Komentar Drage Pilsela: Tajna Velikog petka

DANAS je jedini dan u godini kada Katolička crkva ne slavi misu. U liturgiji Velikoga petka se, doduše, dijeli pričest, koja je posvećena ranije, ali slavlja euharistije nema, i to u znaku žalosti ili sabranosti zbog činjenice, u kojoj vjeruju kršćani, da je Isus iz Nazareta, utjelovljen Božji sin koji je rođen od Marije (djevice) nakon što je začet po Duhu Svetomu, ubijen na brdu Golgota, izvan Jeruzalemskih zidina u kontekstu Povijesti spasenja.

Budući sam i sam kršćanin i po obrazovanju teolog, smatram uputnim napisati nekoliko rečenica o ovom važnom danu u liturgiji Crkve koje ove godine dolazi do posebno izražaja zbog velike pažnje koje je izazvao film Mela Gibsona Pasija (Muka Kristova).

Ocjene toga filma, i to baš iz katoličkih krugova, idu od krajnjeg oduševljenja (nadbiskup Sydneya, kardinal George Pell se zahvalio Gibsonu) do oštrih osuda (pariški nadbiskup, pak, kardinal Jean-Marie Lustiger je odbacio film kao sadističan, promašen horor i izraz kolektivnog sadizma), a naglasak u svjetskim okvirima rasprave, nametnut od opreznih židovskih krugova i fundamentalističkih katoličkih i protestantskih crkava, svodi se na to koliko je Pasija anti-semitski film i može li ga se uopće takvim okarakterizirati.

Reakcija Židova koji napadaju Gibsona, razumljiva je jer je stoljećima kršćansko tumačenje načina na koji je skončao Isus dovodio do kolektivne krivnje Židovskoga naroda. Time se sa strane Crkve željelo stati na kraj kada su Židovi apsolvirani od krivnje za ubojstvo Isusa tijekom Drugog vatikanskog sabora. Film, s druge strane, mogao bi pomoći u procesu čišćenja memorije kršćana od antisemitizma, ali samo ako bi se izbjegla svaka instrumentalizacija i ako bi se zaustavio val populističke ideologizacije kršćanstva. Naime. Gibsonov film proizvodi puno sentimentalne identifikacije i vjerskog fanatizma, a malo onoga što vjera zaista treba proizvoditi - stabilizaciju ličnosti, odgovornost, spokojnost i dijalog, s Bogom i s drugima. Gibsonova Pasija nije, kako ponavlja autor, utemeljena na evanđeljima.

Radi se o osobnom Gibsonovom čitanju evanđelja koje ignorira dugotrajna i mukotrpna nastojanja teologa da razviju i povijesno opismene egzegezu Biblije, da teološki interpretiraju Biblijske tekstove kroz razumijevanje vremena i židovskog društva u kojem je Isus, kao Židov, živio, a da se pri tome sačuvaju temelje kršćanskog nauka. Gibson, stoga, zanemaruje suvremena teološka tumačenja Biblije i čini potpuno amaterske greške kao što je ignoriranje ozbiljno pravno istraživanje koje dokazuje da suđenje Isusu, u formalnome smislu, ni po židovskome, a kamoli po rimskome pravu, uopće nije bilo.

Gibson čini i mnoge druge ne-povijesne greške. Film ima smisla samo za one kršćane koji unaprijed znaju i razumiju da je Isus umro za otkupljenje grijeha kao ispunjenje Božje volje. Zato je ključna rečenica filma ta u kojoj Isus kaže Ponciju Pilatu da mu je sva vlast dana odozgo.

Iako smatram da je to film koji nagoni na povraćanje i da je, povrh svega, loš filmski uradak koji djeluje kao serija slika koja pokazuje kako redatelj misli da se dogodila muka i smrt Isusova, bez obzira što treba priznati da film ima nekoliko genijalnih rješenja, važno mi je reći da film gubi misterijsku i teološku dimenziju a time prestaje biti univerzalan, već odličan marketinški proizvod za gomile napaljenih vjernika poput onih koji se okupljaju u Međugorju i još uvijek vjeruju u izmišljene poruke Djevice Marije.

Božja ljubav ne može i ne bi trebala biti mjerena litrama prolivene krvi. Bilo bi žalosno kada bi ljudi zaključili da nešto znaju o Isusu na temelju gledanja Gibsonova filma. Neshvatljiva, božanska i roditeljska je ljubav trebala dominirati filmom, a ne neuvjerljivo razbijanje čovjeka jer bi i najjači konj krepao da su ga tukli samo petnaest minuta na način kojim se Isusa mrcvari puno duže.

Isus je u ovom filmu neki super-zombi. To bi iskrenog kršćanina trebalo smetati. Jer Veliki petak nije scenarij za nevjerojatan redoslijed Gibsonovih izmišljotina poput malih Sotona koji se ponašaju kao krvožedne hijene i drugih grubih netočnosti. Ono je samo tajnoviti preludiji za uskrsnuće. Isus je doživio tada najsramotniju smrt, ali nije prošao kroz mašinu za mljevenje mesa. On je čovjek sa sve ljude i za sva vremena, a ne svojina samo kršćana a još manje samo katolika. On čak i ne pripada smo vjernicima. On je Božji Sin, i kao takav, neobuhvatljiv, pogotovo ne od strane jednog režisera koji je umjetnost pobrkao s fanatizmom.

Drago Pilsel