TIJEKOM boksačke karijere mnogi su Željku Mavroviću zamjerali manjak agresivnosti i to pripisivali makrobiotičkoj prehrani. Govorili su, da je barem nekad pojeo krvavi odrezak, bio bi svjetski prvak. Ovako, okončao je karijeru porazom od Lennoxa Lewisa i godinama se od toga oporavljao, čak i fizički. No, sada je izgleda odlučio sve to nadoknaditi. I to kao lider hrvatskih seljaka.
Što se dogodilo na sastanku seljačkih udruga u Ministarstvu poljoprivrede? Je li Mavrović možda poskrivećki popio čašu teleće krvi? Kako se taj uzorni makrobiotičar, samozatajni čovjek posvećen poljoprivredi, zdravoj hrani, ljubavi i razumijevanju, odjednom pretvorio u nasilnika koji naziva protivnike "konjima", optužuje ih da su "društvo kukavica i jadnika" i toliko se uzrujava da ga moraju pridržavati kako ne bi krenuo u fizički obračun?
Ako je Mavrovića spopalo, što nas tek čeka?
Nije sad toliko bitno zbog čega se Mavrović tako naljutio. Predaleko bismo otišli u otkrivanju tog "seljačkog posla", odgonetali tko je tu u pravu, a tko u krivu, ali istinski je uznemirujuća činjenica da je čak i taj mirni čovjek Mavrović - poludio. On, koji je na svakom mjestu, u svakom istupu i u svakoj prilici pozivao na mir, razumijevanje, dijalog, strpljenje, blagost, sad se pretvara u razjarenog nasilnika kakvog se ne sjećamo ni iz boksačkog ringa. Nešto je očito krenulo po krivu. I to jako. A to je doista loša vijest.
On je bio naša oaza spokoja u oluji ludila
Jer, navikli smo na navijačke nerede. Na upade Torcide na Poljud, na postrojavanje prestravljenih igrača, okupiranje stadiona nakon poraza, tjeranje Hajdukovaca da spavaju u svlačionicama. To je nešto sa čime smo već saživjeli. I s poziranjem obnaženog ministra zdravstva u pozi Ramba, s polutonskih utezima na svakoj čvornatoj ručerdi. I s huliganima i maloljetničkim bandama, s oružanim pljačkašima, nezadovoljnim potrošačima koji bacaju bombe na HEP. Sve je to postao dio naše svakodnevice.
Ali Željko Mavrović bio je oaza spokoja u toj oluji ludila. On je čak usred rukometne groznice i pokliča "U boj! U boj!" sjeo u televizijski studio i govorio o "holističkom pristupu", cjelovitosti duše i tijela, učenju iz poraza kao sastavnog dijela sporta, života i kozmosa. E pa ako je i on sada poludio, onda nam se stvarno loše piše.
Dikolores - Subotex
I tko nam onda ostaje? Dikan i Dolores. Ante i Simona. Oni su naši trankvilizatori. Oni su naši (ne)normabeli. Ili još bolje, subotexi, medikamenti namijenjeni umrtvljivanju osjetila, blokiranju emocija. Oni su subotex za naciju kao što je religija bila opijum za narod.
Zar i ti, Leona Paraminski?
I eto, u trenutku kad se čak i Željko Mavrović uspio razbjesniti, ostatak nacije spokojno gleda kako nam se loše piše. Oglasila se čak i glumica Leona Paraminski. I ona je ljutita, i ona bi u prosvjede. Ali ostaje pitanje tko će joj se pridružiti. Možda kad saznamo najnovije vijesti iz sage o Dikolores. Evo, do večeri bi mlađahna slamateljica starijih srca (i debelih novčanika) trebala stići u Komižu. A onda raspašoj! Tko zna čime će uzvratiti Simona i Ante. I što će na sve to reći Frano Lasić i Don Kaćunko? I kad će Nives Celzijus izdati novu knjigu? I jel se to Tanja Dragović skinula "skoro" do kraja?
Raging Bull poludio sa zakašnjenjem, ali na vrijeme
I vratimo se na kraju još malo na nesretnog Željka "Raging Bull" Mavrovića. Umjesto da se petljao u politiku, pa još i seljačku, mogao je lijepo ostati na svom imanju, uzgajati sjemenke i ne nastojati istodobno braniti Vladu i pregovarati s njom. Mogao je održavati duševni mir, a nekad ga prenijeti i na sve nas. Ovako, ispunio je želje svih onih koji su navijali za njega u boksačkim mečevima - i poludio. Istina, sa zakašnjenjem, ali nikad nije kasno. Očito nema te makrobiotike koja nama može pomoći.