U travnju 1945. godine, dok se Drugi svjetski rat u Europi približavao kraju, talijanski fašistički diktator Benito Mussolini pokušao je pobjeći iz Italije u nadi da će izbjeći savezničke snage i domaće partizane.
Njegovo hvatanje 27. travnja 1945. u gradiću Dongo na jezeru Como, samo nekoliko kilometara od švicarske granice, označilo je dramatičan kraj njegove vladavine i života. Ovaj članak temelji se na provjerenim izvorima, uključujući englesku Wikipediju i Encyclopædiju Britannicu, te dodatne informacije dostupne na webu.
Benito Mussolini (1883.–1945.), poznat kao Il Duce, vladao je Italijom kao fašistički diktator od 1922. do 1943. godine. Njegova agresivna vanjska politika i savezništvo s nacističkom Njemačkom doveli su Italiju u Drugi svjetski rat 1940. godine.
Međutim, vojni neuspjesi, uključujući poraze u Sjevernoj Africi i neuspjelu invaziju na Grčku, oslabili su njegov režim. Saveznička invazija na Siciliju 1943. godine dovela je do unutarnje pobune: Veliko fašističko vijeće smijenilo ga je 25. srpnja.
Njemačke snage, predvođene SS pukovnikom Ottom Skorzenyjem, oslobodile su Mussolinija iz zatočeništva u operaciji na Gran Sassu 12. rujna 1943. Hitler je potom postavio Mussolinija za čelnika marionetske Talijanske Socijalne Republike (Repubblica di Salò) u sjevernoj Italiji, ali ova država bila je potpuno ovisna o njemačkoj potpori i lišena široke narodne podrške. Kako su savezničke snage napredovale, a njemačke trupe se povlačile, Mussolini je gubio kontrolu.
Do travnja 1945. godine situacija za Mussolinija postala je neodrživa. Saveznici su probili njemačku obranu u sjevernoj Italiji, a partizanski pokret, okupljen pod Komitetom za nacionalno oslobođenje Sjeverne Italije (CLNAI), pokrenuo je opći ustanak u gradovima poput Milana.
Dana 25. travnja 1945. Mussolini je napustio Milano nakon neuspjelih mirovnih pregovora s CLNAI-jem, koje je vodio milanski nadbiskup, kardinal Schuster. Njegov plan bio je pobjeći u Švicarsku, a odatle, prema nekim izvorima, zrakoplovom u Španjolsku, gdje je frankistički režim mogao pružiti utočište.
Mussolini se pridružio konvoju njemačkih trupa u povlačenju prema sjeveru, pokušavajući prikriti svoj identitet prerušavanjem u njemačku vojnu uniformu. S njim je bila njegova dugogodišnja ljubavnica Clara Petacci, zajedno s petnaestak ministara i visokih dužnosnika Talijanske Socijalne Republike. Konvoj je krenuo prema jezeru Como, području blizu švicarske granice.
Dana 27. travnja 1945. konvoj je zaustavljen u gradiću Dongo na jezeru Como od strane talijanskih partizana iz 52. Garibaldi brigade, predvođenih komunistom Urbanom Lazzarom. Partizani su pretraživali vozila u potrazi za fašističkim dužnosnicima.
Unatoč Mussolinijevu pokušaju da se sakrije prerušen u njemačkog vojnika, prepoznat je, prema nekim izvorima, po karakterističnim čizmama ili po ponašanju. Clara Petacci također je identificirana, a cijela grupa uhićena.
Partizani su odbili zahtjeve za predajom Mussolinija savezničkim snagama ili za suđenje, smatrajući ga odgovornim za desetljeća represije i rata. Sandro Pertini, socijalistički partizanski vođa, objavio je na Radiju Milano: „Vođa ove bande kriminalaca, Mussolini, uhićen je dok je, žut od straha, pokušavao prijeći švicarsku granicu." Odluka o njegovoj sudbini brzo je donesena.
Noć između 27. i 28. travnja Mussolini i Petacci proveli su u zatočeništvu u obližnjoj kući obitelji De Maria u selu Bonzanigo, kod Mezzegre, nedaleko od Donga. Ujutro 28. travnja, po nalogu partizanskog vrhovnog vodstva (CLNAI) i uz izravno sudjelovanje Waltera Audisija (kodnog imena "Colonnello Valerio"), Mussolini i Clara Petacci izvedeni su iz kuće pod izlikom da će biti prevezeni na sigurnije mjesto.
Međutim, na zidu farme Villa Belmonte u Giulinu di Mezzegra, Audisio je iz pištolja ustrijelio prvo Mussolinija, a potom i Petacci, koja je pokušala stati između njega i metka.
Njihova tijela prevezena su u Milano i 29. travnja izložena javnosti na Piazzale Loreto, gdje su obješena naopako nad improviziranim benzinskim postajama. Ovaj brutalni čin imao je snažnu simboliku: upravo na tom trgu godinu dana ranije fašisti su javno izložili tijela ubijenih partizana. Tako je smrt Mussolinija označila ne samo kraj njegove vladavine, nego i krvavu osvetu za godine represije.