Među onima koji Koštunicu ne mogu smisliti premijer je učinio pravu stvar jer time - kako se oni nadaju - započinje svoje konačno političko samoubojstvo, odnosno nakon izbora će postati najobičnija povijesna fusnota, a ne više remetilački faktor koji je Srbiji priječio da postane ono što je svih ovih godina morala biti - "normalna" i "zdrava" europska država koja i svjetonazorski i po svom standardu pripada davno žuđenom Zapadu.
Stoga je sasvim razumljiv stav prema kojima mnogi u Srbiji očekuju da će predstojeći parlamentarni izbori biti ono što nisu bili mnogi prethodni - povijesni - odnosno da 12. svibnja konačno započinje davno iščekivana "nulta godina" Srbije. Pobjeda proeuropske, prozapadne i demokratske opcije koju implicitno predstavlja Boris Tadić, a eksplicitno Čedomir Jovanović, jest onaj davno iščekivani "katartički" trenutak kada će se jednom zauvijek zabiti glogov kolac u truplo srpskog nacionalizma, a Srbija se konačno lišiti demona svoje prošlosti.
"Nulta godina" za kojom već tako dugo žudi Srbija, ili barem onaj njen dio koji se voli nazivati "Drugom Srbijom" jest trenutak sličan onome koji su 1945. godine preživjeli Njemačka i Japan - vojnički poražene, ekonomski ruinirane, psihološki i u svakom drugom trenutku ponižene države koje su od nečega što je izgledalo sramotan kraj napravile novi početak.
Gubitak Kosova - fijasko koji predstavlja najveće poniženje u povijesti Srbije
Mnogi su se nadali da je taj novi početak došao 5. listopada 2000. godine, ali se povijest, kao i mnogo puta, gorko našalila sa srpskim optimistima. Umjesto da Srbija dobije svog Adenauera i "Wirtschaftswunder" dobila je vlastitu varijantu versajskih reparacija, Hindenburga i Weimara. Umjesto da se krene naprijed - što zbog vanjskih, a što zbog unutarnjih razloga, se stalno stajalo u mjestu, a nacionalne tragedije su smjenjivale s nacionalnim poniženjima od kojih je najveće gubitak Kosova - fijasko koji predstavlja ne samo najveće poniženje u povijesti Srbije, nego i najveće poniženje koje je ijedan narod i država doživio u suvremenom svijetu.
Kada se stvari malo pogledaju iz neke šire perspektive - daleko od paranoje desničarskih nacionalista ili idealizma romantičnih demokrata koji su jurišali na Miloševićeve batinaše - postaje jasno zašto Srbija još dugo treba čekati na svoju "nultu godinu", odnosno zašto je možda nikada neće dočekati.
Naime, Njemačka i Japan svoju "nultu godinu" ne duguju toliko svojoj katarzi koliko spletu niza objektivnih okolnosti na koje Srbija kao relativno mala, siromašna i ne baš tako značajna država ne može računati. Dok je u doba hladnog rata zapadnim pobjednicima bilo u interesu da se prema svojim bivšim neprijateljima bude velikodušan, u doba novih geopolitičkih igrama se na Zapadu sve više iskristalizirao konsenzus kako sa Srbijom treba postupiti upravo suprotno, odnosno da se na njoj treba svima dati primjer kako završavaju "nevaljala djeca" koja se usude suprotstaviti onome što se danas zove "međunarodna zajednica".
Zato u Srbiji posljednjih osam godina traje, a po svemu sudeći, još dugo će trajati, proces u kojem će nacionalna poniženja i frustracije hraniti nacionalizam koji će, pak, hraniti već cementirane predrasude o Srbima i Srbiji kao "remetilačkom faktoru" ili gubavcu Europe, a one će na Zapadu kreirati politiku koja u Srbiji stvara nove nacionalne frustracije i začarani krug će se nastaviti. Taj se začarani krug još jednom manifestirao prije manje od mjesec dana kada su godine truda Novaka Đokovića i Marije Šerifović uništene prizorom krađe patika i paljenja ambasada, a Srbija postala antiteza svega što predstavlja zapadna civilizacija.
Osjećaji frustracije, samosažaljenje, kult žrtve i mitomanija
Osjećaji frustracije, samosažaljenje, kult žrtve i mitomanija će ostati u Srbiji čak i ako ona nekako uspije postati članicom Europske Unije. Ukoliko se to dogodi u bliskoj budućnosti, već se sada može pretpostaviti kako veliki dio Srbije Uniju ne bi prihvatio kao svoju domovinu, nego kao zlo koje se nametnulo u nedostatku boljih alternativa. Mnogi u Srbiji će tako gledati i na europske "civilizacijske vrijednosti", dok će mnogi u Srbiji vidjeti strano tijelo, rusku zmiju u europskim njedrima ili nacionalni ekvivalent liječenog alkoholičara i narkomana kojeg treba držati na uzdi kako se ne bi vratio svojim štetnim navikama - u srpskom slučaju razornom nacionalizmu.
Zbog svega toga možda i nema previše razloga za optimizam prema onome što sljedećih nekoliko mjeseci donose Srbiji, a što će - svidjelo se to nekome ili ne - imati učinak i na njene susjede. Samoj Srbiji, s druge strane, utjeha može biti da stvari uvijek mogu biti gore nego što su sada, a o čemu možda najbolje svjedoče neke države kod kojih izraz "nulta godina" ima mnogo mračnije značenje nego u Njemačkoj i Japanu.
Dragan Antulov