SLUČAJ tenisača Novaka Đokovića koji, po svemu sudeći, neće moći sudjelovati na Australian Openu i bit će deportiran iz Australije jer nije cijepljen niti je, po australskim vlastima, dao drugi valjan dokaz po kojem bi mu bio odobren ulazak u zemlju, postao je jedna od glavnih svjetskih tema.
Investicijski bankar i međunarodni konzultant te strateški savjetnik koji radi u Londonu Ratko Knežević na Facebooku je prokomentirao cijeli slučaj.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti, uz dozvolu autora.
"Ništa nije spasilo toliko ljudskih života na svim kontinentima kao vakcina"
"Prije nego što krenem pisati o Đokoviću i epizodi koja prijeti da postane njegov životni narativ, nažalost, i time poništi sve njegove sjajne sportske uspjehe, spomenut ću par stvari.
Jer, ovo nije bilo kakva sportska ili bilo kakva globalna vijest. Ovo je sociološki fenomen koji objašnjava nešto širu sliku stanja stvari.
Ideja cjepiva zvučala je suludo svakom mislećem stanovniku britanske imperije, tada, kada je njihov liječnik imenom Edward Jenner, daleke 1796. godine, odlučio, koristeći tekućinu mjehura kravlje boginje (cowpox) cijepiti osmogodišnjeg dječaka imenom James Phipps, i, u tada možda neetičnom pokusu, pokrenuo revoluciju u imunologiji, koja će godinama, desetljećima i stoljećima kasnije, spasiti smrti milijune ljudi širom svijeta.
Ideja kojom se pacijentu da malo 'bolesti' kako bi se spriječile mnoge bolesti, djelovala je suludo dok Jenner nije dokazao kako je u pravu.
Dječak je izliječen.
Ono što danas znamo je da su cjepiva, od tada, postala najučinkovitija medicinska intervencija u ljudskoj povijesti, u smislu spašavanja ljudskog života i produženja životnog vijeka.
Ništa nije spasilo toliko ljudskih života na svim kontinentima kao vakcina.
Drugo, što želim reći, najuspješnije zemlje i društva Zapada, danas, nekadašnje su kolonije Velike Britanije: Sjedinjene Američke Države, Kanada, Australija, New Zealand. Kolonijalizam sam po sebi, i sa ovog povijesnog motrišta, nije bio najsretniji dio povijesti našeg skupnog trajektorija, ali ako pogledamo objektivnim očima, tamo gdje su bili Englezi, i gdje god su bili, pa čak i u mnogim zemljama Afrike, ostavili su PRAVILA, ili rules, i institucije koje su ta pravila provodila.
Na koncu, da približim materiju i tenisa i nogometa, recimo, danas najpopularnijih na svijetu, naš kao i mnogih drugih sportskih igara, odvijaju se po striktnim pravilima čije su temelje postavili Englezi.
Koliki je značaj institucija u ekonomskom životu zemalja i naroda govori i to da je 1993 godine američki ekonomist Douglass C. North dobio Nobelovu nagradu upravo na temi utjecaja institucija i pravila na ekonomski, a time i svaki drugi, uspjeh država i naroda.
Mnogo godina kasnije ekonomist turskog porijekla Daron Acemoglu, profesor na ključnim američkim sveučilištima, i Amerikanac James Robinson, vjerojatno dobitnici Nobela uskoro, za istraživanja u “institucionalnoj ekonomiji”, u svom su istraživanju “Zašto nacije propadaju: temelji moći, napretka i siromaštva (Why Nations fail: The origins of Power, Prosperity , and Poverty”) cementirali ideju kako je ključ ekonomskog uspjeha naroda i država respekt za pravila i institucije koje ta pravila provode prije nego li zemljopis, klima, genetika, kultura i/ili religija.
Osobno iskustvo s Australcima
Sa Austral(ijan)cima imam i osobno iskustvo.
Pet sam godina radio za australskog kolosa, Macquire, danas vjerojatno najveću banku/fond na svijetu za ulaganja u energetiku i infrastrukturu, kao njihov Vice Chairman u Europi. Kako sam prije toga cijelo jedno desetljeće proveo kao savjetnik ili zaposlenik najvećih imena u investicijskom bankarstvu švicarskog, britanskog i američkog predznaka, moram reći da je najteži ili najrigorozniji regulator na koga sam naišao u toj aktivnosti pokretanja ogromnih svota kapitala širom svijeta upravo bio onaj australski. Burza je u Australiji uvijek tražila više usklađivanja sa pravilima poslovnog ponašanja, nego ona u londonskom Cityju, ili na Wall Streetu. Možda zato sto su i nastali kao britanska “kaznena kolonija” u početku, poštovanje pravila ušlo je u genetski materijal tog naroda.
U situaciji kada su milijuni ljudi umrli od ove kineske pošasti, kada sve svjetske vlade promoviraju cijepljenje, kao jedini mogući način, za suzbijanje ili smirivanje širenja ovog opasnog virusa, kada su milijuni ljudi pogotovo “down under” bili zaključani mjesecima, pa sada možemo reći i godinama, doći necijepljen kao najveća svjetska zvijezda tog sporta, na najvažniji sportski događaj početka godine, rizičan je potez, ukoliko taj potez ne prati adekvatna dokumentacija.
Vlasti australske države Viktorije su očigledno procijenile kako Đokovićeva dokumentacija, kojom se opravdavala iznimka, nije bila dostatna ili nije bila “genuine” u pravom smislu te riječi da bi se cijepljenima, kako u Australiji, tako i širom svijeta, dao dovoljan razlog da ne posumnjaju u svoju prvobitnu odluku.
Naravoučenije za Đokovića
Percepcija kojom jedan vrhunski sportaš, ali, možda, kažem možda, samo mentalno jedan srpski 'hajduk', upire prstom u oko cijelom civiliziranom svijetu ne opravdava moguće profite bilo koje vrste ovog značajnog sportskog događaja.
Za Đokovića naravoučenije: nije pametan onaj čovjek koji pravi greške, nego onaj koji ih ne ponavlja. Neka ovo bude jedan dobar feedback na njegovom putu dalje uspješnosti.
Za njegovog oca, i one njegove sunarodnjake, koji su već nazvali narod tog kontinenta i države fašistima, napomena da je jedan jedini put sigurnog napretka srpskog naroda i države poštovanje pravila. Jedan koji ih nije poštovao, a bio je njihov idol cijelo jedno desetljeće, znamo kako je završio.
Nitko nikada nije pobijedio ni na jednoj nogometnoj utakmici dajući gol u poluvremenu, i nikada do sada ni jednu jedinu pobjedu njihov 'heroj' nije izvojevao vani, politikom, već na terenima, pod strogim okom kamera svjetskih TV stanica, i wimbledonskih i inih sudaca.
Ne može se, koliko god netko bio uspješan i popularan, 'mimo svijeta' što bi rekli u zemlji pravog porijekla obitelji Đoković."