EU se počela baviti europskom obranom. Premalo i prekasno

Foto: Profimedia

Onako prigodno, tri mjeseca prije kraja mandata i parlamentarnih izbora, Europska komisija se počela baviti zajedničkom europskom obranom. Nakon pune dvije godine ruske agresije na Ukrajinu i više od godinu dana skoro svakodnevnih upozorenja da će Rusija, nakon Ukrajine, vjerojatno krenuti na jednu ili više država članica Europske unije i NATO-a.

Tipično birokratski u Europskoj komisiji su krenuli pisati planove, programe i strategije. Koji se nikad neće ostvariti. Tim prije jer je ovog puta Europska komisija skliznula duboko u područja koja su još uvijek čvrsto pod nadzorom država - nacionalna sigurnost, obrana, nabavka oružja, njegova proizvodnja i prodaja. Ako će se o tim pitanjima raspravljati i donositi zajedničke odluke, onda se zasigurno neće pitati ni Europska komisija ni Europski parlament. Tako važne odluke donose se na Europskom vijeću nakon što se sve dogovori na Vijeću (nadležnih) ministara. Na razinama koje zapravo upravljaju Europskom unijom.

To naravno nije spriječilo Europsku komisiju da napiše čak dva dokumenta koja nikad neće biti provedena - European Defence Industry Strategy (EDIS) i European Defence Investment Programme (EDIP). EDIS bi trebao biti dugoročan okvir za razvoj europske vojne industrije tako da se sve članice EU obvežu da će kupovati domaće, tj. u ovom slučaju europsko.

Za početak, do 2030. godine članice EU bi trebale kupovati 40% europskog oružja. A da bi se to provelo, treba napraviti EDIP koji će objediniti sve potrebe članica za oružjem, vojnom opremom i streljivom. Pa će to dovesti do jačanja European defence technological and industrial base (EDTIB) te formiranja European Defence Industry Group. A što će pak rezultirati ostvarenjem cilja od 40%. Jednostavno, zar ne? I naravno neprovedivo.

Nemoguća misija

Da bi ministarstva obrane mogla kupovati europsko, ovdašnje tvrtke bi morale početi nuditi proizvode koji su konkurentni svjetskoj ponudi. Na mnogim područjima oni zaista jesu. Nažalost, na mnogim nisu. Drugi način je da nacionalni politički vođe odbace uskogrudne politike isključive zaštite nacionalnih interesa te ih podrede zajedničkim. To je nemoguća misija. Kao što je nemoguća misija pokušaj osnivanja europske vojske. 

Evo nekoliko primjera. Ako želite ojačati ratno zrakoplovstvo, imate dvije opcije. Europsku, što znači kupiti u startu zastarjele višenamjenske borbene avione četvrte generacije Rafale ili Tayphoon. Ili otići u Washington i kupiti višenamjenski borbeni avion pete generacije F-35 Lightning II. S obzirom na to da Typhoone više ne kupuju ni države koje su ga proizvodile, zapravo možete birati između jednako skupog, ali zastarjelog Rafala, ili puno naprednijeg, ali američkog Lightinga. Ovog potonjeg već je odabralo 11 europskih država, uključujući Njemačku, Italiju i Ujedinjeno Kraljevstvo koji su zajednički proizvodili Tayphoone. Zašto? Zato jer europska zrakoplovna industrija nije razvila vlastiti borbeni avion pete generacije.

A evo i drugi primjer. Kad su se u Berlinu prestrašili ruskih balističkih i krstarećih projektila, odmah su odvojili novac za kupnju proturaketnog sustava. Umjesto da su kupili europski (u ovom slučaju francusko-talijanski), kupili su izraelski. Što je, naravno, izazvalo poveću svađu između Pariza i Berlina. Njemačka politička elita je procijenila da je izraelski Arrow 3 sustav puno bolji od francusko-talijanskog Aster 30 Block 2 BMD.

Iako nije baš jasno kako političari u Berlinu misle da im je dovoljno kupiti proturaketni sustav da se obrane od mogućeg ruskog napada. Po svemu sudeći vjeruju da će sve jača poljska vojska biti dovoljno snažna da zadrži mogući ruski napad koji bi došao iz Bjelorusije ili okupirane Ukrajine. Iako je upravo Wehrmacht pokazao kako je lako zaobići takve prepreke kad je umjesto preko Maginotove linije u Francusku 1940. godine prodro preko Belgije.

Europska vojna industrija teško prati korak s američkom

Ili treći primjer - kako bi reagirao Pariz kad bi se za novi europski tenk (a svi znamo da je krajnje vrijeme da se naruče nove tisuće komada) odabrao Panther KF51 njemačke tvrtke Rheinmetall? Razvoj zajedničkog francusko-njemačkog tenka unutar programa Main Ground Combat System (MGCS) zapao je u nepremostive probleme te je teško očekivati da će ikad biti dovršen (najnoviji rok početka serijske proizvodnje pomaknut je na daleku 2035. godinu).

S obzirom na to da Europa, po procjenama mnogobrojnih visokih vojnih časnika i analitičara, ima oko pet godina do početka ruskog napada, MGCS je beskoristan projekt. Kako Leopardi 2 u Ukrajini nisu prošli dobro, a Krauss-Maffei Wegmann nema njihovu zamjenu već ga stalno nadograđuje, jedini izbor je Panther. Ili potpuno zanemariti smjernice Europske komisije i kupiti iz „uvoza” južnokorejski K2 Black Panther (kao što je učinila Poljska) ili izraelske Merkave V. U svakom slučaju ništa francusko. Pa francuski predsjednik Macron se do prije koji tjedan protivio da se topničko streljivo za Ukrajinu kupuje od dobavljača izvan EU. Zamislite kako bi reagirao da se za novi europski tenk odabere korejski.

Ni u doba Hladnog rata, kad su europske oružane snage bile neusporedivo veće i bolje opremljene, a izdvajanja država članica NATO-a i Europske zajednice (preteča EU) bila dvostruko veća nego zadnja tri desetljeća, europska vojna industrija teško je pratila korak s američkom. Ponajviše zbog svađa političkih vođa. Već spomenuti višenamjenski borbeni avion Typhoon poznatiji je pod nazivom Eurofighter i trebao je biti baš to - europski lovački avion.

No Francuska je izašla iz projekta i napravila Rafale. Svaka malo veća država imala je vlastiti projekt razvoja tenka, iako se na kraju kao pobjednik izdvojio Leopard 2. Isto je bilo i na mornaričkom dijelu gdje su sve velike države razvijale svoje podmornice i ratne brodove. Zašto bi sad bilo drukčije? Zato što će kombinacija ruske prijetnje i opasnosti da Trump „raznese” NATO natjerati europske vođe da odbace nacionalne interese u korist paneuropskih? Nema šanse.

Ni Europska komisija ne vjeruje u svoju politiku

Uostalom, ni Europska komisija ne vjeruje u svoju politiku jačanja europske vojne industrije. Jer da vjeruje, ne bi za European Defence Investment Programme (EDIP) namijenila samo 1.5 milijardi eura. Koliko je to mizerno, najbolje pokazuje podatak da Češka mora za kupnju 800 tisuća topničkih granata za Ukrajinu skupiti istu količinu novca.

Jedini način da se europska vojna industrija ponovno obnovi je da vlade istoj dodijele nove ugovore vrijedne milijarde eura za proizvodnju tisuća tenkova, borbenih oklopnih vozila, samovoznih i tegljenih haubica, desetke milijuna granata itd. Naravno, nacionalnim proizvođačima tenkova, BVP-a, haubica i streljiva. A to bi značilo temeljiti preobražaj ne samo politika nego i odnosa društva prema oružanim snagama te odbacivanje stava da su oružane snage samo teret već nasušna potreba.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.