JADRANKA Kosor ima ozbiljnih problema.
Mora istovremeno surađivati s Haaškim sudom i javno govoriti protiv njega. Mora voditi Hrvatsku prema Europskoj uniji i podilaziti antieuropskim sentimentima svojih birača. Mora uvjeriti javnost da se nemilosrdno bori protiv krize, a zapravo ne činiti ništa. Ili barem ništa dobro.
Sve ovo ne zvuči kao nešto iz čega bi se premijerka Kosor lako iskobeljala. Barem ne lakoćom svog prethodnika Ive Sanadera. Kralja kontradikcija. Sultana prevara. Gospodara manipulacija.
Suradnja s Haagom
Evo, recimo, Kosor je primila glavnog haškog tužitelja Sergea Brammertza i uvjeravala ga kako Hrvatska iskreno i u potpunosti surađuje s Tribunalom te da bi on to trebao tako navesti u izvještaju o suradnji.
I sve bi to bilo dobro, da ta ista premijerka nije prije desetak dana izjavljivala kako je haška presuda generalima neprihvatljiva, najavljivala progon onih koji su kobne transkripte dali Haagu i uredno podilazila nacionalističkoj histeriji koja se stvorila oko Gotovine i Markača.
Ako se ona nije osjećala blesavo, možda se tako osjećao Brammertz. A sigurno se blesavo osjećao svatko onaj koji već godinama traži logiku u politici HDZ-a prema Haagu. Koja se svodi na slogan: "Ako već moramo surađivati, ne moramo zato biti iskreni".
Kriza ulazi kroz prozor, a izlazi kroz vrata
Mjesecima već Kosor slaže stilske figure kojima najavljuje izlazak iz krize. Počelo je s krumpir salatom, nastavilo se s "traženjem puta za put prema izlasku iz krize", da bi se sada doguralo do toga da će "širom otvoriti vrata izlasku iz krize".
I sve bi to bilo dobro, da se isti dan nije oglasio guverner Rohatinski s najavom da će "oporavak biti dug i spor", i to upravo zbog premijerke koja je još 2009. godine ignorirala njegov plan reformi. I da samo koji dan ranije nije objavljen podatak da je punjenje državnog proračuna slabije za milijardu kuna.
Ako se već premijerka ne osjeća blesavo kad govori o oporavku, tako se osjećaju svi oni koji taj oporavak ne osjećaju. Ni u statistikama, ni u stvarnom životu.
Ili Europa ili Tuđman
I tako dolazimo do Europe. S jedne strane, Kosor mora uoči dovršetka pregovora otpočeti propagandnu kampanju među građanima koja bi osigurala prolaznost referenduma o ulasku u EU, dok s druge strane koristi svaku priliku da se retorikom vrati u devedesete.
Da podsjeti narod na Tuđmana, rat, generale i branitelje, da pomazi probuđenu nacionalističku beštiju i pred parlamentarne izbore ponudi joj sve što zatraži: i rezoluciju o Oluji, i ustavni zakon za branitelje (lažne i sve druge), i progon veleizdajnika, i koketiranje s liderima radikalne desnice. Svom četvoricom.
Kojoj Jadranki treba vjerovati? Onoj Kosor?
Kojoj Jadranki Kosor onda treba vjerovati? Onoj koja se zaklinje u europske vrijednosti ili onoj koja se vraća Tuđmanu? Onoj koja surađuje s Haagom ili onoj koja huška protiv njega? Onoj koja najavljuje izlazak iz krize, a čini sve da ga ne pronađe?
Zapravo, ne treba vjerovati ni jednoj, kao što se slobodno može vjerovati i jednoj i drugoj. Ionako se ovdje ne mora nužno raditi o jednoj te istoj osobi, što smo već naučili iz objašnjenja same Kosor na jednom Aktualnom satu u Saboru ("Iz načina na koji Milanka Opačić postavlja pitanje pokazuje da mi se obraća kao privatnoj osobi jer me nije nazvala predsjednicom vlade nego Jadrankom Kosor").
Ukratko, što se Kosor više trudila biti vjerodostojna, to joj teže ide. Niti je europejka, niti desničarka. Ni reformatorica. Samo loša manipulatorica.