Dok traju žestoki napadi Izraela na Iran i napetosti između ovih dviju zemalja dosežu novu razinu, fokus većine analitičara usmjerava se na vojnu dinamiku sukoba. No jedno od pitanja jest može li ova eskalacija dovesti do pada iranskoga režima?
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu rekao je u intervjuu za Fox News, odgovarajući na pitanje novinara je li promjena iranskog režima dio izraelskog vojnog cilja, da bi ona "svakako mogla biti rezultat jer je režim u Iranu vrlo slab".
>> Netanyahu kaže da Izrael ima dva cilja u Iranu. Čini se da postoji i treći
Pad iranskog režima značio bi pravu tektonsku promjenu ne samo za Bliski istok već i za globalni poredak. Izrael je 13. lipnja izveo napad na Iran neviđenih razmjera, pri čemu je gađao stotine vojnih i nuklearnih ciljeva s ciljem sprječavanja Teherana da razvije atomsko oružje.
U napadima je poginulo najmanje 224, a ozlijeđeno više od 1000 ljudi u Iranu, prema službenom izvješću objavljenom jučer. Poginuli su Hossein Salami, zapovjednik Revolucionarne garde, jedan od najmoćnijih ljudi u Iranu, kao i šest istaknutih nuklearnih znanstvenika. Poginuo je i šef iranske obavještajne službe Mohammad Kazemi.
Nedugo prije početka ove eskalacije, u Iranu je održan niz prosvjeda protiv režima, što je nastavak višegodišnjeg kontinuiteta otpora, osobito među mladima. Posljednji veliki val prosvjeda izbio je 2022./2023. nakon smrti Mahse Amini, mlade žene koju je privela moralna policija zbog "nepravilnog nošenja hidžaba".
Najkrvaviji val prosvjeda dogodio se u studenom 2019. Prema izvješćima Amnesty Internationala i drugih organizacija, ubijeno je najmanje 300 ljudi. Bilježe se i veliki prosvjedi iz 2009., ali i 2017. godine.
Islamska Republika Iran uspostavljena je nakon revolucije 1979. godine, kada je svrgnut šah Muhamed Reza Pahlavi i ukinuta monarhija. Najvišu vlast u zemlji ima vrhovni vođa ajatolah Ali Hamenei, koji tu funkciju obnaša od 1989. godine.
Sam pojam "islamske države" označava oblik države ili političkog sustava u kojem je vlast utemeljena na islamskom pravu (šerijatu), koje je duboko ukorijenjeno u svakodnevni život. Ukratko, Iran je represivna i nedemokratska država u kojoj je moć koncentrirana u rukama vjerske elite.
Vedran Obućina, politolog i pročelnik Studijske grupe za Tursku i Bliski istok u Institutu za europske i globalizacijske studije, odgovara nam na pitanje koliko je iranski politički sustav otporan na unutarnje krize.
Iranski sustav je otporan na unutarnje krize, što se moglo vidjeti u zadnjih 45 godina koliko postoji Islamska republika. Nisu ga srušile ni sankcije, ni rat s Irakom, a ni razne frakcije koje su ga ustancima pokušavale oslabiti tijekom godina. Preživljavao je na razne načine, dijelom represijom, ali i pragmatičnošću vrhovnog vođe koji je balansirao unutar ideja i frakcija.
Ozbiljni je raskol moguć, ali to treba biti doista nešto što u potpunosti zamjenjuje ovaj sustav. Za sada se unutar svih tih frakcija ne nazire takva odlučna alternativa. A izraelski napadi, oni se vode suludom idejom da će se, ako granatirate nekoga, taj pobuniti protiv vlastite države. Samo ovo je dovoljno da objasni mentalni sklop izraelske vlade i suludost akata, bilo kojeg čina koji oni provode", objasnio je.
"Mislim da unutarnje slabosti režima u Iranu proizlaze upravo iz toga što je narod jako nesretan, to je možda najbolja riječ koju bih upotrijebio. Nezadovoljni su i nesretni jer moraju trpjeti ne samo vlast nego i ovo što se događa sa strane, od sankcija do napada."
No teško mi je reći da je to ikad bila sekularna država, nikad nije bila takva. To su fame. To je bila čista apsolutna monarhija u kojoj je postojao vjerski element, ali i prije svega nacionalistički. To je prije 1979. bila jedna diktatura trećeg svijeta", kaže.
Dodaje da bi u ovom hipotetskom scenariju bilo teško pretpostaviti kakav bi bio taj novi režim.
"Govori se o povratku Reze Pahlavija, sina svrgnutog Mohammada Reze Pahlavija. To su neki romantičarski pogledi na stvari, kao što je u nas romantika prema Titu. Ta situacija nije realna. Logičnije je da dođe do postavljanja umjerenije islamističke vlade, koja može odgovarati konzervativnoj, islamom nadahnutoj struji, ali opet zemlju otvoriti prema Zapadu. Kao što je to u Turskoj", kazao je.
Jasno je kako bi i takav scenarij izazvao tektonske promjene u regiji i svijetu. Ne samo pad nego i slabljenje iranskog režima dovodi do dramatičnih promjena u ravnoteži moći na Bliskom istoku.
Iran je desetljećima sustavno gradio mrežu militantnih skupina diljem Bliskog istoka s ciljem širenja svog utjecaja. Ključnu ulogu u tome ima Iranska revolucionarna garda i njezina elitna postrojba Quds Force, koja je desetljećima pružala oružje i financije brojnim islamističkim skupinama u Libanonu (Hezbollah), Palestini (Hamas, Islamski džihad) i Jemenu (Huti).
Izrael je samo u zadnjih godinu dana izveo niz sustavnih i razarajućih udara na tu iransku mrežu, značajno je oslabivši. Neupitno je da bi, u slučaju pada iranskog režima, te skupine bile potpuno obezglavljene i ostale bez ključne potpore.
Promijenili bi se odnosi i u svjetskim relacijama. Rusija i Iran posljednjih su godina izgradili blisko strateško partnerstvo, osobito nakon početka rata u Ukrajini, kada je Teheran Moskvi počeo isporučivati dronove i vojnu opremu.
Ove zemlje su u siječnju potpisale sporazum o strateškom partnerstvu koji uključuje bližu obrambenu suradnju. Radi se o nečemu što itekako izaziva zabrinutost Zapada. Sigurno je da bi slabljenje iranskog režima i gubitak saveznika na Bliskom istoku izravno oslabilo i rusku poziciju u regiji.
>> Iran i Rusija sklopili pakt na 20 godina
Pad iranskog režima imao bi značajan utjecaj na Kinu. Iran je ključni dobavljač nafte za Kinu i važan partner u kineskoj strategiji energetske sigurnosti, a Peking je uložio desetke milijardi dolara u iransku naftnu industriju kroz 25-godišnji sporazum o strateškoj suradnji.
Brojni analitičari ističu da bi pad režima mogao dovesti do političkog vakuuma, jačanja vojne vlasti, daljnje destabilizacije regije i gubitka iranskog utjecaja, ali ne nužno i do demokratizacije ili stabilnosti u Iranu i šire. Neki od njih spominju ponavljanje scenarija kakav je bio u Iraku ili Libiju.
I Obućina je prokomentirao šire geopolitičke reperkusije mogućega pada režima u Iranu.
"Ako bi došlo do rušenja ove vlasti u potpunosti i ako bi se Iran priklonio Zapadu, mijenja se odnos prema Rusiji. To dovodi do velikih problema jer je Iran u nekoj sferi ruskog, kineskog pa i indijskog utjecaja i interesa. Taj odnos prema Zapadu bi unazadio te odnose.
Ali kad pogledamo tko je sve saveznik Zapada na Bliskom istoku, ponekad nisu ti odnosi jednostrani i nije sve tako na strani Zapada. Najveći njihovi saveznici igraju tu neku svoju priču. Pogledajte Saudijsku Arabiju, Egipat pa i Tursku. Imaju oni itekako skladne odnose i s Kinom i Rusijom", objasnio je Obućina.