KADA se u vijestima pojavila snimka koncerta podrške Branimiru Glavašu koji je u Tomislavgrad zbrisao nakon što je nepravomoćno osuđen za ratni zločin, nastupanje poznatih estradnjaka za raznorazne političke opcije i glavešine napokon je dobilo svoj degutantni zaključak i napokon je postalo kristalno jasno koliko je miješanje politike u glazbu prljav posao i u kolikoj je mjeri tradicionalna prostitucija časniji i manje gadljiv poziv.
> Video - Glavaš na koncertu potpore u Tomislavgradu poručio: Ovo je domovina mojih otaca
Na ovim se prostorima glazbenici vezani uz neku stranku načelno gledaju kao i slavni koji se pojavljuju u "Celebrity Big Brotherima". Dakle, u trenutku kada ste dosegli samo dno bačve mulja, a izlaz nije vidljiv, zbog novca koji nikada ne može nadoknaditi blamažu nastupanja na predizbornim skupovima, odlazite na neki skup i za unezvijerenu masu pristaša izvodite svoje pjesme nadajući se da će cirkus uskoro završiti i da ćete se kući vratiti teži za nekoliko tisuća eura. I stranka zaista nije bitna jer rokeri koji imaju naviku nastupati za ljevičare nisu ništa manje ljigavi od tamburaša, zabavnjaka i dancera koji su u pravilu najčešći izbor desnice. Doduše, nikada nije razjašnjeno kako točno loša glazba, pijančevanje i obžderavanje na trgovima gura te silne glasove u glasačke kutije, ali očito je da ih ne biramo zbog glazbenog ukusa jer izbor je najčešće katastrofalan.
No, čak i u tim trenucima valja razumjeti ljude koji u vrijeme izbora očito nemaju izbora i prisiljeni su obitelji prehraniti kunama zarađenim na nekom skupu i na taj način zaraditi ne samo novac već i stigmu koja nakon takvih eskapada dolazi. U redu, normalan će čovjek zaključiti da ne postoji novac koji može nadoknaditi gubitak časti, ali takav je gubitak relativan pojam ako vam čast i umjetnički integritet ne predstavlja apsolutno ništa. Iako za takve poteze ne postoji dovoljno dobro opravdanje, naši slavni ga gotovo uvijek serviraju i na taj način dodatno doprinose cjelokupnoj ljigavosti. "Mi podržavamo tu stranku", "to je naš politički izbor", "oni nam daju posao" i slične pizdarije nikada ne zvuče dovoljno uvjerljivo i uvijek imate dojam da samo izgovaranje svih tih prvoloptaških racionalizacija vjerojatno izjeda čovjeka ako posjeduje zakonski minimum ponosa.
Koji umjetnički integritet?
Na kraju dana ljudi zaboravljaju tko je sve nastupao za stranke i samo se povremeno prisjetimo da se naši slavni tu i tamo vole "prokurvati". Sve je to razumljivo jer ne pamtimo ni puno važnije stvari. Na posljetku, kao da je bitno hoće li Maja Šuput, Minea i Sandi "prodati" svoj umjetnički integritet. Koji umjetnički integritet?
Ipak, kada naiđete na novu stepenicu ogavnosti pojedinaca, teško je ne reagirati. Nastupati za osuđenog ratnog zločinca ipak djeluje kao novi nivo. Kao da ste se odlučili na snošaj iz financijskih razlika, ali ste u posljednjem trenutku zaključili da bi sve to bilo puno bolje izvesti pred očima djeteta. I kada vidite pun trg ekipe koja cupka uz ritmove neke dance skupine znajući da je cijeli spektakl u cilju podrške čovjeku koji je osuđen za ubojstvo nevinih civila, činjenica da je preko granice lakše prenijeti ratni zločin nego šteku cigareta odjednom djeluje tako nebitno.
"Da vidim ruke", "drmni tu guzu", "zaplješćimo jednom šarmantnom gospodinu" i "da vas čujem" djeluju bizarnije od svega što smo dosad imali prilike vidjeti, a vidjeli smo kojekakve strahote uključujući i plejadu voditeljica svih Kunolovaca. "Tragikomično" nije ni najbolji opis cjelokupne situacije jer gledajući prilog malo vas je toga moglo natjerati na smijeh osim pokušaja Krešimira Bubala da zapjeva s Indirom. U svakom vam je trenutku kroz glavu morala prolaziti misao "ali hej, ovaj je čovjek osuđen za ratni zločin" i odjednom je sve djelovalo poput neke morbidne seanse apsolutnih bolesnika koji uz zvuk plesne glazbe veličaju zločin.
Spoznaja da u Tomislavgrad odlazite znajući da "možda" nastupate za ratnog zločinca trebala bi biti dovoljno dobar razlog da tamo ne odete
I kada je Kićo Slabinac prije nastupa govorio (vezano za Glavašev ratni zločin) "u redu, to može ili ne mora biti tako" nismo li svi pomislili "u redu, ne mora biti tako, ali što ako je zločine počinio". Spoznaja da u Tomislavgrad odlazite znajući da "možda" nastupate za ratnog zločinca trebala bi biti dovoljno dobar razlog da tamo ne odete.
Ako posjedujete imalo ljudskosti.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
Foto: Livno Online