Nikola Šubić Zrinski bio je hrvatski plemić, ban te vojnik koji je živio u 16. stoljeću, a ostao je zapamćen kao branitelj kršćanstva u cijeloj Europi. Najpoznatiji je po bitci kod Sigeta u kojem umire i sam sultan, a u Hrvatskoj ima dodatnu važnost jer je podigao plemićku obitelj Zrinski na status najmoćnije hrvatske obitelji.
Nikola se rodio nekad tijekom 1508. godine. Ne znamo točno gdje je rođen, no znamo da je imao petoro braće i sestara. Otac mu je bio Nikola Šubić, majka Jelena Karlović. Nikolina politička djelatnost nije došla samo iz činjenice da je bio plemić, već su Karlovići imali dugu tradiciju državničkih funkcija. Nikolin ujak Ivan Karlović kasnije je djelovao kao ban.
Zrinski je primarno bio vojnik. Nakon završetka vojne škole Šubić se uključuje u aktualni rat te brani Beč 1529., a tada ga zamjećuju mnogi plemići i vojni dužnosnici. Nakon opsade nagrađen je zlatnim lancem i dobio je konja.
Sukob s Osmanlijama samo se nastavio. Kada je naslijedio imanje u Pounju 1534. godine, naslijedio je i plaćanje danka Osmanlijama. Nikola zaista nije htio plaćati danak neprijatelju pa je isprovocirao sukob oko utvrde Dubica kako bi opravdao neplaćanje taksi.
U isto vrijeme Ugarsko Kraljevstvo je vrlo nestabilno. Nakon što je umro Vladislav II. Jagelović na Mohaču, cijela se zemlja podijelila u dva tabora: jedan tabor favorizirao je Habsburgovce i htio njih dovesti na vlast u Ugarskoj i Hrvatskoj, dok je drugi tabor favorizirao lokalnog ugarskog plemića Ivana Zapolju.
Nikola Šubić Zrinski smatrao je da je Ferdinand Habsburški bolji i pametniji izbor, a ionako se već upoznao s Habsburgovcima tijekom opsade Beča. Upravo je zato odlučio na vlastitu inicijativu ubiti plemića Johanna Katzianera koji je odbacio Habsburgovce i prisegnuo svoju odanost Zapolji. Zauzeo je njegovu utvrdu Kostajnicu, no ubrzo ju je predao Osmanlijama od kojih je čekao odmazdu radi odbijanja plaćanja danka.
Od 1540-ih dobio je na upravu cijelo Međimurje. Ubrzo je tamo preselio, preuredio dvorac u Čakovcu, a nakon nekoliko godina dobio je pravo da sam skuplja poreze i da sam naseljava kmetove na tom području.
U isto vrijeme postaje i ban Hrvatske, a tu će titulu zadržati sve do 1556. godine. "Ured" bana napustio je jer je bio nezadovoljan što nije uspio skupiti više sredstava za borbu protiv Osmanlija. Htio je da poziciju preuzme netko sposobniji dok on ratuje protiv neprijatelja.
Odmah je dobio poziciju rizničara u Ugarskoj (ugarski plemići bili su skloni dati mu što želi jer je bio vrlo cijenjen i prije Sigeta) te je zaratio dva puta s Osmanlijama. Smatrao je da već dobro zna njihove strategije te hrlio u rat s njima kad god je bilo moguće.
Iduća prilika pružala mu se 1566. godine kada je boravio u utvrdi Siget. Siget se nalazi u Mađarskoj na najkraćem putu do Beča. Sulejman Veličanstveni poveo je 100 000 ljudi kako bi srušio Siget i započeo novu opsadu Beča. Siget je za njih bila još samo jedna jadna kršćanska utvrda; Osmanlije su takve osvajali svaki drugi dan. Međutim, Sulejman Veličanstveni nije bio spreman na ono što će se dogoditi.
Oko 2000 ljudi, uglavnom Hrvata, odlučilo je da Osmanlije ovdje neće proći. Čim bi se osmanska pješadija približila vratima Sigeta, bacali su na njih sve što su mogli pa su se neprijatelji povukli. Siget je bio konstantno gađan topovskim kuglama punih mjesec dana, a unutrašnjim dvorištem se nije šetalo zbog strijela koje su u utvrdu padale bez prestanka.
Branitelji su pojeli svu hranu koju su imali, onda su počeli jesti i svoje konje. Moral su zadržali najviše zbog Nikole Šubića koji je u svom klasičnom stilu i dalje vidio samo pobjedu. Onda je došao 7. rujan 1566. i bilo je jasno da će tog jutra Osmanlije upasti u grad.
Nikola je obukao šešir i plemićko odijelo, viteški oklop ostavio je sa strane, uzeo očevu sablju i hrabro poveo svoje ljude u zadnju epizodu te noćne more. Svi branitelji su toga jutra poginuli, a Osmanlije su postigle svoj cilj.
Ali cilj je postignut uz previše gubitaka. Osmanska vojska nije smjela izgubiti petinu vojske na nekoj glupoj i nevažnoj utvrdi, a bome se isto tako nije smjela zadržati tamo pola ljeta. Da bi stvar bila gora, tijekom opsade umro je Sulejman Veličanstveni pa je moral vojske bio slab i nikakav. Vojska je ubrzo opozvana i krenula je doma. Od nove opsade Beča nije bilo ništa.
Herojska obrana Sigeta bila je glavna tema cijele Europe u narednim mjesecima. O Nikoli Šubiću su govorili svi: od rimskih i španjolskih diplomata koji su tvrdili da ga je Bog poslao da spasi Beč od muslimana do francuskog kardinala Richelieua koji ga je prozvao "spasiteljem Europe i kršćanskog svijeta".
Njegovi nasljednici nastavili su politički djelovati i obnašati razne funkcije u sada novoj državi, Habsburškoj Monarhiji. Nikola je podignuo Zrinske iz jedne obične plemićke obitelji u najvažniju obitelj u Hrvatskoj. Njihov utjecaj obilježit će naredni period, sve do Zrinsko-frankopanske urote 1671. godine.
Nikola Šubić Zrinski nastavlja biti aktualan sve do danas. Legende o njegovoj obrani Sigeta prepričavale su se djeci u narednim stoljećima, a kada je počelo buđenje nacionalizma u 19. stoljeću, Nikola je bio još omiljeniji. Onda je nastupio potres u Zagrebu 1880. i grad je trebao iznova izgraditi. Stotinjak metara jugoistočno od glavnog zagrebačkog trga počela je izgradnja najljepšeg parka u centru grada. Park će nazvati Zrinjevac, odnosno Trg Nikole Šubića Zrinskog te će ga dodatno ovjekovječiti.