Prekjuče su SAD upozorile Srbiju da njeni građani, na sankcijama obuhvaćenim NIS-ovim pumpama, ne mogu da plaćaju račune čak ni nacionalnim DINA karticama. Vlast nas je ubeđivala da se sankcije ne odnose na domaću karticu, pa se s pravom možemo pitati koje nas to sledeće neprijatno iznenađenje čeka iza ugla. Pored otvorenih, direktnih laži režim obilato koristi još podliju vrstu komunikacije sa tzv. narodom - prećutkivanje.
Eto, znači, došo vakat da se srpska politička elita, a radi se o istom strančkom korupusu iz devedesetih sa promenjenim ulogama i imenima, vrati na fabrička podešavanja iz 1992., kada je međunarodna zajednica Miloševićevoj Srbiji uvela sveobuhvatne sankcije. Iako nema, kao onda, budalastih političkih njuški koje će prkosno uzvratiti kako smo u odbranu srpstva spremni "da jedemo korenje", Vučićevi mediji i analitičari nas ubeđuju da će sve biti ok, bar do kraja godine.
Možda nove sankcije, za sada, nemaju dubinu i obim onih prethodnih, ali psihološki efekat na pomen bilo kakvih sankcija kod starijih građana koji su ih osetili na svojoj koži, a koji su u većini, ima podjednako psihološko dejstvo. Koga je zmija ujela taj se i guštera plaši.
Nećemo se ovoga puta previše baviti mogućim posledicama, koje su još uvek nesagledive, niti drugim tehničkim detaljima američkih sankcija. Pokušaćemo da identifikujemo taj mračni, unutrašnji mehanizam koji Srbadiju, i to u miru, dovodi u frontalni sukob ili sa celim svetom ili bar sa najačom svetskom silom, po drugi put za 33 godine.
Prethodne sankcije koje nam je Savet Bezbednosti UN uveo 31.maja 1992. bile su posledice procesa započetog Miloševićevim državnim udarom na ustavni sistem, što je dovelo do suštinske promene autonomih statusa Kosova i Vojvodine.
Ta se 1989. zaokružila uvođenjem ekonomskih sankcija drugoj članici federacije, Sloveniji. Toliko o uvreženom narativu da mi nikada nikome nismo uvodili sankcije, da ne pominjem one koje smo, tokom potonjih ratova u Hrvatskoj i BiH, spakovali neposlušnim Srbima preko Drine i Dunava. Usledio je finansijski udar na saveznu kasu štampanjem preko četiri milijarde maraka, u dinarima.
To je već bila očigledna priprema za rat koji će uslediti, prvo u Hrvatskoj, a kada je bilo jasno da se preneo i na Bosnu 1992., stigle su sankcije. Smeliji istoričari su ove sankcije - koje su izopštile Srbiju u jednoj od najpotentnijih i najvažnijih decenija u istoriji civilizacije - po svojoj štetnosti stavili u ravan sa najmračnijim dobom otomanske vladavine.
Politički preživeli akteri ovog zlodoba, kao što je nekadašnji Slobin prvi omladinac Ivica Dačić, ponekad bi u pola glasa taj veliki nesporazum sa svetom objašnjavali našim nerazumevanjem posledica i promena koje će doneti famozni Pad Berlinskog zida 1989. U kritičnom periodu raspada SSSR kada je Jeljcin osamostalio Rusiju i penzionisao Gorbačova, Milošević je i finansijski pomogao njegove protivnike, čvrstorukaše koji su izveli neuspeli puč. Dakle, sasvim je jasno zašto se i Jeljcinova Rusija tada pridružila međunardnim sankcijama SR Jugoslaviji.
Baš zato, nove sankcije koje su SAD i Rusija uvele Srbiji i aktivirali ih pre desetak dana, kod trumputinoida izazivaju poremećaj svesti. Stavio sam i Rusiju uz Ameriku kao aktera sankcija, jer ove dve države u slučaju NIS podjednako "drže i nož i pogaču", a Rusija je bezdušno, hladno i okrutno reagovala na usplahirena očekivanja onih koji joj "jedini u Evropi nisu uveli sankcije zbog rata u Ukrajini".
Dodatnu strepnju i konfuziju donelo je odlaganje potpisivanje povoljnog dugoročnog gasnog sporazuma sa Rusijom, koje se prolongira još od maja meseca, a sada se svelo na ugovor samo do kraja ove godine?!
Srbadiju je sve ovo degažiralo u stanje potpune konsternacije.
Šta smo pa sada Bogu zgrešili?
Zar Putin i Trump nisu dve naše najveće ljubavi kojima smo, kao nikome do sada "dali dupe pod kiriju"? Putinu je otišao NIS za džabe, nećemo sada da ga nacionalizujemo niti da mu uvedemo sankcije zbog agresije, četiri godine zbog toga ni makac prema EU, a od njega ni pisma, ni razglednice...?
"Srbi za Trumpa" su se raspali podržavajući predsedničku kampanju u protekle dve godine ovde smo se otvoreno divili njegovim razbojničkim vratolomijama, čak i kada nam je nametnuo jednu od najvećih uvoznih carina na planeti ne zaboravimo sa koliko ushićenja je vaskolika bezvratija u Banjaluci, uz jaganjce i volove, proslavila pobedu narandžastog Nerona, kad ono...?
Da ne zaboravimo Kineze: njima smo prepustili deset puta više koncesija i velikih poslova nego i Rusima, pa zašto onda ne smemo ni da pogledamo u pravcu Sija i budemo sigurni u njihov veto u SB UN , kao eventualnu alternativu ruskom u vetu ? Šta onda znači to više puta proklamovano "čelično prijateljstvo"?
Kineska Corona, ruska agresija na Ukrajinu i američki comeback Trumpa na vlast okrenule su svet naopačke i zavrtele rulet promena čija se putanja još ne smiruje. Kao i kod pada Berlinskog zida srpske političke elite ne razumeju gde su pogrešili i zašto im se nebo opet sručilo na glavu.
Plačipičkasta strategija "na koju će nogu da ustanu Trump i Putin", koja je opšteprisutna među medijskim analitičarima i političarima, vodi nas u duboki, još uvek nesagledivi istorijski i civilizacijski minus. Biće da se rešenje enigme sankcija 1992., a pogotovo danas, i najdublji odgovor na razloge stradanja ne nalazi izvan naše kuće, u međunarodnim odnosima i turbulencijama, ma koliko one bile velike i važne.
Poslednji je čas za potpuno okretanje Zapadu, sa svim njegovim manama i nesavršenostima, jer to nisu samo novci, standardi i bolji žvot, već i napuštanje agresivnog ruskog modela koji te, po definiciji, konfrontira sa naprednim, demokratskim svetom.
Ne zaboravimo da se tu radi o fatalnom, unutrašnjem mehanizmu koji je dva najveća carstva u istoriji savremene civilizacije - ono Romanovih (1917.), kao i ono Sovjetsko (1989.) - urušio same u sebe, implozija bez ijednog ispaljenog metka sa strane?! Zato će Rusi, po pravilu, izgubiti i ovaj rat, ali kad prestane da se puca.
Da li će Srbija u međuvremenu naći antivirus za ovaj autoimuni sindrom koji je iznutra razara već 35 godina, ili će nastaviti da luta istorijskim stranputicama kao Odisej koga niko ne čeka na kraju puta?