Kad je Viktor Orban izabran za premijera Mađarske 2010. godine, zemlja je prošla kroz veliku transformaciju u "neliberalnu" državu. Prema Freedom Houseu, Mađarska je 2020. godine postala prva "nedemokratska" država EU. Osim toga, premijer Orban je dodatno ojačavao veze s drugim čelnicima uglavnom desnih i populističkih stranaka raznih zemalja diljem EU, ali i šire. Njegov utjecaj postao je jak i u zemljama Zapadnog Balkana. I što je postajao izoliraniji u Bruxellesu, to je jačao svoj utjecaj izvan EU.
Prije rata
Do rata u Ukrajini imao je solidnu podršku političara sličnih svjetonazora u EU, kao što su Janez Janša u Sloveniji, Andrej Babiš u Češkoj ili Mateusz Morawiecki u Poljskoj, koji su redom dolazili iz konzervativnih, desnih i populističkih stranaka koje su se u tim trenucima nalazile na vlasti u svojim državama.
Zajednička platforma je bila "kršćanska" Europa, zaštita granica od "ilegalnih migranata", anti- LGBT stavovi i sl. Uz to, postojale su određene veze tih političara s Kremljom, odnosno predsjednikom Putinom. Doduše, treba biti pošten i reći da to tada nije bio tabu, odnosno da su mnogi državnici isticali dobre odnose s predsjednikom Ruske Federacije.
Ipak, mnoge desne, populističke i konzervativne stranke su upravo u Putinu vidjele stup borbe protiv zapadnog globalizma i često su upravo politike koje je provodio Kremlj, kao što su zabrana gej prideova i kritički odnos prema demokratskim vrijednostima, bile primjeri kojima su se te stranke vodile. Među njima je bila i Orbanova stranka Fidesz.
Od početka rata - izolacija
Naravno, stvari su se drastično promijenile nakon što je Ruska Federacija napala Ukrajinu te su gotovo svi vodeći političari osudili potez Kremlja i prekinuli komunikaciju s ruskim državnim vrhom. Gotovo svi, ali ne i Orban. U jeku rata u Ukrajini Mađarska je u najmanju ruku pokazivala razumijevanje prema politici Vladimira Putina, što je izazivalo bijes i nerazumijevanje među europskim čelnicima.
U nekom trenu Mađarska je čak iskazivala militante tonove, i to prema Ukrajini, kada je Peter Szijjarto izjavio kako je spremna vojno ući u Zakarpatje te zaštititi Mađare u toj ukrajinskoj pokrajini.
Nije to bila prva takva izjava nekog mađarskog dužnosnika, slične su se pojavljivale i u kontekstu Hrvatske, kada je Viktor Orban nazvao Rijeku "mađarskom lukom". Bilo kako bilo, ovakve su izjave Orbana i njegove dužnosnike izbacile iz društva europskih lidera, koji imaju bitno drugačije poglede na politiku.
Okret na Balkan
U tom kontekstu treba gledati Orbanov odmak od Europe i pogled na Balkan. Iako je izgradio veze na Balkanu puno ranije, sada su dobile svoju punu svrhu. Već ranije je izgradio dobre veze s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, kao i bivšim članom Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom.
Osim toga, upravo je Orban u siječnju 2016. godine dao politički azil bivšem makedonskom premijeru Nikoli Gruevskom, koji je u Sjevernoj Makedoniji bio suočen s kaznom zatvora između 15 i 20 godina. Također, unatoč velikomađarskim izjavama i aspiracijama, predsjednik Milanović te dobar dio hrvatske desne scene, poput Domovinskog pokreta i Mosta, ne kriju dobre odnose s mađarskim premijerom ili ih prešutno odobravaju.
Intenziviranje tih odnosa je počelo 2019. godine, kada je Orbanov Fidesz izbačen iz Europske pučke stranke. Zanimljivo, baš u tom trenutku je povjerenik za proširenje EU bio Mađar Oliver Varhelyi. U to vrijeme proširenje EU nije bilo na vrhu prioriteta Bruxellesa, pa je mađarski premijer koristio tu poziciju da "nadgleda" Zapadni Balkan. Nakon toga je pojačan odnos Orbana s predsjednikom Srbije, kao i s bivšim članom Predsjedništva BiH. Potpisivani su mnogi sporazumi, a Mađarska je povećala svoju ekonomsku prisutnost u tim zemljama.
Razni Orbanovi napori da poveća prisutnost Mađarske u regiji dali su mu značajnu "meku" moć i utjecaj. Pretvorio se u posrednika između Bruxellesa i zemalja Zapadnog Balkana, čime je htio pokazati svoju sposobnost pregovaranja, a to čini i dok odlazi u Kijev i Moskvu, u Peking i u Washington, kako bi pokušao posredovati između dvije zaraćene strane - Rusije i Ukrajine.
Orban za proširenje EU
Orban se tako zalagao za proširenje EU. No, entuzijazam za proširenje se svodio uglavnom na Zapadni Balkan te se povećavao kako je rasla njegova moć u toj regiji. Paradoksalno, taj njegov entuzijazam je udaljio te zemlje od EU i pojačao skepsu ključnih europskih čelnika o proširenju EU na Zapadni Balkan.
Jedan je od razloga što se uskoro "dokazalo" da je Orban instrumentalizirao europsku politiku za svoj interes. U prosincu 2023. godine se usprotivio otvaranju pristupnih pregovora s Ukrajinom, napustivši prostoriju dok se o tome glasalo. To je pokazalo drugim čelnicima da je Orban za proširenje EU isključivo na one zemlje koje odgovaraju Mađarskoj.
Krajnji ishod
To je rezultat godina tijekom kojih je Mađarska prema kriterijima raznih neovisnih institucija nazadovala u demokratskim standardima, postavši prva "nedemokratska" zemlja u EU. S druge strane, Orbanov "iliberalizam" naišao je na plodno tlo na Zapadnom Balkanu, gdje je sama EU odredila prioritete, pa je tako godinama bitnija "stabilnost" od demokracije i vladavine prava.
Jednostavnije rečeno, EU je podupirala regionalne lidere koji su isporučivali mir, dok su gušili ili zanemarivali demokratske procese.
Kolebljivost EU oko proširenja i rat u Ukrajini olakšali su širenje takvih utjecaja i demokratsko nazadovanje na Zapadnom Balkanu. Sada, kad je prioritet zatvaranje kruga, odnosno pokušaj da se sve zemlje pod naletom ruskog utjecaja usišu u EU, politika koja je bila vođena godinama postala je problem.
EU bi trebala usvojiti jasan odgovor na sve napade na demokratske procese i vladavinu prava na zemlje u Uniji, kao i zemlje izvan nje. Ako je cilj da se EU održi kao politički subjekt zapadnih vrijednosti, što uključuje demokraciju i vladavinu prava, potrebno je pronaći model u kojem se neće popuštati pred Orbanovom ucjenjivačkom taktikom. Potraga za instrumentima kojima bi se ponovno potaknuli demokratski procesi postaje velik izazov Europske unije.