog kralja Karla VI. nakon smrti mogu naslijediti i ženske pripadnice njegove dinastije Habsburg. Hrvati su prvi podržali Karla u njegovim planovima da očuva mir nakon svoje smrti, a njihova motivacija svakako nije bila feministička, već se radi o političkim igrama u kojima je južna ugarska pokrajina nastojala sačuvati svoju posebnost.
Karlo VI. bio je habsburški vladar koji je u povijesti ostao upamćen najviše zbog problema nasljedstva. Naime, u njegovo vrijeme habsburška loza skoro je nestala. Imao je četvero djece – dvije kćeri i dva sina. Međutim oba sina umrla su u djetinjstvu, a Karlo se počeo brinuti kako bi se njegova zemlja mogla raspasti ili će ju podijeliti neprijatelji kada on umre.
Zbivanja u Beču pratili su i ostali. Francuska je jedva čekala oteti Habsburgovcima Nizozemsku, a razna vojvodstva i kneževine unutar Svetog Rimskog Carstva htjela su preuzeti titulu svetorimskog cara nakon Karla.
Kako bi spriječio raspad cijele države, Karlo je donio svoju Pragmatičku sankciju 1713. godine te tražio svu aristokraciju da ju potpiše. U njoj piše da njegove titule može preuzeti i njegova kći. Aristokrati su potpisali, no takav potpis nije garantirao ništa.
Ugarski plemići svoju su verziju Pragmatičke sankcije donijeli 1723. godine te podržali kandidaturu Marije Terezije kao idućeg nasljednika habsburških zemalja. Njihova sankcija poništila je onu hrvatsku iz 1712. godine u pravnom smislu, ali Karlo je sada znao da su istočni dijelovi njegove zemlje čvrsto na strani Marije Terezije.
Nakon Karlove smrti 1740. godine, pola Europe započelo je rat protiv Habsburgovaca i pokušalo izazvati njihovu premoć u većem dijelu Europe. Rat je trajao osam godina, a poznat je kao rat za austrijsko nasljeđe.
Hrvatska pragmatička sankcija relativno je nevažan dokument za opću povijest Europe 18. stoljeća, no Hrvatima je izuzetno bitna. Sankcija se spominje i u modernom hrvatskom Ustavu, a služi kao primjer hrvatske posebnosti unutar Ugarskog Kraljevstva.
Premda je potpisana 1712. godine kako bi hrvatski plemići pokazali neku razinu neovisnosti u odnosu na ugarske plemiće, ono što je hrvatsko plemstvo najviše brinulo bila su osmanska osvajanja, zbog čega su željeli pokazati lojalnost Habsburgovcima.
Hrvatska pragmatička sankcija ponovo je postala aktualna tijekom druge polovice 19. stoljeća, u vrijeme žestokih obračuna između Zagreba i Budimpešte. Hrvatski političari koristili su dokument kako bi dokazali Budimpešti svoju posebnost unutar Ugarskog Kraljevstva te se tako izborili za veću autonomiju nad svojim gospodarstvom i financijama.