Prije nešto više od godinu dana napisao sam tekst o tome kako se svijet od 2019. godine do danas jako promijenio i da su se u tom periodu pojavili izvjesni fenomeni koji bi se mogli opisati kao preddistopijsko stanje.
Sažeto, svijet je napustio 2019. godinu prilično drugačije nego što je napustio 2020., a o daljnjim godinama da i ne govorimo – krenulo je s pandemijom novog koronavirusa, a onda je počeo i rat u Ukrajini, energetska kriza, inflacija, itd.
Nekoliko je fenomena koji ukazuju na preddistopijsko stanje: drastičan pad povjerenja u struku, odnosno u spoznajne autoritete, prodor neliberalnih politika pod egidom očuvanja liberalne demokracije, moraliziranje kao glavna osobina "poželjne" politike, tehnokratizacija politike, sumnja da brz razvoj tehnologije (napose umjetne inteligencije) ne vodi u olakšavanje života čovječanstva, nego u nadilaženje istog (tzv. transhumanizam).
Narativi se mahom raspadaju
U prošloj godini i na samom početku 2025. možemo primijetiti kako se ipak narativi koji su doveli do preddistopijskog stanja mahom raspadaju, padaju kao pokošeni jedan za drugim.
Redom to bi bilo ovako: "curenje" koronavirusa iz wuhanskog laboratorija više ne spada u teoriju zavjere, nego se ozbiljno sumnja na to (štoviše, sve je izglednije da je tako), a metode poput zatvaranja gospodarstva i društva (tzv. lockdown) već dugo više nitko ozbiljan ne smatra nečim što je bilo potrebno i njegove su štete sve očitije; ratovanje do "posljednjeg Ukrajinca" i korist sankcija Rusiji kao službeni stav SAD-a, EU, hrvatske vlade i ukrajinskog predsjednika toliko prestaje biti u modi da je čak i čelnik spomenute hrvatske vlade u Davosu prije nešto više od tjedan dana rekao nešto donedavno nezamislivo (da s Rusijom treba pregovarati i da se sankcije nisu pokazale učinkovitima); tzv. zelene politike i njima pridruženi woke urušavaju se pod naletom Trumpove pobjede na predsjedničkim izborima u SAD-u. Itd. Itd.
To kompletno mijenja smjer politika koje se predstavljaju kao potrebne i učinkovite: tiskanje novca kao vatrogasna mjera odgode da se prebrode aktualne krize; "zelene politike" u vidu denuklearizacije i naglaska na obnovljivim izvorima energije kao energetska politika budućnosti; vjerovanje da će društveni i kulturološki progresivizam i dalje biti dominantna ideologija medija i kulture te da će se učinci ekonomske globalizacije međusobno pratiti s učincima kulturalnog i socijalnog aspekta globalizacije.
Prekretnica
Nasuprot tome, sve se izvjesnijim čini da će se Europa vratiti starijim i provjerenijim načinima izgradnje vlastitog gospodarstva i prezentirati svoju moć (Francuska je trenutačno jedina nuklearna sila u EU); da će tiskanje novca potencijalno opet zamijeniti monetarna restriktivnost (na najveću štetu upravo onih koji sada najviše pate zbog visokih cijena dobara i usluga); da će zapadno odustajanje od pozitivnog viđenja globalizacije povući za sobom tri moguća rješenja – ili jače zatvaranje u nacionalne granice (na razini država-nacija, ne naddržavnih asocijacija, što je EU još uvijek), ili jačanje naddržavne asocijacije kao potencijalno ravnopravnog takmaca u multipolarnom svijetu (Europa, uz Rusiju, SAD i Kinu), ili europsko jače priklanjanje trenutačnom globalizacijskom pobjedniku – Kini.
Ovim trima mogućim razrješenjima postojeće svjetske prekretnice valja posvetiti poseban tekst, a ovdje ćemo se zadržati još samo na raspadu narativa.
Sumarno, više godina, pa i više desetljeća dominantni narativi dolaze svome kraju: globalizacija u ekonomskom, socijalnom i kulturalnom smislu; progres koji dolazi preko naddržavnih asocijacija (Trump se povlači iz sve više njih, ugled nekih nikad nije bio na nižem nivou – od NATO-a do WHO-a); liberalizam i liberalna demokracija kao model za razvoj i blagostanje cijelog svijeta (Fukuyamin "kraj povijesti" sama je jača varijanta toga); te konačno racionalnost kao temelj moderniteta.
Uzdrmana globalizacija
Globalizaciju je prvenstveno uzdrmalo to što pobjednik u njoj nije onaj dio svijeta (primarno SAD, a onda i Europa) koji ju je najviše proklamirao, nego je to Kina (ideološki elementi današnjeg "antiglobalizma" mutno nazvani "suverenizmom", na što se kalemi i nacionalni i kulturalni konzervativizam, samo su nadgradnja na činjenicu da je u globalizacijskom procesu Kina značajno povela nad SAD-om i saveznicima).
Naddržavne asocijacije uzdrmala je njihova korumpiranost (slučaj WHO-a u pandemiji novog koronavirusa, ali i EK, ako imamo u vidu još neriješene makinacije Ursule von der Leyen oko nabave cjepiva), birokratiziranost (najbolji su primjer institucije EU) i neefikasnost (to se najviše odnosi na one koji bi se trebali brinuti za zdravlje, okoliš i sigurnost).
Liberalizam i liberalnu demokraciju pogodilo je više kriza od početka 21. stoljeća (sigurnosna uslijed napada na "Blizance", ekonomska krajem prvog desetljeća ovog stoljeća, migrantska sredinom prošlog desetljeća), a zadnjih nekoliko godina krize se uzastopno lijepe jedna na drugu (pandemijska, energetska i inflacijska, koje su uglavnom iznjedrile neliberalne odgovore vlada koje se smatraju liberalno-demokratskima).
Racionalnost kao temelj moderniteta (ne samo "zapadnog") pogođena je sve većim prodorom tzv. alternativnih izvora, koji dolaze na mjesto ranije proklamiranih i etabliranih spoznajnih autoriteta.
Svijet se u ovo doba raspada višedesetljetnih narativa nalazi na prekretnici, na kojoj možda može iznaći "treći put" mimo antiglobalizma, antiliberalizma, realpolitičke multipolarnosti i skepticizma spram ratia. Sasvim je zasad sigurno da nema povratka na dosadašnji i poraženi model globalizma, liberalizma, liberalne multilateralnosti i nedovoljno preispitanog racionaliteta. To moraju shvatiti vlade, političke stranke, intelektualci i mediji što prije.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala