Paul Hausser bio je jedan od najviših časnika Waffen-SS-a, čija je karijera obilježena vojnom sposobnošću, ali i dubokim kontroverzama zbog povezanosti s nacističkim režimom. Rođen 7. listopada 1880. u Brandenburgu an der Havelu, umro je 21. prosinca 1972. u Ludwigsburgu, ostavivši iza sebe nasljeđe koje se kreće između priznanja za taktičku učinkovitost i osuđivanja zbog uloge u zločinačkoj organizaciji.
Njegov život, prožet strogom pruskom vojnom tradicijom, simbolizira kako je jedan časnik iz starog carskog reda postao ključna figura u Hitlerovoj elitnoj formaciji, a kasnije i jedan od najistaknutijih glasova u poslijeratnim pokušajima rehabilitacije Waffen-SS-a.
Hausser je rođen u obitelji s dubokim vojnim korijenima, što je oblikovalo njegov svjetonazor od djetinjstva. Godine 1892. pridružio se njemačkoj vojsci kao kadet, a 1899. diplomirao je na kadetskoj akademiji i primio čin poručnika u 155. pješačkoj pukovniji.
Njegovo obrazovanje nastavilo se na Pruskoj vojnoj akademiji u Berlinu, koju je završio 1911. godine. Iste godine oženio se Elisabeth Gerard, s kojom je imao jednu kćer rođenu 1913.
Tijekom Prvog svjetskog rata služio je u Njemačkom generalštabu i na Istočnom bojištu, dosegnuvši čin majora. Nakon rata ostao je u Reichswehru, gdje je postupno napredovao i 1927. postao pukovnik.
Do umirovljenja 1932. godine obnašao je više stožernih i zapovjednih dužnosti. Nakon umirovljenja pridružio se veteranskoj organizaciji Der Stahlhelm, čiji su članovi kasnije djelomično integrirani u SA, a potom su mnogi prešli u SS.
Hausser je 1934. pristupio SS-u, gdje je imenovan za zapovjednika SS-Junkerschule Bad Tölz, škole za obuku časnika SS-a. Dvije godine kasnije postao je inspektor SS-Verfügungstruppe (SS-VT), elitne postrojbe pod vodstvom Heinricha Himmlera. Iako nije imao potpunu zapovjednu autonomiju, odigrao je važnu ulogu u stvaranju Waffen-SS-a kao borbene sile koja se razlikovala od regularne vojske.
Tijekom invazije na Poljsku 1939. služio je kao promatrač pri Panzer Division Kempf. U listopadu iste godine preuzeo je zapovjedništvo nad novoformiranom SS-Verfügungs-Division, kasnije preimenovanom u 2. SS diviziju "Das Reich", kojom je zapovijedao u francuskoj kampanji 1940. te u ranim fazama Operacije Barbarossa 1941. godine.
Tijekom službe bio je teško ranjen i izgubio jedno oko, što je doprinijelo njegovu ugledu među vojnicima. Za zasluge na bojištu odlikovan je Viteškim križem Željeznog križa 1941., Hrastovim lišćem 1943. i Mačevima 1944. godine.
Hausserov uspon dosegnuo je vrhunac kada je preuzeo zapovjedništvo nad II. SS Panzer Korpusom 1943. godine. Njegove postrojbe sudjelovale su u bitki kod Harkova i Kurska, jednim od najvećih i najkrvavijih okršaja na Istočnom bojištu.
Nakon Kurska, njegov korpus preformiran je s 9. i 10. SS divizijom te poslan u Italiju, a potom u Francusku, gdje je sudjelovao u obrani tijekom savezničke invazije na Normandiju 1944.
Nakon smrti generala Friedricha Dollmanna, 28. lipnja 1944. Hausser je preuzeo zapovjedništvo nad Sedmom armijom. Tijekom Falaiseanskog opkoljavanja teško je ranjen u vilicu, ali se vratio u službu i u kolovozu 1944. promaknut u čin SS-Oberstgruppenführera, što je jedan od najviših činova u SS-u (ekvivalent general-pukovniku).
Krajem rata zapovijedao je Armijskom grupom Oberrhein i Armijskom grupom G. Rat je završio u zapovjedništvu pod maršalom Albertom Kesselringom.
Na Nürnberškim suđenjima Hausser je tvrdio da je Waffen-SS imao isključivo vojnu funkciju i da nije bio uključen u ratne zločine, što je povjesničarski konsenzus odbacio, jer su brojne jedinice Waffen-SS-a bile izravno uključene u zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima.
Nakon rata Hausser je proveo neko vrijeme u savezničkom zarobljeništvu, a zatim se uključio u aktivnosti organizacije HIAG (Hilfsgemeinschaft auf Gegenseitigkeit der Angehörigen der ehemaligen Waffen-SS), osnovane 1951. godine.
Bio je jedan od njezinih utemeljitelja i prvi glasnogovornik. HIAG je okupljao bivše pripadnike Waffen-SS-a i imao stotine lokalnih podružnica diljem Zapadne Njemačke. Glavni cilj bio je politički i društveni pritisak za ukidanje diskriminacije prema bivšim SS vojnicima te revizionističko predstavljanje Waffen-SS-a kao "obične borbene postrojbe".
Hausser je objavio knjige poput "Waffen-SS im Einsatz" (1953.) i "Soldaten wie andere auch" (1966.), koje su nastojale prikazati Waffen-SS kao profesionalnu vojsku, a ne ideološki instrument režima. Ove su publikacije bile široko kritizirane kao dio pokušaja "bijeljenja" nacističke prošlosti.
Njegov rad s HIAG-om odigrao je važnu ulogu u oblikovanju poslijeratnog revizionizma u Zapadnoj Njemačkoj. Umro je 1972. u 92. godini života.