Foto: Index, Hina
POSTOJE različiti strahovi. Neki ljudi se panično boje paukova. Drugima ne pada na pamet vožnja avionom. Treći ne ulaze u liftove. Kada ti strahovi postanu izraženi – stručno se zovu fobije. Osim onih uobičajenih, imamo i nešto malobrojnije, npr. linonofobija - strah od vrpci, hippopotomonstrosesquippedaliofobija - strah od dugih riječi, dok opet epistemofobija - strah od znanja ima sve više poklonika u ovoj zemlji.
Svim fobijama možemo dodati i novu, koju je upravo pokazao šef oporbe, Tomislav Karamarko. Njegova fobija je užasni strah od sučeljavanja s predsjednikom Vlade, Zoranom Milanovićem. Ostaviti ćemo latinašima da nađu lijep izraz za ovu fobiju.
Pozabavimo se činjenicom da se predsjednik HDZ-a noću budi u znoju, sanjajući užasni san: Ulazi u televizijski studio na izborno sučeljavanje, zadnji je dan kampanje, tek koji sat pred izbornu šutnju. Odradio je šminku, stiže u studio, prekoračivši kablove televizijskih kamera, sjeda za svoje mjesto i pogleda svog oponenta – Zorana Milanovića. Potom pogleda voditelja – kada ono opet Zoran Milanović. Onda se već nervozno okrene oko sebe – sa svakog ekrana, sa svakog monitora, iza svake kamere – nalazi se lice Zorana Milanovića. U publici – barem stotinjak Milanovića se ludo cereka i upire prst u njega. Karamarko u svom snu ustaje sa stolice želeći pobjeći, kada ono još gore – ispred svakih vrata studija stoji oživjela bista druga Tita i skakuće prema njemu! Tada se Karamarko u znoju probudi, ustane, sjedne u kuhinju u gaćama, pogleda kalendar, koji se eto približava danu izbora, 8. studenoga, i kaže sebi: "Ne mogu ja to!"
Nakon toga zaozbiljno, tijekom dana, uredno kaže na Hrvatskom radiju, o sučeljavanju sa Zoranom Milanovićem: "Mene to ne zanima, nisam zabavljač javnosti, ja sam preozbiljan za to. Uostalom s kim da se sučelim - s onima koji nakon četiri godine jedini rezultat imaju - neuspjeh?"
Premijer - centralna točka hrvatske politike
Budimo realni. U Hrvatskoj se na vlasti, uz manje koalicijske partnere izmjenjuju dvije stranke – HDZ i SDP. I tako je to već 25 godina, i tako će to vjerojatno biti još 25 godina. Hrvatska također ima kancelarski model vladanja – predsjednik, odnosno predsjednica Republike ima u miru samo protokolarne ovlasti, a Sabor je, dijelom i svojom krivnjom sveden na glasački stroj.
Dakle u Republici Hrvatskog glavni i temeljni u politici je predsjednik Vlade – sve dok Sabor 2/3 većinom svih zastupnika odluči drugačije. Predsjednik Vlade je taj koji osim Vlade drži i vladajuću koaliciju na okupu, predsjednik Vlade je taj koji šalje u Sabor prijedlog Državnog proračuna – dokumenta koji je jedina prava istina države. Predsjednik Vlade je i taj koji daje dinamiku donošenja zakonskih propisa, jer u cijeloj povijesti suvremene Hrvatske postoji samo par propisa koje je uspjela progurati oporba. Predsjednik Vlade dodatno pomaže ministrima u reformama – i ako ne odobri neku važniju reformu, ona se neće dogoditi, zaustaviti će je sami službenici, sindikati, javnost, loša konstelacija planeta, bilo što.
Ukratko, hrvatska politika se vrti oko osobe predsjednika Vlade. Da li je to najbolje rješenje – vjerojatno nije, ali to je rješenje koje imamo i koje ćemo imati još barem nekoliko godina. U ovako rascjepkanom sustavu kojeg očekujemo nakon izbora – gdje imamo dvije široke koalicije i još nekoliko stranaka i lista koje dobivaju 1-2 mandata, zaboravite izmjene Ustava do 2020. godine.
Zar je rasprava zabavljanje javnosti?
Centralna točka hrvatske politike u naredne četiri godine biti će ili predsjednik HDZ-a ili predsjednik SDP-a, dakle ili Tomislav Karamarko ili Zoran Milanović. Svi drugi, HNS, HSLS, IDS, MOST, HDSSB mogu biti u vladajućoj koaliciji, mogu biti oporba ili mogu biti "tehnička podrška" budućoj Vladi, ali oni nisu centralna točka politike koja će upravljati Hrvatskom u narednom mandatu. To su likom, djelom, imenom i prezimenom, jedan od ova dva čovjeka.
I zar ima išta logičnije nego da se ova dva čovjeka, Tomislav Karamarko i Zoran Milanović sučele?
Da pred kamerama Hrvatske televizije iznesu svoje ideje, stavove, da raspravljaju i da pokažu narodu tko je bolji u toj ključnoj ulozi vođenja Hrvatske u narednom mandatu?
Retorika (starogrč. ῥήτωρ, govornik, orator) ili govorništvo općenito je umijeće ili tehnika govorne komunikacije s praktičnom svrhom uvjeravanja sugovornika. I upravo je usko vezana uz politiku – dakle raspravljati s političkim oponentom nije ni nešto novo (jedino nam je televizija pomogla da možemo čuti govornike i izvan grčke agore ili rimskog foruma, trga), niti je nešto izvan politike – a posebno nije "zabavljanje javnosti", kako se to izrazio Karamarko.
O političkom govorništvu govori još Aristotel (koji uz njega navodi kao vrste sudski i svečani govor). Dakle, prema Aristotelu političko govorništvo (grč. γένος συμβουλευτικόν ili δημαγωγικόν) je oblik govora gdje govornik potiče ili odvraća od konkretnih radnji koje treba, odnosno ne treba, poduzeti u budućnosti. Cilj političkog govornika jest uvjeriti u korisnost ili štetnost nečega: onaj tko potiče, savjetuje na nešto bolje, a onaj tko odvraća, odvraća od nečega gorega. Ono o čemu se ljude savjetuje jesu primjerice prihodi, rashodi, rat, mir i obrana zemlje.
Zar je to zabava? Nije. Politička debata je iznimno ozbiljna i u izbornom sustavu i modelu kojeg imamo (a to je pretežito dvostranačje) jedan od ključnih elemenata nastupa pred građanima. Čudno je da Tomislav Karamarko, koji je po struci povjesničar, od toga bježi, smatrajući to "zabavljanjem javnosti", umjesto da rado prihvati izazov i svojim oratorskim sposobnostima iskaže svoje argumente i uvjeri građane kako će biti bolji premijer od sadašnjeg premijera. Kako bi stripovski lik Iznogud rekao: "Kalif umjesto kalifa."
Zar je priča o budućnosti Hrvatske nešto za zabavu?
Političko govorništvo uostalom nije samo "dvoboj" dva govornika, ono je nešto puno više. Prema Aristotelu, da bi govor bio uvjerljiv, mora se oslanjati na već postojeće mišljenje slušača. Umijeće govornika jest u tome da uvjeri slušače kako su zaključci nužni jer proizlaze iz njihovih vlastitih uvjerenja. To znači kako bi u politički govor, a posebno ovakav duel onih koji žele upravljati Hrvatskom naredne četiri godine, uključeni su ne samo Karamarko i Milanović te televizijski voditelj – već i svi mi koji bi taj govor dvojice stranačkih čelnika gledali.
Svi mi bi gledali i slušali njih dvojicu te njihove nastupe ocjenjivali. Argumente, stavove ali i uvjerljivost svakog od kandidata. Jer osoba premijera ipak treba građanima ulijevati nekakvu sigurnost, barem da smo svjesni kako je premijer spreman sutra udariti šakom o stol ako se neki problem ne rješava ili čvrsto braniti hrvatske interese u Europskoj uniji, ali i ukolio razgovara sa srpskim premijerom. Što ima bolje za vidjeti kakav je netko u tom državničkom smislu nego staviti ga pred kamere uz njegovoj oponenta, pa pustiti prijenos uživo?
Govorimo bi se uostalom na tom sučeljavanju o budućnosti Hrvatske u razdoblju 2016.-2020. godine, o budućnosti zemlje koja je u krizi i iz koje se ubrzano iseljava. To uopće nije zabavna tema. To je teška, složena, no za sve nas životno važna tema o kojoj treba ozbiljno raspravljati. I gdje upravo i baš želimo vidjeti oba buduća mandatara kako raspravljaju.
Ozbiljnost kao posljedica straha
No, Karamarko na poziv na sučeljavanje reče: "Mene to ne zanima, nisam zabavljač javnosti, ja sam preozbiljan za to!" Dakle, Tomislav Karamarko raspravu o budućnosti Hrvatske smatra nečim zabavnim, i sebe smatra preozbiljnim za politički govor o budućnosti ove nacije i zemlje?
Pa u demokratskim državama upravo rasprave, i to dobre retoričke rasprave jesu vrhunac kampanje – a u državi kancelarskog tipa poput Hrvatske – nema ništa logičnije nego da tu raspravu odrade kandidati za premijera. Karamarkovo opravdanje je stoga i politički i logično, ali i povijesno – potpuno promašeno.
Što je onda posrijedi? Milanović je bolji govornik? Pa bolji govornici od Karamarka su i pola srpskih ministara, pa hoće li i od njih bježati po hodnicima međunarodnih skupova? Milanović je neki nadčovjek pa je Karamarka strah?
Zoran Milanović koliko ga znamo, nije neki opasan čovjek – barem ne znamo da ima dosje u kojemu su nanizane tuče, razbijanja u birtijama, razbojnički prepadi na županijskim cestama ili slična zlodjela. Čovjek ima čak i neku dozu čudnog dramatiziranja, pa onda poplavu cijelog sela usporedi s puknutom cijevi u svom stanu. Retorički, kada se uhvati raspravljati, Milanovićeve jezičke kombinacije teško pratimo i mi s doktoratima društvenih znanosti – što je znak loše retorike, čovjek mora biti jasan u izričaju.
I onda se Tomislav Karamarko tog i takvog Zorana Milanovića plaši. Plaši se sata razgovora, a vodio bi državu četiri godine? Plaši se jednog sučeljavanja a provodio bi teške reforme? Plaši se razgovora s kolegom hrvatskim političarom, a borio bi se za hrvatski ugled u svijetu?
Odbijajući sučeljavanje – Tomislav Karamarko je pokazao kako je u strahu. Kako smatra da je malen, neuk i nedorastao Zoranu Milanoviću. I netko tko plaši Zorana Milanovića – bi onda trebao voditi državu?
Plašite li se Zorana Milanovića?
Da li je to šira pojava? Plašite li se osobno Zorana Milanovića? Zamislite da vam priđe, u šetnji, Saboru, robnoj kući, pozdravi vas i započne razgovor – da li bi panično pobjegli i pričali narednim generacijama kako ste se iščupali iz ruku Zorana Milanovića i kako je eto samo slučajnost da ste tu živi i pričate? Jer, Tomislav Karamarko upravo tako reagira – spreman je čim vidi Zorana Milanovića viknuti kao junak starih crtića, Krezumica: ""Tako mi mlijeka u prahu kidam nalijevo!" Dobro, u ovoj verziji – "Kidam nadesno!" I otrčati barem do Rijeke, i to brže od vlaka Hrvatskih željeznica.
Ovim odbijanjem sučeljavanja, i to u iznimno glupo opravdanje – Tomislav Karamarko, šef Domoljubne koalicije, pokazao je da je obična – kukavica. Straši se ni manje ni više nego Zorana Milanovića. Kukavica, u paničnom strahu od sat vremena rasprave, a vodio bi državu! Podsjeća više na domobrana koji kada zapuca – trk u šumu dok se stvari ne smire.
Stvarno u ovoj zemlji svatko može biti šef koalicije. Čak i čovjek koji se panično plaši razgovora sa Zoranom Milanovićem. Gdje nas ovo bježanje od običnog razgovora uopće vodi? Gdje je problem izići pred kamere i reći svoj stav i biti spreman braniti ga? Gdje je problem, Tomislave Karamarko?