U OVOM času, dok granate padaju po Kijevu, a svijet visi nad ponorom kataklizmičnog sukoba, po društvenim mrežama, medijima, trgovima i kavanama nagađa se o budućim Putinovim potezima: namjerava li odsjeći snage ukrajinske vojske na istoku države ili je nakanio udariti ravno u predsjednički ured pa prisiliti Zelenskog na kapitulaciju. Ili je, prema planu minuciozno razrađenom u Kremlju, sve ovo predigra za nešto ozbiljnije, uvertira za strašan udar s nezamislivim posljedicama, kako je dao naslutiti u obraćanjima javnosti.
Nagađa se tako danima, otkako je portabl diktator naredio vojni pohod na Ukrajinu. Sudionici debata, međutim, polaze od pretpostavke da ruski predsjednik zaista ima razrađenu strategiju ukrajinske avanture, da je smireni šahist s barem tri unaprijed osmišljena poteza, a ne luđak s pristupom opasnom oružju koji prijetnjama i sukobima liječi psihofizičke komplekse.
Najkraća verzija ukrajinske krize kaže da ta država godinama služi kao poligon za stratešku igru velikih sila. Rusija ju je produbila na najsiroviji način - pokretanjem rata. Putinofili po društvenim mrežama važno tumače kako im je miljenik na to bio prisiljen jer bi se, u protivnom, NATO Rusiji "uvukao u meki trbuh", kako nijedan ruski predsjednik ne bi dopustio "to", a "to" je, u ovom slučaju, daleka slutnja ulaska Ukrajine u NATO.
Putinu je nuklearno oružje izvor iluzije da je veći od svega
Da Putin nije pokrenuo rat, dogodilo bi se samo jedno: rata ne bi bilo. Ljudi u Ukrajini, neovisno o tome jesu li Ukrajinci, Rusi ili neki treći, sada bi pisali domaće zadaće, odlazili na treninge, džogirali, opijali se i drogirali, voljeli se, a i mrzili, ali individualno, onako kako to već radimo u svojim životima.
Džepni je diktator odlučio iskoristiti raspoloživo naoružanje kao izvor iluzije da je veći od svih i svega. Sad je konačno džin, njegova nas figura natkriljuje. Umjesto da pričaju i razmišljaju o dobrim i lošim doživljajima s posla, iz škole, bolnica, s ulica, Ukrajinci, ali i mnogi drugi, brinu se hoće li maleni diktator stisnuti dugme za katastrofu. Imala je Hrvatska u novijoj povijesti više takvih napoleončića s krvavim rukama, jedan se zvao Tomislav Merčep. Da je taj imao nuklearno naoružanje, danas bi se tekstovi pisali na kamenim pločama.
Izborno pravo ne može i ne smije biti ograničeno medicinskim razlozima. U državama poput današnje Hrvatske to je skoro nebitno pitanje. Ovdje, kako vidimo, na vlasti možemo imati neuravnotežena predsjednika i bandu pljačkaša, a da to nikome na svijetu ne predstavlja naročit problem.
Hrvatska nema prevelika izvorišta nafte ni nuklearno naoružanje pa da svijet strepi hoće li se predsjedniku pomračiti jer, recimo, nije zadovoljan bosanskohercegovačkim zakonodavstvom. Njegov je domet galama na novinare i svađa s također ne baš sabranim premijerom i njegovim ministarskim timom. I to je ovako fina obiteljska zabava, okupe se roditelji i djeca pred ekranima, pa gledaju što je tko kome rekao, smiju se i navijaju.
Na granicama odavno čekaju žrtve nekih starih političkih ludosti. A Putinove žrtve tek pristižu
No, kad lideri velikih država skrenu s uma, nastradaju mnogi. Na državnim granicama čeka mnoštvo žrtava nekih ranijih zapadnih pokušaja izvoza demokracije, a već je najavljen dolazak novih nesretnika čiju je svakodnevicu prekinuo dramatičan silazak ruskog vladara s kakvog-takvog uma.
Ako su sitna ludila naših provincijskih vladara sada tek lokalni problem, više izvor stanovite nelagode nego zabrinutosti, pomračenje ruskog predsjednika golem je sigurnosni problem. Ima 70 godina, ne ponaša se ubrojivo i postoji niz poslova koje odavno ne bi mogao raditi. S onakvom željom za ponižavanjem suradnika i ljudi uopće, kakvu često iskazuje, nitko ga ne bi uzeo za liječnika obiteljske medicine, razrednika, odgajatelja u vrtiću ili vozača taksija. Tko bi se želio voziti s nevelikim, šutljivim i vječno mrzovoljnim tipom? On definitivno ne spada u osobe kakve želite vidjeti u blizini kad ste dobro raspoloženi i sretni.
Ne znamo što bi narednih dana luđaka moglo isprovocirati
U ovom času ne znamo kako će sve ovo završiti. Hoće li luđak dobiti jamstvo o vojnoj neutralnosti Ukrajine pa, kad shvati da Ukrajina graniči s drugim zemljama NATO-a, zatražiti i njihovu neutralnost? Hoće li ga isprovocirati skori dolazak proljeća, nečije kihanje ili ptice, vrag zna. No, koliko god zvučalo ofucano, treba ponoviti: za upravljanje motornim vozilima dugim nekoliko metara treba proći liječnički pregled. Za držanje prsta na nuklearnom dugmetu možete biti ludi kao Putin.
U redu, i kao Trump. Biden se još nije pokazao.
Putinovo ludilo u ovom času čini nesretnima mnoge ljude. Ranjene u borbama s obje strane fronte, sve one Ukrajince, Ruse i ostale po Ukrajini i susjednim zemljama koji strahuju, pakiraju se, bježe, čekaju, liježu i ustaju sa sirenama. Čini nesretnima i Ruse po kojima se u ovim našim državicama izlijevaju smradne vode provincijalnog nacionalizma i patetike.
Zbog Ukrajinaca, Rusa i svih normalnih, bilo bi dobro da maleni diktator što prije bude odvojen od nuklearnog oružja
Jedni bi tako, nadahnuti svetim ciljem borbe za slobodnu Ukrajinu, iz Zagreba protjerali rusku kuhinju, drugi hrabro, kao 1991., na prvoj crti novinskih stranica najavljuju obračun s inače uvriježenim ruskim nazivima ukrajinskih gradova, pa s domobranskom odlučnošću i na sigurnoj udaljenosti poručuju da ne žele koristiti "nomenklaturu agresora i okupatora". Šteta što ovako smjelo nikada neće progovoriti o nametanju hrvatskog jezika u dijelu Bosne i Hercegovine, na primjer.
I dok naša domobranska inteligencija vodi borbu za Harkiv, a ne Harkov, po ruskim ulicama protiv rata demonstriraju neki hrabri ljudi. Njihova je muka odmah iza one neposrednih stradalnika u ratu, oni znaju da ih vodi luđak i svakome poručuju da s malim diktatorom, njegovim kompleksima i željom za krvoprolićem nemaju i ne žele imati ništa.
Zbog njih bi bilo lijepo da maleni što prije izgubi kontakt s opasnim oružjem i dobije adekvatnu terapiju.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala