OVOG vikenda Novak Đoković se trebao zagrijavati za još jedan Grand Slam turnir.
No, umjesto toga, svjetski teniski broj 1 i poznati skeptik u pogledu cjepiva hladi se u jednom australskom karantenskom hotelu dok se vode međunarodne rasprave oko toga treba li ga izbaciti iz zemlje. Đoković se na društvenim mrežama pohvalio kako je ishodio izuzeće iz medicinskih razloga, koje nije objasnio, od pravila da se svi tenisači na Australian Openu moraju cijepiti s dvije doze. No nekoliko sati kasnije zaustavljen je u zračnoj luci u Melbourneu, viza mu je poništena i nimalo pompozno mu je zaprijećeno deportacijom, piše The Guardian.
Njegovi odvjetnici osporavaju tu presudu, što znači da se će o ishodu možda odlučivati na sudskom terenu, a ne na teniskom. Još otkako su glumac Johnny Depp i njegova tadašnja supruga, Amber Heard, privatnim avionom dovezli svoja dva psa, Pistola i Booa, u zemlju bez potrebne dokumentacije, moć slavnih osoba nije naišla na tako snažnu reakciju australskih zahtjeva oko biosigurnosti.
Farsa možda nije u potpunosti Đokovićeva krivnja, ali...
Da budemo iskreni prema Đokoviću, ova farsa možda nije u potpunosti njegova krivnja. Netko je negdje, bilo u njegovom taboru ili u australskom tenisu, možda zeznuo dopuštajući da se dogodi situacija u kojoj je najveći mamac teniskog turnira naizgled dobio zeleno svjetlo za natjecanje u Australiji, ali zapravo ne i za ulazak u tu zemlju. Ipak, malo će suza proliti za čovjekom koji je sada neizbježno poznat kao Novax Đoković.
Širom svijeta strpljenje prema onima koji su namjerno necijepljeni ponestaje pred još jednim naletom virusa. Prije nešto više od mjesec dana The Guardian je pisao o tome kako bi se odnos mogao zaoštriti dok se kreveti intenzivne njege pune pacijentima koji su prekasno shvatili da su trebali prihvatiti cjepivo.
Restrikcije su se sada ponovno nadvile nad ljudima koji su učinili ono što se od njih tražilo. Danas se taj scenarij događa, francuski predsjednik Macron obećava da će učiniti sve što može kako bi iznervirao necijepljene, dok ljutiti slušatelji britanskog radija traže da se antivakserima oduzme pravo na liječenje unutar državnog zdravstvenog sustava ako se razbole.
Što je alternativa cijepljenju?
Premier liga, suočena s tvrdoglavom manjinom necijepljenih vrhunskih nogometaša i strahom od otkazanih utakmica, navodno je raspravljala o tome da necijepljeni putuju odvojeno na utakmice ili jedu svoje obroke dalje od drugih igrača. To je neugodna ideja koja izaziva podjele i podsjeća na mogućnost da necijepljeni budu prisiljeni nositi zvona i vikati: "Nečist! Nečist!"
No, što ako je alternativa dvjema dozama cjepiva to da nogometaši postanu sve više ogorčeni što moraju preskakati utakmice jer su izolirani nakon kontakta sa zaraženim suigračima? Uskladiti nepobitno ljudsko pravo na odbijanje cjepiva s pravima drugih da ne budu taoci te odluke najveći je izazov ove faze pandemije i to je ono zbog čega Đokovićev slučaj odjekuje daleko izvan tenisa.
Postoji nedvojbeno ružna podloga određenog dijela tog neprijateljstva prema necijepljenima, za koje je nerazmjerno velika vjerojatnost da će biti siromašni, marginalizirani i manjinskog etničkog podrijetla. Kažnjavanje ljudi, koji često imaju duboko ukorijenjene razloge da ne vjeruju vlastima, zato što se nisu cijepili ne samo da riskira gomilanje diskriminacije na diskriminaciju već predstavlja i duboki neuspjeh u razumijevanju zašto se uopće nisu htjeli cijepiti, što čini nemogućim uvjeriti ih da se predomisle.
Đoković nema Bogom dano pravo bježati od posljedica
Ali nema ničeg očito diskriminirajućeg u tome da sportaš milijunaš arogantno zahtijeva pravo uletjeti u zemlju koja je pogođena rekordnom stopom zaraze u nadi da će podići još jedan unosan trofej. Australci su podnijeli toliko drakonskih ograničenja da tisućama njih koji su zaglavili u inozemstvu na početku pandemije čak nije bilo dopušteno da se vrate u vlastitu zemlju.
Đoković ima manje zajedničkog s agoničnim britanskim djelatnikom socijalne skrbi s minimalnom plaćom, suočenim s otkazom ako ne primi cjepivo, nego s češćim primjerom antivaksera iz srednje klase koji izmiče ispod radara. On je poklonik "prirodnog" liječenja koji je svojedobno sugerirao da se zagađena voda može očistiti snagom pozitivnog razmišljanja, inzistirajući da je znanost dokazala "da molekule u vodi reagiraju na naše emocije".
Naravno, njegovo je pravo imati koja god otkačena uvjerenja želi, ali nema Bogom dano pravo bježati od njihovih profesionalnih posljedica, a još manje ima pravo nametati posljedice drugima. U međuvremenu utjecaj koji ima kao međunarodni sportaš čini još važnijim da pokaže kako slijedi pravila.
"Pravila su pravila"
"Jedno pravilo za njih, drugo za nas ostale", ostaje jedna najotrovnija optužba pandemije, bez obzira na to je li usmjerena protiv dužnosnika u Downing Streetu koji veselo uživaju u božićnom vinu i siru, u vrijeme kada obični smrtnici nisu smjeli vidjeti ni svoje vlastite roditelje, ili protiv velikih holivudskih imena kojima je odobren ulazak u Australiju radi filmskog i televizijskog rada kada većini ljudi jedva da je bilo dopušteno napustiti svoje domove.
Na osjećaj nezadovoljstva utječe to što se elite izvlače sa stvarima koje mali čovjek mora prihvatiti, vidljivo uzrujan pandemijom u kojoj je previše moćnih ljudi uhvaćeno kako izbjegavaju pravila koja drugi moraju slijediti. Nije ni čudo što je Scott Morrison, australski premijer koji je trpio kritike zbog vođenja pandemije, iskoristio priliku kako bi rekao "pravila su pravila" i da se odnose na svakoga.
Za razliku od tenisa, borba protiv pandemije je timski rad. Ako ne želi biti izviždan na sljedećem terenu na kojem će moći zaigrati, Đoković bi to trebao dobro zapamtiti, zaključuje The Guardian.