Kapelice, krunice, kipići i križići, to je oduvijek bio bogati arsenal vjerskog kiča u katoličanstvu. Koji mi se tu i tamo čak znao i dopasti, baš zbog krajnje otvorenog iskazivanja patetike.
Ali, ovo jučer na Thompsonovu koncertu nadišlo je i moja uobičajena očekivanja.
Da krenemo odmah u sridu: običnom vjerniku, onom tko se pokušava držati svih Božjih i crkvenih propisa, Thompson je vjerojatno zadnji koji bi mu pao na pamet kao neki primjer vjere. Čovjek koji je zaradio najviše pjevajući o ratu vjerojatno bi se bolje uklopio u staronordijsku mitologiju, nego u narativ o ljubavi i miru plaćenima beskrajnom žrtvom Božjeg Sina.
Da ne pričamo kako je Thompson razvrgnuo svoj prvi brak, odnosno, ishodio njegovo poništenje. Osobno poznajem katolike koji pokušavaju isto – poput žena koje su ostavile svoje nasilne muževe – ali im to ne polazi za rukom. Jer im Crkva to ne dopušta.
No, kako rekoše Latini, quod licet Iovi, non licet bovi, Thompsonu su uslišili molbu, sad je lijepo u drugom braku i može i dalje nastaviti prodavati malo neobične simbole kršćanstva kao što su mač i ustaški poklik. Koje su masovno poduprli ostali kič vjernici, u čijoj verziji kršćanstvo na svaku kritiku odgovara psovkom i prijetnjom.
Uz kič vjernike ide i kič biskup kao što je umirovljeni Ante Ivas. Ako želite negdje naći odličan primjer patetične propovijedi, pročitajte što je on nedavno govorio u bazilici Čudotvorne Gospe Sinjske, prilikom kičastog obreda blagoslivljanja oltara Alojzija Stepinca. To je ona tipična baljezgarija koja će o danima komunističke vladavine govoriti kao o Golgoti hrvatskog naroda.
Uz to bi sasvim dobro išao onaj popularni mim gdje netko sasvim dobrog stanja i zdravlja objašnjava krvavom Isusu kako mu je, eto, teško zbog kašnjenja vlakova u Njemačkoj.
Jest Isus prošao Golgotu, ali nije to ništa spram one kalvarije koju smo prošli mi u vrijeme komunizma, kad se nije ni smjelo u Crkvu, je li, niti reći da si Hrvat. Odmah letiš s posla ravno na Goli Otok, rekli bi komunisti koji su onda prešli u HDZ.
A onda je došao vrhunac s anđelima, Gospom, krunicom i križem na nebu.
Meni je to, priznajem, bilo spektakularno, jer mi je kič oduvijek bio i sociološki i estetski zanimljiv. Pretpostavljam da je to zapanjilo i one međugorske vidjelice, prvi put da su stvarno vidjele Gospu na nebu.
Univerzalni kršćanski simbol križa dobio je s kockicama i nacionalnu notu, što je otprilike i objašnjenje onoga što se u ovim krajevima, u nemalom dijelu puka, smatra kršćanstvom. I u takvoj verziji ljubav prema bližnjem jest ljubav isključivo prema Hrvatu katoliku i domoljubu, onome tko je spreman s krunicom oko vrata viknuti Za dom spremni.
Ja samo mogu ingenioznim autorima ovih svjetlucavih efekata sugerirati da sljedeći put Gospa i progovori, na hrvatskom, naravno, ako je moguće s međugorskim dijalektom.
Pa da uđemo u povijest kulture ne kao oni koji su dali Krležu i Lovru Matačića, nego kao oni koji su uspjeli kič dovesti do savršenstva.