Mumificiranje, pogrebni obred koji se prakticirao tisućama godina diljem svijeta, znatno je stariji i rašireniji nego što se dosad vjerovalo. Novo otkriće kostiju sa znakovima namjerne mumifikacije u jugoistočnoj Aziji i južnoj Kini pomiče povijest ove prakse unatrag sve do predneolitičkog razdoblja, prije čak 12.000 godina, piše Science Alert.
Ovo otkriće čini azijske mumije nekoliko tisuća godina starijima od dosad najpoznatijih primjera. Narod Chinchorro iz Čilea svoje je mrtve mumificirao prije 7.000 godina, dok su drevni Egipćani tu vještinu usavršili prije otprilike 5.600 godina.
Razlog zbog kojeg su ovi drevni primjeri dosad ostali neotkriveni leži u jedinstvenoj tehnici koja se znatno razlikuje od poznatijih praksi. Prema timu koji je vodila arheologinja Hsiao-chun Hung s Australskog nacionalnog sveučilišta, tijela su polagano sušena dimom iznad otvorene vatre tijekom duljeg razdoblja. Slični pogrebni rituali zabilježeni su nešto kasnije u Australiji i Novoj Gvineji, gdje ih narod Dani prakticira i danas, što upućuje na moguću kulturnu vezu.
"Naši uzorci ukopa iz jugoistočne Azije ističu izvanredno trajan skup kulturnih vjerovanja i pogrebnih praksi koje su se održale više od 10.000 godina među zajednicama lovaca-sakupljača", navode istraživači u svom radu.
Arheolozi su ranije primijetili da mnogi predneolitički ukopi u ovoj regiji dijele zajedničke karakteristike: tijela su bila savijena u čučećem ili fetalnom položaju, čvrsto vezana, a kosti su često pokazivale tragove spaljivanja. Kako bi razjasnili ove pogrebne običaje, Hung i njezini kolege analizirali su 69 uzoraka kostiju iz 54 ukopa, starih između 4.000 i 12.000 godina, s 11 različitih nalazišta diljem južne Kine, sjevernog Vijetnama i Indonezije.
Koristeći rendgensku difrakciju (XRD) i Fourierovu transformacijsku infracrvenu spektroskopiju (FTIR), znanstvenici su tražili promjene u strukturi kostiju uzrokovane toplinom. Rezultati su pokazali da je čak 84 posto analiziranih uzoraka bilo izloženo toplini. Na nekim kostima pronađene su naslage čađe i tragovi rezova, što sugerira da je zagrijavanje bilo selektivno, a rezovi su možda služili za drenažu tekućine ili rasijecanje tijela.
Na temelju ovih nalaza, istraživači vjeruju da je proces bio sličan onome koji danas provodi narod Dani u Novoj Gvineji. Preminula osoba bila bi čvrsto vezana i obješena iznad vatre niskog intenziteta tjednima ili čak mjesecima. Nakon što bi tijelo bilo dovoljno mumificirano, uslijedio bi ukop. Za razliku od naroda Dani, koji svoje mumificirane pretke izlažu, čini se da su predneolitičke kulture svoje pokojnike pokapale.
Ova otkrića pokazuju da je namjerna mumifikacija bila složenija, raznolikija i starija praksa nego što se mislilo. "Tradicija dimljene mumifikacije služi kao uvjerljiv dokaz dugoročne kulturne postojanosti", pišu istraživači. "Kroz ovu praksu, dimljeni i sačuvani ostaci preminulih omogućili su ljudima održavanje fizičkih i duhovnih veza sa svojim precima, premošćujući vrijeme i sjećanje."
Istraživanje je objavljeno u časopisu The Proceedings of the National Academy of Sciences.