Foto: FaH/Index
To uopće nije loša praksa. Zapravo – izvrsna je. Obzirom da svaki (grado)načelnik, pročelnik, župan i ostale izabrane i neizabrane face stalno kupuju sve nove i nove službene automobile, ispunjavajući tako dječačke snove, nameće se pitanje zašto ti automobili ne bi bili označeni? Treba im staviti naljepnicu na bok, da se vidi čiji su.
Tada svi mi građani, koji sav taj auto-cirkus koji se svodi na povećanje ega (da ne napišem pravu riječ), možemo vidjeti, procijeniti i poslikati ukoliko se službeno vozilo nalazi ispred vikendice, birtije ili na bilo kojem drugom mjestu gdje službenom vozilu nije mjesto.
Službeni automobili su potrebni, ali kakvi?
Jesu li službeni automobili potrebni državi? Kao što ih ima svaka firma, jasno je da ih treba imati i država i da na put, osim iznimno, ne treba ići vlastitim automobilom. U privatnom ili javnom sektoru, svejedno je. Međutim, službeni automobil u javnom sektoru treba služiti isključivo obavljaju službene funkcije. Radi se o prijevozu od točke A do točke B, na primjereno udoban način – a to danas omogućava svaki automobil vrijednosti 20-tak tisuća eura, pa i manje.
Unatoč pisanjima medija, unatoč svim nadzorima, unatoč svemu – političari i dalje ne mogu ili ne žele kontrolirati svoj poriv za kupnjom preskupih i pretjeranih limuzina na tuđi račun. U zemlji gdje je najviša brzina ograničena na 130 km/h traže se motori od 150 i više "konja", traže se višezonske klime, valjda ako su župan i dožupan iz različitih strankaka, traže se velike alu-felge za seoski dernek – doslovno se iživljavaju novcem poreznih obveznika.
No, političari su tek početak. Što je s direktorima potpuno državnih firmi? Ne gledajmo samo ovih par velikih – koliko je u Hrvatskoj stotina, možda i tisuća komunalnih firmi, s politički imenovanim direktorima, a koji za svoju lokalnu vožnju biraju limuzine spremne prijeći cijeli kontinent? Koliko je takvih s ugovorima za korištenje vozila 24 sata dnevno, što je izvorno zamišljeno da bi direktor lokalnog komunalca mogao stići na hitnu intervenciju u četiri ujutro, a u stvarnosti taj auto služi za vožnju cijele obitelji i prijatelja do vikendice? Koliko je siromašnih općina i županija gdje se ispred sjedišta sjaji crna limuzina primjerena premijeru ili predsjedniku Sabora?
Koliko je tek agencija i državnih ustanova gdje ravnatelji sami sebi rade specifikacije za vozila, sami sebi odobravaju putne naloge i sami odlučuju gdje i kako će ići? Kolike tisuća ljudi u ovoj državi imaju povlasticu koja se zove - skupi automobil na račun poreznih obveznika?
Zašto državna vozila ne bi bila označena?
Zašto ne bi propisali da sva ta vozila, lokalne samouprave, države, potpuno državnih firmi, agencija, ustanova i slično – budu jasno označena? Tada bi mi građani, koji to plaćamo, tako bi mogli znati što točno plaćamo i kome. Uz to, samom činjenicom da su vozila označena – možda bi neki dvaput razmislili što kupuju, jer pokazivanje bi ipak djelovalo na građane i njihove ideje o tome koga zaokružuju na izborima. I na kraju – same naljepnice bi znatno smanjile zloporabe.
Automobil slavonskog gradića bi bio zamijećen ispred nekog restorana na moru i obratno, vozilo državne agencije bi bilo prilično vidljivo parkirano ispred vikendice, a skup lokalnih čelnika u birtiji bi postao prilično javan. Sama oznaka da je automobil službeni smanjila bi potrebu za pola nadzora i djelovala bolje od bilo kakve Državne revizije. Svatko tko vidi nešto čudno – može fotkati i poslati novinarima. Gdje je tu privatnost, pitate se? Pa obavljanje službene funkcije je javna stvar - tko negdje ide službenim autom putuje poslovno, uz putni nalog i ne treba se kriti. Ako mu smeta javnost – onda znači da nešto krije.
Vlast kao plijen
Naravno, iz cijele priče možemo izuzeti državni protokol i praćene kolone najviših dužnosnika – tu se vozila biraju i slažu sukladno sigurnosnim procjenama. No, oni i nisu problem, u svako državi će se premijer ili predsjednik voziti u odgovarajućoj koloni pod rotacijom. Stvar je u ovih 99,9% drugih, koliko ih se zaista koristi u službene svrhe, a koliko ih se jako često zloupotrebljava. Jednostavno označavanje bi nama svima koji to plaćamo dalo neke odgovore – no možda upravo zato takvog označavanja neće biti.
Hrvatska je zemlja gdje se vlast shvaća kao plijen i kao način za ispunjenje dječačkih snova, pa i u obliku preskupog službenog automobila, kožnih sjedišta i višezonske klime. Političari to žele, a javnost u najvećem dijelu takvu politiku zdušno podržava – u nadi da će valjda i sama jednom doći u priliku "ogrepsti" se za kakvu povlasticu. To što je državnog novca sve manje – izgleda da nikog nije briga.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.