Natascha Kampusch austrijska je autorica i bivša voditeljica talk showa, poznata po svojoj izvanrednoj priči o preživljavanju otmice koja je trajala više od osam godina. Rođena 1988. godine u Beču, njezin život obilježen je traumom zatočeništva tijekom djetinjstva i adolescencije, ali i nevjerojatnom snagom kojom je uspjela izgraditi novi život nakon bijega.
Njezina priča privukla je svjetsku pozornost, bacivši svjetlo na pitanja otmice, zlostavljanja i oporavka od traume, dok je ona sama inzistirala na dostojanstvenom i uravnoteženom prikazu svog iskustva.
Natascha Maria Kampusch rođena je 17. veljače 1988. godine u Beču, Austrija. Njezini roditelji razdvojili su se tijekom njezina ranog djetinjstva, a službeno su se razveli nakon njezine otmice. Odrasla je uz majku i pohađala osnovnu školu Brioschiweg u bečkoj četvrti Donaustadt.
U kasnijim intervjuima spomenula je da je imala osobnih poteškoća prije otmice, no naglašavala je da je njezin obiteljski život ipak bio bolji od onoga što ju je čekalo u zatočeništvu.
Dana 2. ožujka 1998. godine, desetogodišnja Natascha oteta je na putu do škole u Donaustadtu. Svjedokinja, dvanaestogodišnja djevojčica, izjavila je da je vidjela kako ju je muškarac uvukao u bijeli kombi.
Otmičar, Wolfgang Přiklopil, bio je 35-godišnji komunikacijski tehničar rođen 1962. godine. Policija je tada pregledala stotine sličnih vozila, uključujući i Přiklopilov, ali ga nije povezala s otmicom.
Natascha je bila zatočena u maloj, zvučno izoliranoj prostoriji od oko osam četvornih metara, smještenoj ispod garaže Přiklopilove kuće u Strasshofu an der Nordbahn, nedaleko Beča. Ulaz je bio skriven, a vrata ojačana čelikom. Prvih šest mjeseci nije smjela napuštati podrum, a godinama je bila zaključana noću i dok je Přiklopil bio odsutan.
Kasnije je povremeno dobivala više slobode unutar kuće, obavljajući kućanske poslove i kuhajući, ali je uvijek bila pod strogom kontrolom. Přiklopil ju je fizički i psihički zlostavljao, ograničavao hranu i podvrgavao seksualnom nasilju.
Unatoč tome, omogućio joj je knjige, radio i televiziju. Natascha je kasnije podrum nazvala "mjestom očaja", ali je očuvala mentalnu snagu kroz čitanje i obrazovanje.
Dana 23. kolovoza 2006. godine, 18-godišnja Natascha uspjela je pobjeći dok je usisavala Přiklopilov automobil u vrtu. Iskoristila je trenutak kada je otmičar bio zauzet telefonskim razgovorom, pobjegla kroz susjedne vrtove i obratila se susjedi za pomoć.
Policija je brzo potvrdila njezin identitet na temelju DNK analize i medicinskih podataka. Bila je u fizički krhkom stanju, težila je oko 48 kilograma i imala indeks tjelesne mase ispod normale. Iste večeri Přiklopil je počinio samoubojstvo skočivši pod vlak kod bečke stanice Wien Nord.
Nakon oslobođenja, Natascha je odbila javno govoriti o najintimnijim aspektima zatočeništva. Policija je istražila mogućnost postojanja suučesnika, ali je zaključila da je Přiklopil djelovao sam. Kampusch je izrazila složene osjećaje prema svom otmičaru – nazivala ga je zločincem, ali je nakon njegove smrti zapalila svijeću.
Odbila je tvrdnje o Stockholmskom sindromu, istaknuvši da one umanjuju njezinu sposobnost da jasno sagleda svoje iskustvo. Kasnije je preuzela vlasništvo nad kućom u kojoj je bila zatočena kako bi spriječila vandalizam i zlouporabu mjesta.
Prvi intervju dala je za ORF 6. rujna 2006., a prihod je donirala humanitarnim projektima. Godine 2010. objavila je autobiografiju "3.096 dana", koja je 2013. adaptirana u istoimeni film. Godine 2016. izdala je knjigu "10 godina slobode", u kojoj je opisala svoj proces oporavka.
Godine 2008. kratko je vodila talk show "Natascha Kampusch trifft" na kanalu PULS 4, a 2007. pokrenula je i vlastitu internetsku stranicu. Njezina priča poslužila je kao inspiracija i drugim umjetničkim djelima, iako je sama isticala važnost autentičnog prikaza.
Natascha Kampusch danas živi povučenim životom u Austriji, bavi se pisanjem i povremeno javno govori u prilog žrtvama zlostavljanja. Njezina priča ostaje simbol otpornosti i oporavka od traume. Unatoč medijskoj pažnji i povremenim kontroverzama, uspjela je zadržati kontrolu nad vlastitim narativom, izbjegavajući senzacionalizam. Do 2025. godine nema većih novih javnih informacija o njezinu životu, ali njezino nasljeđe nastavlja poticati rasprave o preživljavanju i pravdi.