"PAMET u glavu", poručuje biračima uspaničeni Zoran Milanović. Vesna Pusić budi se i liježe u uvjerenju da birači znaju procijeniti koji kandidat najbolje odgovara ulozi predsjednika Republike. Ivo Josipović i dalje gaji nadu (poduprtu gomilom svijeća na Kamenitim vratima) da birači prvenstveno cijene kompetenciju, a ne osobnost kandidata.
Ako je to sve istina, čemu onda Photoshop? Čemu onda peglanje bora, brisanje podočnjaka, skidanje kila? I ako je stvarno mudrost birača toliko na cijeni, kako to onda Milan Bandić galopira u anketama?
Prosto kao šarm
Mit o mudrosti hrvatskih birača kreiran je 2000. godine u glavama analitičara koji nisu mogli objasniti tajnu pobjede Stjepana Mesića na predsjedničkim izborima. Nisu željeli sami sebi, kao i svojim kolegama u Esplanadi, uz čašicu vina (barrique) i biftek (medium rare) priznati da je Mesić pobijedio zbog nečeg tako priprostog kao što je šarm. Ili nečeg tako banalnog kao što je karizma. Pa su stoga iskovane teorije o "mudrosti" birača koji su smišljeno birali kandidata izvan pobjedničke koalicije SDP-HSLS, ne bi li time stvorili protutežu Vladi i Saboru.
To bi valjda trebalo izgledati ovako: seljak sjeda na traktor, pod rukom Ustav i najnoviji stručni rad Mirjane Kasapović, i dok odrađuje zadnju brazdu upija finese podjele vlasti u Hrvatskoj. Pa kad navečer stigne kući, okupi obitelj, podijeli im papir s popisom kandidata i naloži da svakoga ocijene s obzirom na raspodjelu vlasti, nadležnost u upravljanju obavještajnom zajednicom, zakonodavne ovlasti, mogućnost veta, sazivanje sjednice Vlade i supotpis na imenovanje veleposlanika.
Banalno objašnjenje nije dovoljno dubokoumno
Uglavnom, sve ustavno-pravne nijanse pomno se važu, pa se onda na kraju glasa za - Stjepana Mesića. Ili sutra za Milana Bandića. Toliko o famoznoj mudrosti. Ali za dubokoumne analitičare banalno rješenje nije dovoljno dobro. Jer njih čini banalnima. Bolje je iskonstruirati velebnu teoriju, prodrijeti u samu srž problema, otkriti toplu vodu i poslužiti je u porculanskom čajniku na nedjeljnom soireu, uz Earl Grey i čajne kolutiće. Biti pametan pod svaku cijenu.
Ti isti analitičari sada pred ove predsjedničke izbore pletu istu priču o mudrosti birača. Vjeruju da će se glasači oduprijeti sirenskom zovu propagande, da će strgnuti mitološku koprenu koja im se baca na oči i otvorenih očiju krenuti na izbore. A ne potrčati za prvim Forrestom Gumpom koji se sjuri sa Sljemena. Ali to, upravo to se sada događa. I pored puste pameti, još ima onih koji misle da Bandić nema šanse. Birači su dovoljno mudri da to neće dopustiti.
Možda nije stvar u odabiru, nego u ponudi
A opet, tko zna, možda je mudrost hrvatskog birača ograničena i ponudom. Možda Milan Bandić nije kriv što napreduje u anketama. Možda su za to ipak najzaslužniji oni koji se uzdaju u mudrost birača. Koji im poručuju "pamet u glavu". Koji se ne žele spustiti na nivo birača, već očekuju da se oni uzdignu na njihovu razinu. Takvi bi se opet mogli načekati.
Prema istraživanju Bryana Caplana, profesora ekonomije na američkom Sveučilištu Fairfax, birači su "racionalno iracionalni". Iracionalni birači određuju pobjednika, dok oni racionalni (isti oni koji su navodno doveli Mesića na Pantovčak) obično gube. Većina glasača odlučuje u skladu s vlastitim osjećajem, ne mareći je li taj osjećaj u skladu s općim interesom. Glasaju za one koji im se sviđaju, prema kojima osjećaju simpatiju ili divljenje, prema kojima su odavno izgradili stav i neće ga mijenjati ukoliko ne nabasaju na nekog boljeg. A takvih u Hrvatskoj nema ni od korova. Ima samo onih manje loših.
Treba li pametnima band aid?
Međutim, zašto onda upravo oni koji najviše računaju na mudrost birača osnivaju band aid? Zašto vrijeđaju njihovu pamet? Zašto posežu za šupljim parolama o "pravdi i radu", zbog čega barataju izlizanim parolama o "pravednosti i poštenju"?
Zar samo zato što se ne mogu sjetiti ničeg boljeg? Ili zato što opet, bez obzira na sve, ciljaju na birače koji baš ne polažu puno na pamet, svjesni da se od pameti ne živi?
Bilo bi stoga dobro da se prije novog naklapanja o mudrosti birača konačno povede rasprava o mudrosti kandidata na izborima. O mogućnosti da birači budu pametniji kad uzmu glasački listić u ruke. I da se mogućnost da svojim "racionalno iracionalnim" odabirom počine štetu svede na minimum. U tom slučaju, ono najmanje zlo za koje se često opredjeljujemo neće opet biti samo ono što i jest - zlo.