NURSULTAN Nazarbajev koji je danas objavio svoju iznenadnu ostavku, vodio je Kazahstan tri desetljeća, a nametnuo se kao autokrat koji se na optužbe za despotizam opravdavao činjenicom da vodi najnaprednije gospodarstvo središnje Azije.
Taj 78-godišnjak započeo je karijeru kao metalurški radnik i napredovao u sovjetskom Kazahstanu da bi 1989. postao prvi tajnik lokalne Komunističke partije.
Godine 1991. je na izborima, na kojima je bio jedini kandidat, izabran za predsjednika i od tada se čvrsto držao vlasti. Pobjeđivao je na četirima uzastopnim izborima s najmanje 80 posto glasova, a na onima 2015. čak s 97,7 posto. Unatoč neporecivoj popularnosti, nikada nije organizirao slobodne izbore, kažu u OESS-u.
Nije želio referendum koji bi ograničio njegovu vlast
Godine 2011. odbacio je prijedlog parlamenta da organizira referendum koji bi mu omogućio da ostane predsjednik do 2020., da bi zatim izjavio da je spreman ostati na vlasti neodređeno vrijeme.
"Spreman sam raditi sve dok budem mogao, dok mi to zdravlje dopusti", izjavio je Nazarbajev.
Tipičan sovjetski aparatčik, Nursultan Nazarbajev je, kao i drugi lokalni čelnici, promijenio košulju nakon pada SSSR-a 1991. kada je Kazahstan postao neovisan.
Preobratio se na kapitalizam i malo-pomalo je na međunarodnoj sceni pozicionirao svoju ogromnu pustinjsku republiku koja se prostire između Rusije i Kine, bogatu ugljikovodicima i rudama.
Autokratski vladao kod kuće, ali bio prijatelj sa svjetskim silama
Bez obzira na svoju autokraciju, Kazahstan je 2010. dobio predsjedanje Organizacijom za sigurnost i suradnju u Europi (OESS) jer je Nazarbajev vodio "multivektoralnu vanjsku politiku", prema službenoj terminologiji, i sprijateljio se s Moskvom, Pekingom i Washingtonom.
Uspio je postaviti zemlju na diplomatski zemljovid svijeta i bio je domaćin mirovnih pregovora o Siriji 2017. na kojima su sudjelovali Iran, Turska i Rusija.
Veliki ekonomski rast zbog nafte
Za održavanje te ravnoteže Nazarbajev je pragmatično koristio ogromne rezerve ugljikovodika, odobravajući ustupke za naftu i naftovode jednima i drugima i istovremeno prijeteći štitio kazahstanske interese.
Rezultat je bio spektakularan, do 2008. Kazahstan je zabilježio desetljeće s 10 posto godišnjeg rasta.
Od 2014. zemlja pati zbog pada cijena ugljikovodika, što je izazvalo društvene pokrete koji su prisilili predsjednika da 2016. odgodi nepopularnu agrarnu reformu.
Nursultan Nazarbajev je zatim krajem veljače smijenio svoju vladu jer je bio nezadovoljan njezinim gospodarskim učinkom.
Progoni oporbe
Nazarbajevu je mimo njegove volje 2010. dodijeljena titula "Oca nacije" uz koju idu doživotne ovlasti i imunitet. Nekoliko njegovih protivnika poginulo je u nejasnim okolnostima, neki su u zatvoru ili prisiljeni na egzil, a više oporbenih medija zabranjeno je nakon što su optuženi za ekstremizam.
Progoni oporbe se pojačavaju nakon što je 2011. u krvi ugušena pobuna štrajkaša u naftnoj industriji u Janaozenu, na zapadu zemlje, kada je smrtno stradalo 14 osoba.
Kao i njegovi susjedi u središnjoj Aziji, Nazarbajev je nametnuo kult ličnosti. Od Astane, glavnog grada od 1997., napravio je ekstravagantan grad koji bi trebao utjeloviti kazahstanski uspjeh.
Fotografije predsjednika, sveprisutnog na televiziji, svuda su uz ceste, kao i njegove izjave. U ustavu je predstavljen kao suautor nacionalne himne.
Ugled Nazarbajeva okaljan je početkom 2000. korupcijskim skandalom za dodjelu koncesija za naftu.