SVAKI put kada kod stranaca primijetimo slijeganje ramenima i zbunjeni izraz lica prilikom spominjanja izraza kao što su "domovinski rat", "Vukovar" ili "Oluja", kao utjeha bi nam mogla poslužiti činjenica da i neki drugi, daleko poznatiji i po ostatak svijeta relevantniji narodi doživljavaju isti fenomen kada strancima spominju neke od ključnih trenutaka svoje povijesti.
Kao jedan od primjera bi mogao poslužiti i događaj koji je poslužio kao inspiracija za "Brothers in Arms", neslužbenu himnu prvih hrvatskih branitelja. Čak i oni koji zauvijek pamte tu pjesmu se teško mogu sjetiti da je ona nastala zahvaljujući falklandskom ratu, sukobu za kojeg današnje generacije teško mogu pojmiti da se uopće mogao dogoditi prije 25 godina.
Razlog zbog kojeg je taj sukob smješten u ropotarnicu povijesti jest taj što se dogodio u "nezgodno" vrijeme hladnog rata. Ne samo što je bio zasjenjen tada relevantnijim daleko relevantnijim sukobom između "carstva zla" i "slobodnog svijeta", nego je i u potpunosti odudarao od njegovih ideoloških parametara, s obzirom da je bila riječ o sukobu dvije zapadne i antikomunistički nastrojene države koje su po prirodi stvari morale biti dio istog tima. Stavljanje tog nezgodnog "bratoubilačkog rata" pod sag u reaganovskim 1980-ima su američki mediji i popularna kultura nastavili i u clintonovskim 1990-im, s obzirom da taj rat s obzirom na sudionike i ishod nije bio "politički korektan".
Nešto malo racionalniji razlog zbog kojeg se taj rat zaboravlja jest njegova atipičnost u odnosu na oružane sukobe u svijetu u proteklih nekoliko desetljeća. Naime, riječ je o ratu koji je za današnje standarde gotovo nevjerojatno konvencionalan – ne samo po tome što su ga vodile redovne, profesionalne vojske, nego i po korištenim sredstvima, odnosno postupku prema zarobljenim neprijateljima. Atipičnost falklandskog rata je vidljiva i po za današnje ratove prilično rijetkoj relativnoj izjednačenosti vojne tehnologije sukobljenih strana, odnosno krajnjoj neizvjesnosti njegovog ishoda.
Međutim, dok je za ostatak svijeta falklandski rat udaljen poput otočja po kome je dobio ime – s ekonomskog i racionalnog stajališta posve bezvrijednog komada zemlje na rubu svijeta – za države-sudionice je predstavljao jedan od ključnih događaja u njihovoj novijoj povijesti.
Za Veliku Britaniju je uspješan završetak komplicirane operacije oslobađanja Falklandskih otoka predstavljao dragocjeni trijumf koji je vratio nacionalno samopouzdanje, a s njime prekinuo višedesetljetni trend propadanja i očaja koje su obilježile ekonomske krize i socijalni nemiri u nekadašnjoj velesili lišenoj svog imperija. Falklandski trijumf je omogućio uvjerljivu izbornu pobjedu Margaret Thatcher, a s njom i program radikalne ekonomske reforme koji je Veliku Britaniju postupno vratio u društvo velikih država, odnosno ustanovio ekonomske temelje današnjeg svijeta.
Falklandski rat je isto tako jedan od rijetkih primjera sukoba koji donosi koristi i poraženome i pobjedniku. U slučaju Argentine je malvinska pustolovina pokazala pravo stanje stvari u argentinskoj vojsci kojoj je – uz časne izuzetke, poput ratnog zrakoplovstva - vrhunac ratne vještine bilo silovanje redovnica, bacanje sindikalista iz helikoptera i odvođenje napušenih sljedbenika Che Geuvare do najbližeg jarka. Suočena s profesionalcima koji jurišaju na bajunet, a na kraju prisiljena na predaju od protivnika od kojeg je bila tri puta jača po broju ljudstva, argentinska je vojska izgubila svaki kredibilitet u narodu i na kraju bila prisiljena sići s vlasti te tako utrti put demokraciji i ekonomskim reformama. Današnja demokratska Argentina, a s njom i ostatak ulijevo skrenute Latinske Amerike, ne bi bio moguć bez tog zaboravljenog rata.
Bez obzira na to što je taj sukob, čija se 25. obljetnica obilježava uz tek kurtoazno spominjanje svjetskih medija, daleko relevantniji za Britance i Argentince, iz njega bi određene pouke ipak trebao izvući i ostatak svijeta.
To se prije svega odnosi na samo izbijanje rata, koje je bilo potpuno nepredvidljivo, odnosno u mnogo čemu potvrdilo kontroverznu tezu A.J.P. Taylora da ratovi nemaju kristalno "čist" uzrok, nego da su više rezultat specifičnog i ponekad kaotičnog spleta okolnosti, odnosno da su u mnogo čemu slični prometnoj nesreći. Pred sam sukob su i argentinska vojna hunta i britanska vlada su imale sasvim racionalne razloge da vjeruju kako nikakvog sukoba neće biti – Britanci su smatrali da će Argentinci strpljivo čekati da pregovorima dobiju otočje, a Argentinci da Britanci neće trošiti vojne i druge resurse za oslobađanje udaljenog i u ekonomskom smislu bezvrijednog otočja.
Druga važna pouka tog zaboravljenog rata jest očigledna precijenjenost efikasnosti diplomacije, mehanizama kolektivne sigurnosti, pa i vojno-političkih saveza kada je u pitanju sigurnost, teritorijalni suverenitet i integritet država-članica. Velika Britanija je u oslobađanje svojeg teritorija morala, usprkos članstva u NATO i Europskoj ekonomskoj zajednici (preteči današnje Unije), morala ići isključivo vlastitim snagama, a za savezničke usluge koristiti "mutne" tipove poput Augusta Pinocheta umjesto svojih saveznika. Američka diplomacija je doživjela potpuni debakl, dozvolivši "bratoubilački rat" među svojim saveznicima, a ishod spora je, usprkos svim UN-ovim i drugim rezolucijama, riješen tek srazom oružja na falklandskim brda. Ta je pouka izuzetno važna danas, kada su SAD sve manje u stanju biti svjetski policajac, a u tako nastalom vakuumu moći izraz kao "međunarodni poredak" sve više zvuči kao iluzija.
Još jedna pouka bi se mogla izvući iz odnosa poraženih Argentinaca prema toj epizodi svoje povijesti. Ako je suditi po anketama, većina njih drži da je invazija prije četvrt stoljeća bila velika pogreška, isto kao što se većina protivi još jednom pokušaju da se suverenitet nad Malvinima ostvari oružjem. S druge strane, većina Argentinaca i dalje uporno vjeruje kako su sporni otoci – na kojima Argentina nikakvu vlast, s izuzetkom tromjesečne ratne okupacije, nije imala još od 1833. godine – neotuđivi dio Argentine te da će kad-tad biti vraćeni domovini. Od svega toga ih nije razuvjerio ni sramotni poraz od kojeg su dugoročno imali koristi. Ako je odnos Argentinaca prema tom sukobu takav, može se samo pretpostaviti kako će stavovi u bliskoj ili daljoj budućnosti postojati prema nekim događajima i situacijama koji su nam vremensko-prostorno daleko bliži od tog dalekog, zaboravljenog rata.
Dragan Antulov