Kaja Kallas zbog oštrog, a često nediplomatskog jezika izaziva kritike dok europski diplomati sve više gube strpljenje, analizira Foreign Policy.
Kad je Rusija 2021. počela gomilati vojnike uz granicu s Ukrajinom, tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel predložila je da Europska unija organizira summit s Vladimirom Putinom.
Estonska premijerka Kaja Kallas, čija zemlja ima samo 1,3 milijuna stanovnika, oštro je napala tu ideju. Tvrdila je da nema smisla nadati se promjeni ruskog ponašanja jer je Putin od aneksije Krima 2014. dosljedno pokazivao isti obrazac.
Prijedlog Merkel je propao, a Kallas je u tom trenutku hvaljena zbog prepoznavanja opasnosti. Kad je Rusija 2022. tenkovima krenula na Kijev, mnogi su je doživljavali kao osobu pravog profila u pravo vrijeme. Nije dobila NATO, ali je preuzela drugu najvažniju funkciju – postala je visoka predstavnica EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku, no okolnosti su se promijenile.
Izravnost koja ju je dovela u prvi plan sada joj otežava posao. "Očekujemo od nje da bude, pa, više diplomatska", rekao je jedan diplomat iz EU-a za Foreign Policy. "Više je policajka nego diplomatkinja. Dan joj počinje i završava Rusijom", dodao je drugi. Kallas ima reputaciju "jastreba" prema Rusiji kojom je, kako tvrde neki, opsjednuta.
Kallas je često govorila ono što misli, što je narušilo odnose i s administracijom predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, ali i s Indijom i Kinom. Nedavno je u Kataru susrela iranskog kolegu, ali u ulozi posrednice, a ne aktivne pregovaračice.
Za razliku od Federice Mogherini, koja je 2015. igrala ključnu ulogu u nuklearnom sporazumu s Iranom, ili Josepa Borrella, koji je kritizirao izraelsku ofenzivu u Gazi, Kallas nije uspjela izgraditi sličan pregovarački kapital.
Nije uspjela nametnuti zajednički europski stav oko sukoba Izraela i Hamasa, a u Ukrajini je zasjenjuju Emmanuel Macron, njemački kancelar Friedrich Merz, glavni tajnik NATO-a Mark Rutte i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen.
Rutte je dobio pozornost kad je uvjerio Trumpa da ostane uz NATO i natjerao članice na veće vojne izdatke. Von der Leyen postigla je trgovinski dogovor sa SAD-om, dok je Kallas u tom procesu bila marginalizirana jer je viđena kao previše kritična prema Washingtonu.
Pod njezinom vodstvom EU je ipak dogovorio povećanje humanitarne pomoći za Gazu. Glasnogovornik EU-a Anouar El Anouni to je nazvao njezinim uspjehom: "To su osnove diplomacije." Kallas je to predstavila kao dokaz da se uz suradnju s Izraelom može postići barem minimalan napredak.
"Postigli smo humanitarni dogovor i konkretne mjere. Nije dovoljno, ali je bolje nego ništa", rekla je u razgovoru za Foreign Policy.
No, kritičari ističu da se to dogodilo u trenutku kad brojne organizacije optužuju Izrael za genocid i da je Kallas trebala zauzeti jasniji moralni stav. Bivši izraelski dužnosnik Eran Lerman smatra da je Izrael sam promijenio svoju strategiju i da njezina uloga nije bila presudna.
Kallas je u rujnu prozvala Njemačku jer blokira prijedloge sankcija protiv Izraela. Njezin tim predložio je deset mjera – od ukidanja povlaštenih carina, preko suspenzije bezviznog režima, do smanjenja znanstvene suradnje. No, bez Njemačke ili Italije teško je postići potrebnu većinu.
Najveći problem za Kallas ostaje Washington. U veljači je američki šef diplomacije Marco Rubio otkazao sastanak s njom u zadnji čas. Nakon javne svađe Trumpa i Volodimira Zelenskog Kallas je na X-u napisala: "Slobodni svijet treba novog vođu."
"To nije pomoglo odnosima s Amerikom", priznao je jedan europski dužnosnik.
Kallas je kasnije kritizirala i američko uvjetovanje pomoći Ukrajini: "Ako obećate oružje, ali kažete da će netko drugi platiti, onda to zapravo ne dajete vi, zar ne?" Rutte je u isto vrijeme hvalio Trumpa kao "taticu Europe".
Nije štedjela ni Kinu ni Indiju zbog njihove trgovine s Rusijom. Peking joj je zamjerio izjavu kojom je umanjila ulogu Kine u Drugom svjetskom ratu nazvavši je "apsurdnom i neodgovornom". U Indiji su njezine primjedbe o "štapu i mrkvi" doživljene kao nepotrebno oštre.
Bivši indijski šef diplomacije Kanwal Sibal napisao je da je Kallas "padobranom ubačena na posao za koji nije kvalificirana" te da svojim "antiruskim paranojama" doprinosi geopolitičkom lutanju Europe.
Unatoč kritikama, njezini suradnici tvrde da nije usmjerena na osobnu promociju nego na rezultate. No, mnogi smatraju da joj treba veliki, vidljivi uspjeh kako bi se učvrstila.
Možda, sugerira dio analitičara, Kallas nije prvenstveno diplomatkinja koja želi koordinirati 27 članica EU-a, nego političarka koja Europu želi gurnuti prema većoj strateškoj samostalnosti – čak i ako to znači otvoreno upozoravati na prijetnje autoritarizma u Rusiji, ali i preko Atlantika. Pitanje je koliko to zaista koristi samim europskim interesima