Početkom 20. stoljeća Hrvatska je bila dio Austro-Ugarske Monarhije, u vremenu kada su jačale političke napetosti i težnje za većom samostalnošću. Hrvati su nastojali ujediniti razdijeljene hrvatske zemlje, dok su i Srbi u Hrvatskoj tražili priznanje svoje nacionalne ravnopravnosti. U tom politički osjetljivom razdoblju odvijali su se pregovori i pokušaji dogovora koji bi omogućili zajednički nastup prema Beču i Budimpešti.
U tom kontekstu nastaje Zadarska rezolucija. Zadarska rezolucija bila je važan politički dokument potpisan 17. listopada 1905. godine u Zadru. Njome su srpski narodni zastupnici i predstavnici srpskih građanskih stranaka u Hrvatskoj dali podršku sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom, ali uz jasan uvjet: tražili su priznavanje ravnopravnosti srpske narodnosti.
Među potpisnicima su bili članovi Srpske narodne samostalne stranke, Srpske narodne radikalne stranke i Srpske narodne stranke na Primorju. Osim podrške sjedinjenju, izrazili su i spremnost da zajedno s mađarskom oporbom sudjeluju u borbi za veću državnu samostalnost, pod istim uvjetima koje su postavili i hrvatski političari.
Nakon potpisivanja rezolucije uslijedili su pregovori s hrvatskim predstavnicima. Već 14. studenoga 1905. u Zadru je postignut i potpisan sporazum kojim je naglašeno da Hrvati i Srbi čine jedan narod koji će zajednički raditi na sjedinjenju hrvatskih zemalja.
Dogovoreno je da će se zajednički jezik ubuduće nazivati hrvatski ili srpski, kao što je to već bilo utvrđeno na Dalmatinskom saboru 1883. godine. U obrazovanje je uvedeno ravnopravno učenje hrvatske i srpske povijesti te oba pisma - latinice i ćirilice. Također je odlučeno da se u općinama gdje najmanje trećinu zastupnika čine Srbi, uz hrvatsku zastavu ističe i srpska.
Zadarska rezolucija i sporazum koji je uslijedio označili su važan korak u približavanju hrvatskih i srpskih političara. Time je otvoren put stvaranju Hrvatsko-srpske koalicije i započeta tzv. politika novog kursa. Ovaj povijesni dogovor pokazao je da zajednički politički interesi mogu prevladati dotadašnje podjele i postati temelj suradnje u ostvarenju zajedničkih ciljeva početkom 20. stoljeća.