Zamislite da Hrvatska nije demokracija. Da imamo nekog dobrohotnog diktatora koji voli ispunjavati narodu želje. Pa taj diktator, svim tisućama komentatora koji na vijest o rušenju dijela pogona bivšeg Varteksa složno komentiraju "Mi bi tvornice!" pošalje telegram. Onako starinski i osobno. S tekstom: "Dragi ljudi, sutra u 6:00 se javite u tvornicu!"
Nitko od svih tisuća što ovih dana virtualno plaču jer se umjesto propalih pogona Varteksa gradi trgovački centar i zazivaju "gdje nam je proizvodnja" ne zamišlja sebe kako šarafi na traci nekog nekadašnjeg OOUR-a (osnovna organizacija udruženog rada). Niti svoju djecu vide kako grade karijeru u takvim pogonima.
Eventualno sebe vide u nekadašnjem RZ-u (radnoj zajednici), za pisaćim stolom. Tamo bi pokušavali vlastitu nebitnost uzvisiti okruglim pečatom SOUR-a (složene organizacije udruženog rada). Nakon rituala pečatom, od jastučića s tintom do papira, proizvodnja bi, barem u njihovoj mašti, krenula sama od sebe. Gotovi bi proizvodi magično izlazili iz pogona, dok bi oni otišli u menzu na toplu juhicu...
Pokušajte uostalom tim istima koji zazivaju "mi bi tvornice" u blizinu zaista postaviti neku tvornicu, pisat će sto peticija protiv jer se gade dimnjaka, gade dima, gade tvorničkih vrata i gade kamiona pod opterećenjem.
Cijela ta virtualna vika "želimo tvornice" uostalom nije nikakav urlik radničke klase (ta danas s majstorskim zanimanjima prilično dobro živi, pitajte prvog keramičara), već internetska buka umorne srednje klase koja bi udarala pečate i sebi govorila kako je bitna.
Priča o Varteksu se onda proširi na nostalgiju prema bivšim vremenima i bivšim režimima, kako je eto bilo posla, kako je eto bilo plaća, kako "se proizvodilo", a sada eto samo trgujemo, otvori se cijela jedna rijeka kukanja i zazivanja boljih vremena, koja u stvarnosti nikada nisu postojala.
Varteks kao prvo nije stvorila ni Jugoslavija, niti drug Tito niti komunisti – štoviše, oni su ga maznuli, oteli nacionalizacijom stvarnim vlasnicima. Varteks je u sadašnjem obliku nastao 1948. godine nacionalizacijom dioničkog društva Tekstilne industrije Varaždin (Tivar), osnovanog davne 1918. godine.
Ekipa Centra za ekonomsko obrazovanje iskoristila je to da su Varaždinske vijesti, lokalni tjednik, digitalizirane i dostupne svima na čitanje. Pretražili su tisuće stranica objavljenog materijala.
Čitamo tako u broju od 2. veljače 1989. na prvoj strani velik naslov: "Ogorčenje radnika", a na trećoj strani još dramatičnije: "Voda do grla".
Naime, 6000 radnika tadašnjeg SOUR Varteks je bilo u "obustavi rada", što je tadašnji eufemizam za – štrajk. Podnaslov: "Osnovno pitanje – kako preživjeti?", a u tekstu objašnjenje – do štrajka je došlo jer su plaće tako male da se jedva preživljava.
Varaždinske vijesti od 12. studenog 1987., dvije godine ranije, veselo na prvoj stranici javljaju o novim odjevnim programima Varteksa, konkretno "Louis Fabre" kostimima.
Par strana kasnije je članak "Snalaženje u besparici", gdje se navodi kako se organizacije udruženog rada snalaze kreditima kako bi omogućile redovnu isplatu "osobnih dohodaka", zaduživali se za plaće. Među spomenutima je i SOUR Varteks.
Mislite da je to bilo samo recesijskih osamdesetih? Naime, tadašnja Socijalistička Republika Hrvatska je 1990. godinu dočekala s manjim BDP-om nego 1980. godine.
Idemo dalje u prošlost – Varaždinske vijesti od 20. veljače 1971. na trećoj stranici veliki naslov "Iskra na bure baruta" gdje se govori o nedavnim "obustavama rada" i revoltu Varteksovaca.
Hajde za 1989. ali ići 1971. u štrajk – za to vam je stvarno trebalo gorjeti pod nogama, to je doba kada se lako hapsilo!
Mitska slava jugoslavenske industrije, o kojoj se danas s nostalgijom govori po društvenim mrežama, bila je kratka i prolazna, dio 70-ih i početak 80-ih godina, kada se proizvodilo za cijelu Jugoslaviju pa još i licencno za izvoz. Onda se svijet promijenio. Prvo se gospodarski otvorila Kina, a onda i ostatak Azije. Proizvodnja tekstila, intenzivna industrijska proizvodnja malih zarada otišla je tamo gdje su radnici jeftiniji. Varteks se s time nije mogao nositi, kao ni ostatak hrvatske tekstilne industrije.
Promijenili su se i ljudi. Prestali su nositi odijela, jer ako pogledate bilo koju seriju 80-ih, svi su nosili odijela, od knjigovođe do direktora. Danas, koliko vas ujutro vadi iz ormara odijelo? A kaput? Varteks je znao šivati kapute kakve bi ponosno nosile tri generacije. Kada ste zadnji put kupili zimski kaput? Realno, da ste kupovali odijela i kapute koliko o sudbini Varteksa kukate – nikada ne bi propao.
Lakše je danas kukati za "tvornicama" ili još bolje "fabrikama" nego priznati da ste još 80-ih noću išli autobusom do Trsta po traperice jeftinih talijanskih marki i šarene pulovere, a onda se doma hvalili Carrera rebatinkama i pričali kako kod nas ništa ne valja.
Ipak, osnova problema je u drugom. Cijeni radne snage. Mi imamo previsoke plaće za tekstilnu industriju. Hrvatska danas ima minimalac koji je dva do tri puta viši od plaća u globalnoj tekstilnoj industriji. Čak i Kina, premda najveći svjetski proizvođač, polako gubi tekstil jer se taj sektor seli u još siromašnije zemlje. O masovnoj proizvodnji u takvim uvjetima kod nas ne može biti govora.
A znate li gdje je ovdje problem države? U tome što nikada nije jasno i pošteno rekla: tekstilna industrija nema budućnosti, razvijajmo nešto drugo. Umjesto toga, živimo u stalnoj borbi za bolju prošlost. A toga nema. Prošlost je, barem u ovom svemiru, determinirana. Budućnost je ono što možemo mijenjati.
No politika, a i vi u komentarima, ne govorite o budućnosti, nego o romantiziranoj prošlosti – prošlosti koja, dovoljno je pogledati novinske naslove iz tog doba, nikada nije bila takva. Proizvodnja se urušavala pod vlastitom težinom, štrajkalo se jer je "voda do grla", a plaće su i tada, dok se Azija tek gospodarski budila, bile dovoljne tek za kruh i mlijeko.
Priča nije o povratku tvornica, nego o povratku iluzije. Iluzije da postoji netko tko će zauvijek garantirati posao, bez obzira proizvodi li se išta, bez obzira kupuje li itko. A ta iluzija je propala jer ni onda nije bila održiva. Održiva bi bila samo da pristajemo na plaće kakve imaju najsiromašniji u svijetu. Negdje 150-200 eura. A takav razvoj Hrvatske, nadam se, nitko ne sanja.
Iluzija proizvodnje, u kojoj se vjerovalo da će tvornica vječno hraniti obitelj i grad, zamijenjena je iluzijom bajne prošlosti na društvenim mrežama. Nekada smo živjeli u prividu da radimo za budućnost, danas u prividu da smo imali prošlost. Marx je govorio o fetišu robe – mi smo ga nadogradili fetišem sjećanja. A od sjećanja se, kao i od pečata u radnoj zajednici, ne živi.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala