AKTUALNI performansi predsjednika države Zorana Milanovića, kojima bježi od razgovora o druženjima s USKOK-ovim sumnjivcem Draganom Kovačevićem, reaktualizirali su svjedočenja Žarka Puhovskog na suđenju hrvatskim sveučilištarcima ranih sedamdesetih. Ako ste propustili novije epizode, Milanović se sjetio suđenja skupini studenata-nacionalista predvođenoj Ivanom Zvonimirom Čičkom i Draženom Budišom nakon što ga je Žarko Puhovski na RTL-u usporedio s komunističkim moćnikom Vladimirom Bakarićem.
>> Milanović: Druker Puhovski je doprinio tome da bezazleni mladići budu zatvoreni
Aktualnog hrvatskog predsjednika to je toliko iznerviralo da je u ogorčenoj objavi na Facebooku Puhovskog nazvao drukerom, ništarijom, jednom od najnečasnijih pojava na hrvatskoj javnoj sceni te još i zapazio da je Puhovski "aktivno doprinio tome da se skupina bezazlenih mladića i djevojaka utamniči na nekoliko godina i da nakon toga dva desetljeća žive kao građani drugog reda".
Račanov štićenik protiv komunista
Uslijedila su mnoštva kojekakvih reakcija, podsjećalo se kako je neobično da Milanović govori o građanima drugog reda u socijalizmu kad je u politiku ušao kao pouzdanik nekadašnjeg komunističkog ideologa Ivice Račana. No, to se već komentiralo i opisivalo. Nas zanima kako je doista izgledalo svjedočenje Puhovskog. Jesu li njegove riječi zbilja otežale poziciju optuženih na sudu? Kreiranju realne slike nije pomogla ni šutnja nekih od glavnih aktera - Čičak zasad odbija govoriti o tome, dok je Budiša zapazio da je dovoljno rekao dok je bio politički aktivan.
>> Puhovski: Mislim da je moje svjedočenje bilo ispravno
Tihomir Ponoš, istraživač-povjesničar u arhivu Srba, napisao je prije petnaestak godina knjigu Na rubu revolucije - studenti 1971. u kojoj tematizira studentski pokret početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, studentski štrajk koji je inicirala Čičkova i Budišina skupina te kasnije suđenje. Iz nje nam čita:
"Od svjedoka najviše se danas u javnosti kao najspornije spominje svjedočenje Žarka Puhovskog. On je svoj iskaz davao dva dana, a govorio je ponajviše o 25. godišnjoj skupštini Saveza studenata Zagreba i događajima koji su joj prethodili".
Slijedi citat izjave koju je Puhovski dao Ponošu:
"Svjedočio sam 17 sati jer sam se bavio time da ispravljam diktiranje suca Mihaljevića u zapisnik. Odgovarao sam na ono što su me pitali kako sam znao. Rekao sam čitav niz stvari koje sam govorio i ranijih mjeseci, uključujući i da su nacionalisti. U jednom sam trenutku rekao da smatram da bi drugi ljudi trebali biti ondje, a ne oni. Iz konteksta je bilo jasno da se to odnosi na Savku".
Gruba politička retorika Žarka Puhovskog
Budiša je Ponošu ne baš pozitivno prikazao ulogu Puhovskog:
"Bilo je svjedoka obrane koji su bili naši politički protivnici (Veljak, Lang), koji su se trudili u svojim iskazima imati što pozitivniji odnos prema nama, i onih koji su išli grubom političkom retorikom koja je bila sukladna sadržaju optužnice. Puhovski je iz ove druge skupine. Kod Puhovskog pamtim jedan detalj: mi smo se oko nečega porječkali, on je sudnicu shvaćao kao studentsku tribinu i u jednom trenutku je pružio ruku da se idemo kladiti oko nečega što govori, što je za mene bilo šokantno. To pamtim, ali moram reći da se neće naći autentično svjedočenje bez snimki. Pamtim neke detalje iz iskaza pojedinih svjedoka kojima ne želim spominjati imena, jer ne znam što je s tim ljudima danas ni gdje su, kada je sudac, jer se pokazalo da nešto nije išlo u korist svjedoka ili da svjedok nije bio vjerodostojan, rekao da se nešto briše iz zapisnika", izjavio je prije petnaestak godina Budiša Ponošu.
Ponoš veli kako je, uz ostalo, u optužnici protiv sveučilištaraca stajalo da je studentski štrajk, koji su pokrenuli, inspirirala neprijateljska, odnosno ustaška emigracija, jer je u časopisu Hrvatski narod u listopadu 1971. godine, otprilike mjesec dana prije izbijanja štrajka, objavljen poziv studentima da izađu na ulicu.
"Sud je očito zanemario činjenicu da studenti nisu izašli na ulicu", čita nam dalje Ponoš te navodi kako je Puhovski svjedočio da je prvi put za ideju štrajka čuo u Dubrovniku početkom rujna 1971. U tom je dijelu iskaz Puhovskog, dakle, pogodovao optuženim studentima jer je bio u suprotnosti s onim što je stajalo u optužnici. Odnosno, iz njega je proizilazilo da ideja štrajka nije emigrantska, nego studentska.
"Izvukli bi papir i pitali me"
Na koncu, nazvali smo Milanovićevu metu. Žarko Puhovski pripadao je studentima koji se nisu slagali s grupom oko Čička i Budiše. U razgovoru za Index prisjetio se suđenja:
"Cijelo svjedočenje izgledalo je ovako: oni bi izvukli papir i pitali me: 'Jeste li vi 7. 5. 1971. godine na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu rekli Čičku da je totalitarni političar?' Onda bih ja, recimo, rekao: 'Nisam rekao da je totalitarni političar, nego totalitarni klaun.' Mi smo imali dvaput tjedno studentske skupove na kojima su vođene polemike. Bile su dvije orijentacije, jedna ta, hrvatska, i ova druga koja je bila protiv. Ta druga se reducirala s vremenom i na koncu smo ostali, doslovce, Duško Čizmić Marović i ja. I onda su nas vodili okolo kao neku vrstu pluralističkog ukrasa, kao dokaz da nisu svi na istoj strani, a novine su to pratile", govori Puhovski.
Na Milanovićevu tvrdnju da je njegovo svjedočenje utjecalo na proširivanje optužnice, odnosno da je doprinio optuživanju studenata koji isprva nisu bili u optužnici, odgovara: "Potpuno suludo je da bi se proširivala optužnica nakon početka glavne rasprave."
Puhovski se ne osjeća "drukerom", kako ga je nazvao nervozni Milanović, jer s grupom oko Čička i Budiše, kako naglašava, nije održavao kontakte izvan javnih skupova. Drukanje bi podrazumijevalo odavanje nepoznatih informacija iznutra:
"Jedina stvar koju sam rekao direktno u njihovu korist"
"Samo jednom smo razgovarali Čičak, Budiša, Dodig, Paradžik i ja u užem krugu. Početkom rujna 1971. u Dubrovniku je bio seminar Univerzitet danas i oni su mi tada rekli da spremaju štrajk na jesen. Ja sam im rekao: 'Ja sam za štrajk jer ruši cijelu ovu nacionalističku konstrukciju, ali to će završiti loše.' I to je bila jedina stvar koju sam na suđenju rekao direktno u njihovu korist, jer je optužnica glasila da su štrajk pokrenuli po nalogu neprijateljske emigracije. Tužitelji su našli neke opskurne novine iz emigracije koje su sredinom desetog mjeseca, dakle 10-15 dana prije štrajka, sugerirale štrajk. A ja sam svjedočio da su mi o štrajku govorili još početkom rujna. Dakle, o tome sam svjedočio direktno u korist njih. Drugo su bile političke optužbe koje smo međusobno izmjenjivali na studentskim skupovima uz napomenu koju svi zaboravljaju da sam tada govorio protiv režima, protiv većine. A na suđenju je išlo tako da je sudac krivo diktirao u zapisnik, ja sam se bunio, najčešće nisam uspio, koji put jesam, jer je njemu bilo nevažno inzistiranje na detaljima. Ja sam imao pogrešnu, odnosno naivnu ideju, da ću preko toga suda dati istinu u javnost. Nakon moga svjedočenja suđenje je bilo zatvoreno za javnost, o njemu je izvještavao samo Tanjug jer je spomenuti Vladimir Bakarić na molbu Rikarda Langa, visokog funkcionara, čiji je sin Slobodan svjedočio nakon mene, dao nalog da se to tako napravi", objašnjava Puhovski.
"Svi znaju za mene, nitko ne zna tko je bio predsjednik suda, tužitelj, tko su bili odvjetnici i ostali svjedoci. Svi ti ljudi su nestali, a ostao sam ja u javnosti", priča nam Puhovski pa besmislicom naziva Milanovićevu tvrdnju da se tijekom suđenja sastajao s udbašima i dogovarao koje studente još treba optužiti.
"Ja sam imao doista danonoćne kontakte s Udbom dvije i pol godine prije toga kad sam bio skoro tri dana isljeđivan kao glavni urednik Omladinskog tjednika koji je uvrijedio Josipa Broza Tita. To je jedini moj kontakt s Udbom. Direktni. I imao sam kontakt dva ili tri mjeseca prije početka suđenja s dva policijska inspektora koji su, kao, vodili istragu i sa zamjenikom tužitelja, gdje su mi rekli da žele da na suđenju ponovim stvari koje sam govorio 1971. godine. Ja sam rekao: 'Dobro, samo želim upozoriti da je kontekst bio drukčiji', a oni su rekli: 'Pustite vi kontekst, samo recite šta ste govorili'“, vraća se Puhovski skoro 50 godina u prošlost.
Na naklapanja po portalima i društvenim mrežama kako je zbog svjedočenja protiv studenata-nacionalista nagrađen poslom na fakultetu odgovara da je, dok je trajalo suđenje, predavao u srednjoj školi, a posao na fakultetu dobio je četiri godine kasnije. I tada je postao asistent. "I nije neka nagrada."
Čičkov napad u Jutarnjem listu
Što se događalo kasnije? Studenti su osuđeni na zatvorske kazne. Kada su izašli, Puhovski se s Budišom nije susretao, dok je s Čičkom bio dobar, surađivali su u "alternativnim političkim organizacijama od kraja osamdesetih do 2001."
"Tada me napao u Jutarnjem listu, jer sam nekoliko dana prije toga na jednom skupu o tridesetogodišnjici događaja iz 1971. godine zastupao tezu da su oni koji su bili na strani sveučilištaraca i bili nacionalno orijentirani, zapravo, po efektu podržavali Savez komunista. A mi na drugoj strani smo bili za Jugoslaviju, ali smo je oštećivali jer smo bili protiv Saveza komunista koji je u Hrvatskoj tada bio na nacionalističkoj strani. Govorio sam da je bio nesporazum na obje strane, što je Čičak smatrao napadom na sebe i na grub me način napao. Dotad smo bili i privatno dobri, posjećivali se po kućama i taj smo odnos uspostavili odmah nakon što je izašao iz zatvora sredinom sedamdesetih. On je u jednom tekstu u Globusu, čini mi se, 1998. rekao da je sve što sam rekao na suđenju bilo istina, osim jedne rečenice, a ona, pak, nije pretjerano bitna", tumači Puhovski.
A mi se, pak, svega prisjećamo zbog glavnog državnog dokoličara. Onog s Pantovčaka.