U kasnom 12. stoljeću Sveta Zemlja bila je poprište žestokih sukoba između kršćanskih križara i muslimanskih snaga. Jedan od najvažnijih događaja u toj eri bila je opsada Jeruzalema 1187. godine koju je predvodio Saladin, sultan Ajubidskog sultanata.
Ovaj događaj ne samo da je promijenio ravnotežu moći na Bliskom istoku, već je i označio vrhunac Saladinove kampanje za ponovno osvajanje svetih mjesta. Opsada je trajala samo nekoliko tjedana, ali je bila ispunjena dramatičnim obratima, herojskim obranama i mudrim pregovorima, ostavivši dubok trag u povijesti križarskih ratova.
Prije opsade, Kraljevina Jeruzalem bila je oslabljena unutarnjim razdorima i vojnim porazima. Ključni udarac dogodio se ranije te godine, 4. srpnja 1187., u bitci kod Hattina, gdje su križarske snage pretrpjele katastrofalan poraz. Većina plemića, uključujući kralja Guya, bila je zarobljena, a tisuće muslimanskih robova oslobođeno.
Nakon ove pobjede Saladin je brzo osvojio niz važnih gradova, poput Akre, Nablusa, Jafe, Torona, Sidona, Beiruta i Askalona. Jedini grad koji se uspješno odupro bio je Tir, zahvaljujući dolasku Conrada od Montferrata. Ovi uspjesi otvorili su put prema Jeruzalemu, gradu od iznimne vjerske važnosti za muslimane, kršćane i Židove, koji je bio pod križarskom vlašću od 1099. godine.
Na čelu muslimanskih snaga stajao je Saladin, karizmatični vođa poznat po svojoj strateškoj genijalnosti i milosrđu prema poraženima. On je vidio oslobađanje Jeruzalema kao sveti zadatak, nastojeći vratiti muslimansku kontrolu nad gradom.
S druge strane, obranu Jeruzalema preuzeo je Balian od Ibelina, ugledni križarski plemić koji je u početku dobio Saladinovo dopuštenje da uđe u grad samo kako bi spasio svoju obitelj. Međutim, uvjeren od strane patrijarha Heraklija, kraljice Sibile i samih stanovnika, Balian je odlučio ostati i voditi obranu, unatoč zakletvi da neće podići oružje.
Heraklije, patrijarh Jeruzalema, igrao je ključnu ulogu u motiviranju branitelja, dok je kraljica Sibila simbolizirala kontinuitet križarske vlasti u gradu.
Opsada je započela 20. rujna 1187. i trajala do 2. listopada, dakle samo tjedan i pet dana. Balian je zatekao grad u očajnom stanju: prepun izbjeglica, ali s vrlo malo vojnika, manje od četrnaest vitezova. Kako bi pojačao obranu, proizveo je šezdeset novih vitezova od štitonoša i građana te pripremio zalihe hrane i novca.
Saladinova vojska, sastavljena od preživjelih iz bitke kod Hattina te snaga iz Sirije i Egipta, stigla je pred grad i najprije se postavila kod Kule Davidove i Damaščanske kapije. Muslimanski strijelci zasipali su bedeme, a opsadne kule pokušavale su probiti zidove, ali su branitelji odbili napade.
Šest dana sukoba donijelo je malo napretka, a Saladinove snage pretrpjele su teške gubitke. Zatim je 26. rujna Saladin premjestio logor na Maslinsku goru, izbjegavajući glavne kapije kako bi spriječio protunapade. Koristio je opsadne strojeve poput katapulta, mangonela, petrarija, grčke vatre, samostrela i strijela da bi bombardirao zidove.
Dio zida srušio se 29. rujna zbog podzemnih iskopa, ali nijedna strana nije uspjela iskoristiti proboj, jer su branitelji imali samo nekoliko desetaka vitezova i pješaka. U međuvremenu, civili u gradu, očajni pred nadolazećom propasti, organizirali su vjerske procesije i pokore: žene su šišale djecu i uranjale ih u hladnu vodu, nadajući se Božjoj milosti.
Kako se situacija pogoršavala, Balian je potražio pregovore sa Saladinom, nudeći predaju, ali sultan je isprva zahtijevao bezuvjetnu kapitulaciju, zaklevši se da će zauzeti grad silom. Balian je tada zaprijetio uništenjem muslimanskih svetih mjesta, pokoljem obitelji i 5000 muslimanskih robova te spaljivanjem križarske imovine.
To je natjeralo Saladina na razmišljanje. Na kraju su se dogovorili o uvjetima: križari su mogli napustiti grad plaćajući otkupninu od deset dinara za muškarce, pet za žene i dva za djecu, a oni koji ne plate suočit će se s ropstvom. Balian je izborio da se 7000 siromaha oslobodi za 30.000 dinara, što je prikupljeno iz gradske riznice, a Saladin je prihvatio.
Dana 2. listopada 1187. Jeruzalem se predao Saladinovoj vojsci, a predaja je prošla relativno mirno, za razliku od krvave križarske opsade 1099. godine. Balian je platio 30.000 dinara za oslobađanje 7000 siromaha, a Saladin je oslobodio gotovo 3000 muslimanskih ratnih zarobljenika te dopustio plemićkim ženama poput kraljice majke Marije i kraljice Sibile da odu bez otkupnine.
Domorodni kršćani smjeli su ostati, dok su križarski doseljenici mogli otići prema Akri plaćajući deset dinara. Međutim, 15.000 onih koji nisu mogli platiti prodano je u ropstvo, uključujući 7000 muškaraca i 8000 žena i djece.
Saladin je osigurao siguran prolaz za odlazeće križare, s kolonama predvođenima templarima, hospitalcima, Balianom i patrijarhom, iako su neki izbjeglice naišli na probleme, poput pljački u Tiru i Tripoliju. Nakon zauzimanja, Saladin je obnovio muslimanska sveta mjesta, označivši time novu eru u povijesti Jeruzalema i potaknuvši Treći križarski rat. Ovaj događaj ostao je simbol Saladinove velikodušnosti i strateškog majstorstva, dok je za križare predstavljao gorku lekciju iz jedinstva i hrabrosti.