IMA LI ljepšeg dokaza za bijedu hrvatske politike. Seljaci stotinama traktora dođu u srce Zagreba, istresu uz nekoliko kanti mlijeka zahtjeve zbog kojih su došli, kamere sve snime i napune time informativne emisije triju nacionalnih televizija. Ali već sutradan za to više nikoga nije briga. Sada je odjednom strašno važno je li HDZ izigrao HSS, hoće li Friščićeva stranka odgovoriti istom mjerom ili će je to podijeliti, kao svojedobno Budišine "liberale". I slični bakrači.
Zatim nakon petljanja s terminom počinju pregovori s pobunjenim seljacima, toliko šepavi i zakukuljeni da nikome nije jasno je li sporazum postignut, a kamoli kako izgleda. I kada podvučeš crtu dobiješ što? Dobiješ kao na dlanu dokaz da su hrvatska politika i političari pojeli, proždrli sve oko sebe. Jer ako je važnije što se događa u Seljačkoj stranci, valjda najvećem ruglu hrvatske politike, nego u selu, onda je u ovoj zemlji sve tragikomično pomiješano.
Kao da Hrvati odluče da od sutra jedu od krumpira lišće, a od paprike i krastavaca korijenje. Hrvatska poljoprivreda neka je vrste točke fatalnog prijeloma. Ona može zakopati zemlju još dublje u krizu, jer teško opterećuje državnu kasu. Ali može je i izvući i preporoditi iskorištavanjem neiscrpnih potencijala (prvenstveno neobrađene zemlje). I umjesto da se hrvatska politika prihvati rukama i nogama ovog drugog, njoj je, vidimo i ovih dana, neusporedivo milije baviti se sama sobom.
Primorac je u Vladi ionako napravio puno manje za školstvo nego za vlastitu promociju učenog ljepotana
To znači da se ona, poput one neuništive Radmanove bakterije, samoreprodicira mimo stvarnosti, a kada je osobito inspirirana i protiv te stvarnosti. Zato ti mora bar malo udariti krv u glavu što se usred ove fertutme s poljoprivredom odjednom pokaže da je silno važno, oh, ah, hoće li ministar Primorac napustiti Vladu. Pa sama činjenica da je, kako se čuje, naumio preseliti na mjesto savjetnika izraelskog premijera Netanyahua, tog tvrdog radikala kojem se kliještima mora vaditi iz usta pristanaka na postojanje palestinske države, govori da mu u Vladi i nije mjesto. U hrvatskoj svakako ne.
Ondje je ionako napravio puno manje za školstvo (o sportu neću ni govoriti) nego za vlastitu promociju učenog ljepotana koji bi usrećio zemlju ako ga izabere za novog stanara predsjedničke vile na Pantovčaku. Ne bi bilo iznenađenje da se na odlazak odlučio nakon što se uvjerio da se ondje namjerava popeti Sanader, što gasi kao šmrkom ambicije svih ostalih. A već su bezecirana i ostala mjesta koja bi ga mogla donekle utješiti.
Postoje različite teorije zašto se premijer zaželio Mesićevog mjesta, od toga da se želi osigurati za slučaj poraza HDZ-a na parlamentarnim izborima. Do toga da mu knock down hrvatskog ulaska u Europsku uniju (svojedobno je najavio da ćemo u EU 2009. godine, a to je, ako se ne varam, ova) gasi ambicije za neku funkciju u Bruxellesu. Ali, meni nekako izgleda najuvjerljivije ono što proizlazi iz osnovne teze ovog teksta.
Veliko je pitanje može li premijer pobijediti na predsjedničkim izborima
Čovjek je naprosto shvatio da je nakopao za vrat previše problema u zemlji koje ne zna riješiti. Te da se sadašnjim bofl sredstvima hrvatske politike, koji sliče na drvenu ralicu, to i ne može, a ta nemoć nikakvim se "spiniranjem" više ne da sakriti. I što je onda logičnije nego otići u šumsku hladovinu predsjedničkih dvora, gdje se, napisali su desetinama puta novinski poklonici Sanadera, brblja koliko hoćeš, a ne odgovara se za ništa.
Ali veliko je pitanje može li premijer pobijediti na predsjedničkim izborima, iako se ne vidi nijedan ozbiljan protukandidat koji bi mu u tome bio smetnja. Smetnja je, međutim, on samome sebi, jer je od vlakovođe politike koja ne zna rješavati probleme postao još i vlakovođa koji stvara nove. Nećemo ovdje o podinteligentnoj zabrani pušenja ili neradnoj nedjelji, iako bi ministar Šuker, da ima kičmu, zbog toga mogao ucjenjivati ostavkom puno prije od Primorca.
U pitanju je malo ozbiljnija stvar. U posljednjih nekoliko godina, od kraja prošlog mandata Vlade do danas, toliko je zaoštrio ideološke konflikte crni - crveni da je to sasvim retuđmaniziralo atmosferu u zemlji. Dobro, računica mu je imala neku logiku. Nakon što je zbog teškog kašnjenja proeuropskih reformi izgubio naklonost dijela lijevo-liberalnih birača, koji su u početku bili njime očarani, sasvim se okrenuo HDZ-ovom biračkom tijelu. I na tu 20-25 postotnu hrpu nagurao još i sve što je stajalo desnije.
Novi korak u krivom pravcu
Na taj način izgurao je nekako prošle parlamentarne i ove lokalne izbore, ali i zaboravio da se na taj način predsjednički izbori ne mogu dobiti. Tu moraš lopatom-pobiračom skupljati i s desna i s lijeva i iz centra, za što je savršen primjer dao 2000. i 2005. Mesić. A Sanader tu lopatu nema, jer ju je negdje izgubio. Ovaj sadašnji klinč s HSS-om, s navodnom namjerom da mu preotme birače, samo je novi korak u krivom pravcu, jer te birače on ionako ima, a sada je stavio na kocku da dio njih izgubi.
Tako bi svoju šansu u ovih malo više od pola godine morao potražiti još jedino tamo gdje je najteže. U rješavanju gorućih problema zemlje, počev od poljoprivrede nadalje. Ali tek za to, rekosmo, on nema ozbiljnog alata- ni poštene lopate, a kamoli traktora ili kombajna.
Ostaje mu samo spomenuta drvena ralica za plitko riljanje, dakle onaj isti jad koji i sada gledamo.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
Foto: Goran Mehkek, Igor Sambolec/Cropix