PORAST broja zaraženih covidom-19 u Hrvatskoj, rast broja hospitaliziranih i ponovni početak brojanja mrtvih, izbijanje žarišta vezanih uz noćne klubove, obiteljska i crkvena okupljanja, otvaranje za turiste, uključujući i one iz zemalja s lošijom epidemiološkom situacijom, ulazak virusa u neke bolnice, bujanje epidemije u susjednim zemljama te masovno kršenje epidemioloških mjera po izbornim stožerima - sve to je ovih dana izazvalo zabrinutost dijela javnosti, ali i medicinskih stručnjaka, među kojima i nekih iz Nacionalnog stožera civilne zaštite.
Zaredala su se upozorenja i otrežnjujuće poruke o mogućnosti da se određene mjere postrože, da se uvedu lokalna zatvaranja i obavezno nošenje maski u svim javnim zatvorenim prostorima, da se postrože mjere na granicama i slično. Neke polemike uzrokovale su i razne prognoze i modeliranja mogućih brojeva mrtvih.
Konačno, pojavile su se i tvrdnje da je virus oslabio, odnosno da uzrokuje blaže kliničke slike, ali i demantiji takvih informacija.
>> Beroš za Index objasnio zašto je virus u Hrvatskoj možda oslabio
Ukratko, novo širenje covida-19, koje je stiglo s popuštanjem mjera, pokrenulo je novu kakofoniju informacija i dezinformacija. Stoga smo od naših prominentnih medicinskih stručnjaka, epidemiologa i predstavnika Stožera pokušali doznati što nas treba, a što ne treba zabrinjavati te kakva se moguća rješenja predviđaju.
Možemo li se nadati da je virus stvarno oslabio?
Jedna od tema koja od popuštanja lockdowna izaziva veliku pozornost, ali i zbunjuje javnost svakako je teza da je covid-19 oslabio, odnosno da u posljednje vrijeme uzrokuje nešto blaže kliničke slike. S jedne strane čini se da iskustva s novim slučajevima u Hrvatskoj govore u prilog takvoj tezi, no s druge nema nikakvih znanstvenih studija koje bi to potvrdile.
Ozren Polašek, čelnik Hrvatskog centra za globalno zdravlje Medicinskog fakulteta u Splitu, jedan od naših najcitiranijih znanstvenika, po tom je pitanju oprezno optimističan.
"Za sada se čini da je virus manje sklon stvaranju težih kliničkih slika; odnosno čini se da zaražene osobe imaju manju šansu da će završiti na intenzivnoj skrbi, na respiratorima ili sa smrtnim ishodom", kaže Polašek.
"Za par dana ćemo moći sagledati cjelovitije podatke, a zatim konačno reći je li to istina. Prema svemu što znamo, izgledno je da virus ne mutira jako. U svakoj epidemiji on se mijenja, ponekad prema većoj virulentnosti, a ponekad prema manjoj. Jako mali broj njih ostaje stabilan jer se svi prilagođavaju pa neki uspiju preživjeti, a drugi ne. Čini se da ljeti naša sluznica reagira drugačije pa smo u to doba malo otporniji. Mada sam svojevremeno sumnjao u takve tvrdnje kolega, čini se da u tome ipak ima nečega. Tu su i drugi, tzv. aditivni učinci koji utječu na to da je ljeti manje virusno opterećenje organizma – veća vlažnost zraka, zbog čega kapljice kraće lebde u zraku, brže nakupljaju vlagu i padaju na tlo, UV zrake koje ubijaju dio virusa, boravak na zraku gdje su koncentracije virusa manje itd", govori nam Polašek.
"Nemamo pojma dok ne vidimo jesen"
"Nijedan od njih sam po sebi neće ublažiti djelovanje virusa, međutim, efekt svakoga od njih se zbraja i uzrokuje neki sezonalni obrazac. Ipak, još uvijek nam je teško reći nešto ozbiljno, među ostalim i zato što se sada mladi više kreću pa oni trenutno više šire virus i više obolijevaju. A zna se da su njihovi simptomi lakši. Da parafraziram najvećeg filozofa znanosti Karla Poppera, nemamo pojma dok ne vidimo jesen. Mi za sada imamo samo svoje projekcije i predviđanja na temelju onoga što znamo o drugim virusima i onoga što nam je virus pokazao ovoga proljeća. Nažalost, to je još uvijek samo u sferi predviđanja. Sve brojke treba staviti u kontekst, osobito zato što se one uglavnom mijenjaju. Primjerice, vidimo da je smrtnost, u smislu broja umrlih na broj potvrđeno oboljelih, tijekom zime bila na oko 3%, a sada je manja“, tumači Polašek.
Kaić: Ako je virus oslabio, treba ga pustiti da cirkulira
Naš glavni epidemiolog Bernard Kaić iz HZJZ-a još je rezerviraniji. Smatra da je prerano govoriti da je virus oslabio, osobito jer je u našim krajevima novi val tek nedavno krenuo.
"Bilo bi lijepo da je tako. No ako je stvarno tako, onda se ne bi trebalo ni previše truditi oko zaustavljanja cirkulacije. Naprotiv, bilo bi dobro da virus cirkulira, ako neće uzrokovati teške kliničke slike. No nisam vidio da je ijedna zemlja na svijetu prihvatila takvu ideju zdravo za gotovo i da je promijenila svoj pristup koroni. Mislim da je za takvo zaključivanje prerano", poručio je.
Polašek: Turizam i priča o čekiću i plesu teško idu zajedno
Budući da za covid-19 ne postoje cjepiva ni efikasni lijekovi, jedino rješenje su epidemiološke mjere.
Najefikasnija je potpuni lockdown, ali ona je neodrživa na duža razdoblja jer uzrokuje goleme štete, kako ekonomske tako i psihološke. Stoga je u svijetu postao popularan koncept poznat kao čekić i ples u kojem se nalet virusa prvo zaustavlja strogim mjerama, a kada se epidemiološka situacija popravi, situacija se nastoji držati pod kontrolom unatoč otvaranju društva.
Polašek smatra da je u našim okolnostima taj koncept prilično teško provediv.
"Kada govorimo o turizmu, priča o čekiću i plesu, nažalost, ne može se lako provesti. Problem je u tome što je naša gospodarska situacija bez turizma teško održiva. Mi smo u situaciji u kojoj moramo dopustiti određeni rizik radi održavanja ekonomske stabilnosti. U jednom razgovoru rekao sam da bi epidemiolozi sada najradije sve pozatvarali u plastične zdjelice i na svaku stavili etiketu, što bi odmah zaustavilo širenje zaraze. Međutim, to ne možemo napraviti. Moramo dopustiti da se svijet kreće", kaže nam Polašek.
"Mi nismo predviđeni za život u karanteni"
"Moram priznati da sam nedavno bio presretan kada sam prolazio ulicom i vidio neko malo natjecanje djece koja su se zabavljala i bila sretna. Već dugo nisam čuo takav smijeh djece. Mi nismo predviđeni za život u karanteni. Društvena smo bića i ovo nam je sve teško palo. Zbog toga smo svi poletjeli na prvi znak opuštanja mjera. Kada smo još vidjeli da nitko nakon toga nije instant stradao, dodatno smo se opustili", kaže Polašek i pritom ističe da se ljudi slično ponašaju i u drugim zemljama, primjerice u Češkoj i Velikoj Britaniji.
"Moram ipak reći da nas je odluka iz Slovenije, koja je prije više od mjesec dana proglasila kraj koronavirusa, malo iznenadila. Ovaj virus će i dalje biti uz nas. Dok god ne budemo imali specifičan alat za borbu protiv njega, kao što je cjepivo, ne možemo se nadati da je došao kraj. Ovo je, nažalost, samo još jedna epizoda našeg suživota s njim", poručio je.
Capakova zamjenica: Kad bismo se zatvorili, ljudi bi na kraju ostali gladni kruha
Marija Bubaš, specijalistica medicine rada i sportske medicine, pomoćnica šefa HZJZ-a Krunoslava Capaka, koja je u više navrata istupala na press-konferencijama Stožera, ističe da se ne možemo zatvoriti na duže vrijeme jer bismo uništili gospodarstvo.
"Kada bismo se zatvorili, ma kakav zdravstveni uspjeh ostvarili, ljudi bi na kraju bili gladni kruha. To je moje mišljenje", kaže Bubaš.
"Zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu. Kada je čovjek zdrav, svjestan je da na stolu nema ništa. Tu treba tražiti fini balans - kako izbalansirati da gospodarstvo ide dalje i da smo povezani sa zemljama okruženja i šire a da pritom ipak sačuvamo zdravlje što je to više moguće, jer čuvajući zdravlje populacije, čuvamo i zdravstveni sustav. Naš sustav ima kapaciteta da se nosi s epidemijom, međutim, vidjeli smo u ne tako dalekoj prošlosti, na primjeru nekih europskih zemalja, da svaki zdravstveni sustav ima svoja ograničenja, kapacitete koji nisu beskonačni. Dakle, pitanje je kako posložiti stvari da gospodarstvo funkcionira a da sustav ne bude ugrožen i da svatko dobije onu razinu zdravstvene skrbi koja mu je potrebna. To su izazovi koji će obilježiti ovu godinu, ali i sljedeću. O tome treba razmišljati. Sve se vrti oko gospodarstva. Ako imate zdrave ljude, oni mogu raditi i gospodarstvo funkcionira. Također vrijedi obratno", kaže Bubaš.
Smatra da je moguće da Kaić, kada kaže da nema plesa s virusom, možda govori figurativno.
"Mislim da moramo stalno tražiti odgovore na pitanje što je najbolje poduzeti u određenoj situaciji. To traženje odgovora je upravo ples s virusom. Predviđa se jako puno toga, no uvijek će postojati mogućnost da nismo sve uspjeli predvidjeti pa ćemo morati djelovati reaktivno. Ne može se uvijek u svemu proaktivno napraviti najbolje", dodaje Bubaš.
Možemo li pratiti virus? Je li on pod kontrolom?
Brojne studije, uključujući i naše, pokazale su da se covid-19 širi predsimptomatski i asimptomatski, što znači da ga nije lako držati pod kontrolom ni pohvatati sve kontakte zaraženih. To nameće pitanje može li se bez strogih mjera kontrola uopće ostvariti. Stručnjaci se tu dijelom slažu, no dijelom se i razilaze.
Polašek smatra da je teško jasno odgovoriti na to pitanje.
"U idealnom slučaju virus bi bio pod kontrolom kada nam se ne bi širio u populaciji, no mi ga biološki nemamo pod kontrolom", upozorava.
"Epidemiološki možemo reći da ga držimo pod kontrolom, pri čemu je rad epidemioloških službi presudan. To rade timovi koji prate kontakte zaraženih kako bi ljude koji su bili u dodiru s njima nadzirali i stavljali u samoizolaciju. To je ono što nam preostaje u ovoj fazi, u situaciji u kojoj još uvijek nemamo velike razmjere epidemije. Mi smo sada u nekoj, uvjetno rečeno, srednjoj razini epidemije. U takvim uvjetima nam je praćenje zaraženih i njihovih kontakata jedini pravi alat jer je najgora kombinacija, koja nam se sada događa, širenje preko asimptomatskih ili predsimptomatskih širitelja. To su ljudi koji sami uopće nemaju simptome, a ipak mogu zaraziti druge", govori nam Polašek.
"Nažalost, možete postati asimptomatski nositelj a da ne znate da to jeste, da ne možete reći ni kada ste ni od koga ste dobili virus, ni s kime ste potom bili u kontaktu, a u međuvremenu ga prenosite na druge. Zato ni nema govora o proboju virusa u ustanove. Nema proboja. To je unos virusa, koji najčešće donose ljudi bez simptoma. Na nama je da takve događaje pokušamo spriječiti mjerama socijalne distance ili da brzo reagiramo i pokušamo ispratiti kontakte kad se to dogodi", pojašnjava Polašek.
Okolnosti su se od prvog naleta značajno promijenile
Kaić ističe da postoji ključna razlika između kontrole nad virusom u prvom naletu i sada.
"Činjenica je da imamo oboljele za koje ne znamo čiji su kontakti. Istina je da smo to imali i prije. No to smo tada uspjeli suzbiti strogim mjerama. Sada, bez njih, mislim da to neće biti tako uspješno. Po svemu sudeći, imamo višestruko više ljudi koji su bili u kontaktu s virusom nego što znamo na temelju praćenja bolesti", govori nam Kaić.
"To dovodi u pitanje smisao ogromnog angažmana oko identificiranja svih kontakata poznatih bolesnika i zahtijeva revidiranje epidemiološkog nadzora nad oboljelima i kontaktima, jer moramo naći način da smanjimo prijenos bolesti i sa zaraženih koji nam nisu poznati", kaže Kaić.
Capakova pomoćnica: Pretjerano je reći da virus nije pod kontrolom
Bubaš priznaje da se virus širi asimptomatski, no smatra da je ipak pretjerano reći da virus nije pod kontrolom.
"Činjenica je da se uspijeva pohvatati puno kontakata koji omogućuju da se dobije dobar uvid u epidemiološku situaciju na terenu. Ne bih rekla da nemamo kontrolu nad virusom, nego da je to obilježje epidemije s kojim se moramo nositi. Kako ćemo se dalje nositi s izazovima, hoćemo li povećati broj testiranja pa raditi neka nasumična testiranja, to bi trebali reći epidemiolozi. Oni bi trebali razjasniti što bi za njih bilo prihvatljivo, koja odstupanja bi bila prihvatljiva a da je situacija pod kontrolom. Mislim da je preteška kvalifikacija reći da stvari nisu pod kontrolom", tvrdi zamjenica Krunoslava Capaka
"To se ne može tvrditi jer bi to značilo da sav posao koji se radi gubi smisao, a činjenica je da sve ovo što se radi ipak ima smisla i potvrđuje se kroz prilično mali broj slučajeva. Mi ne pričamo napamet da je broj zaraženih mali jer to pokazuju testiranja koja radimo kako bismo otkrili sve kontakte, pa i šire. Postoji definicija što je sve kontakt i koga sve treba testirati. Ako se preporuke Europskog centra za prevenciju i kontrolu bolesti primjenjuju, onda ne vidim da odstupamo značajnije od onoga što se radi u ostatku Europe. Konačno, čak je i Kaić relativizirao potrebu velikih testiranja. Ako sve ovo što se radi želimo dovesti u sumnju, naravno da ćemo moći naći argumente za to. No slično će ih naći i onaj tko želi reći da sve radimo super“, ističe Bubaš.
Što je s nedavnim modelima i predviđanjima razvoja pandemije?
Od samog početka pandemije u svijetu i u Hrvatskoj brojni stručnjaci, polustručnjaci i samozvani stručnjaci bave se raznim modeliranjima kojima je cilj predvidjeti koliko bi ljudi moglo umrijeti u kojoj zemlji, koje su donje, a koje gornje granice te je li covid-19 opasnija bolest od gripe. Nekima od njih cilj je dokazati da je lockdown kao epidemiološka mjera štetniji od puštanja virusa da se širi.
Neki od tih modela i procjena nisu ništa drugo nego igračke za uveseljavanje istomišljenika. Drugi se temelje na ozbiljnijim parametrima, međutim to ne znači da su njihove predikcije nužno precizne. Među ostalim, veliku prašinu i prepucavanja nedavno je izazvao američki model koji je predvidio da bi u Hrvatskoj u najcrnjem scenariju do jeseni moglo umrijeti oko 1500 ljudi, a u optimističnijem 200-tinjak.
> Zbog čega Amerikanci tvrde da će u Hrvatskoj naglo skočiti broj umrlih od korone?
Polašek smatra da je taj model istovremeno i točan i besmislen.
"Zašto je točan? Zato što su uzeli naše podatke na dan kada nam je broj zaraženih naglo rastao iz dana u dan s dva na 20 i zatim na 90. Na toj projekciji će svaki matematički model u budućnosti pokazati eksplozivan rast. Zato je taj model matematički točan, međutim, s druge strane, on je konceptualno besmislen jer podrazumijeva da ćemo sjediti skrštenih ruku i gledati kako se virus širi u populaciji. Kada bismo vidjeli da je virus buknuo, uvodili bismo sve opsežnije mjere kako bismo ga kontrolirali. To je u biti model koji nam govori što bi bilo kad bi bilo, odnosno koji u najboljem slučaju može poslužiti kao upozorenje. Modeli i služe tome da vam pokažu što će se dogoditi ako ništa ne napravite. Međutim, svaki od tih modela ima niz pretpostavki koje mogu i ne moraju biti zadovoljene. Pritom, on je odraz stanja koje iz prošlosti projicirate na budućnost. Ništa od toga ne mora se dogoditi jer ako ljudi počnu umirati na ulici, jasno je da ćete nešto poduzeti. U tom smislu model je matematički točan i istovremeno besmislen", tumači Polašek.
Igranje s prognozama broja mrtvih je neozbiljno
Naši sugovornici podjednako neozbiljnim drže procjene poricatelja ozbiljnosti covida-19 koji su na temelju nedovršenih seroloških istraživanja udjela zaraženih u hrvatskoj populaciji požurili sa zaključivanjem o tome kolika je naša lokalna smrtnost. Neki su čak zaključili kako u Hrvatskoj čak ni u teoriji ne može umrijeti 1500 ljudi, koliko nam je u najcrnjem scenariju predvidio washingtonski model, unatoč činjenici da su samo u New Yorku, koji ima dvostruko više stanovnika od Hrvatske, već do sada umrle oko 23.000 oboljelih, a epidemija nije ni blizu kraja.
Polašek kaže da bi bio jako oprezan u interpretaciji seroloških istraživanja.
"Trenutno provodim jednu analizu na tu temu, u kojoj se i sam dvoumim oko moguće pogreške u mjerenjima. Interpretacije seroloških testova još su uvijek u razvojnoj fazi. Zamislite situaciju da imate test koji ima 5% pogreške, a vi na temelju njega kažete da je oko 2% populacije pozitivno. U tom slučaju imate grešku koja je dvostruko veća od same procjene. Ja se ne bih razbacivao takvim postocima", upozorava Polašek.
"Kad bi se svi u Hrvatskoj zarazili, umrlo bi oko 80.000 ljudi. To je biološki maksimum, ali potpuno neostvariv"
Smatra da je drugi metodološki problem u tome što ljudi generalno previše inzistiraju na IFR-u, odnosno na prebrojavanju zaraženih koji nisu bili bolesni.
"To je broj koji je teško izmjeriti jer njegovo modeliranje pretpostavlja da je svaka osoba u jednakoj šansi doći u kontakt s bilo kojom drugom osobom iz populacije, a to nije istina. Svatko od nas ima krug poznanika i prijatelja s kojima je u kontaktu, koji je puno ograničeniji od opće populacije. Konačno, sama seropozitivnost možda uopće nije dovoljna i nije zaštita od nove epizode bolesti, tako da ja ne volim razmišljati o tom broju", kaže Polašek.
"Uz zanemarivanje niza stvarnih pokazatelja, kada bi se svi ljudi u Hrvatskoj zarazili virusom, na temelju dobne stope mortaliteta iz proljeća ove godine, umrlo bi oko 80.000 ljudi. To je biološki maksimum. No on je potpuno neostvariv. Dakle, taj model je besmislen, ali pokazuje teorijski maksimum virusa. Sve između 0 i te brojke je vrlo teško predvidjeti bez rizika velike pogreške. Model s kojim sam prije par tjedana izašao u javnost bio je model izračuna učinka karantene nakon završetka epidemijskog vala, a testirao sam što bi bilo da smo karantenu uveli kasnije. On je pokazao da bismo imali puno više smrtnih slučajeva. Imao je 13 parametara, a ja sam u njemu mijenjao samo jedan. Svaki od uključenih parametara značajno mijenja ishode i stoga sve modele treba uzeti s maksimalnim oprezom jer oni samo projiciraju jedan scenarij koji se temelji na nizu pretpostavki. Ako se samo jedna od pretpostavki u tom modelu promijeni, rezultat može biti bitno drugačiji. Besmisleno je izbacivati projekcije o broju mrtvih u budućnosti. Moj model je gledao unazad. Ja sam tada već imao brojke koje su se ostvarile pa sam se mogao igrati s njima i validirati svoje izračune. To nije nešto puno više od otkrivanja tople vode, no ipak, dalo mi je mogućnost da testiram učinak karantene i stoga je bilo vrijedno. Predviđanje budućnosti ovakvim modelima puno je teže", tumači Polašek.
Kaić: Još uvijek se ne zna koliko nas dugo štiti prebolijevanje
Prema Kaiću, čak i uz odabir optimističnih brojki za smrtnost i za kolektivni imunitet možemo prijeći 2000 smrtnih slučajeva.
"Ovisi o tome koliko će se ljudi zaraziti virusom i kolika će u budućnosti biti smrtnost. Ako bismo morali čekati da se izgradi kolektivni imunitet i spontano prestane cirkulacija virusa u populaciji, uz uvjet da je prosječna smrtnost samo 0,1%, kao što je kod gripe, i kad bi se taj kolektivni imunitet stekao nakon što se zarazi polovica stanovništva, odnosno oko dva milijuna, to već znači da bismo do tog trenutka došli do 2000 umrlih", kaže Kaić.
"No dodatno je pitanje koliko nas dugo štiti prebolijevanje, možemo li računati da se nakon njega više ne možemo razboljeti ili se imunitet nakon nekoliko tjedana ili mjeseci gubi pa se ni kolektivni imunitet ne može tako lako stvoriti. To se još uvijek ne zna. Stoga je jako teško odrediti koliko bi ljudi moglo u budućnosti umrijeti od covida-19", dodaje Kaić.
Bubaš: Neozbiljno je davati predviđanja broja mrtvih
Bubaš smatra kako niti jedan ekstrem u razmišljanju pa i u djelovanju nije dobar.
"Budućnost nas može demantirati. To vrijedi za oba smjera – kako za one koji tvrde da ne možemo prekoračiti neku brojku tako i za one koji tvrde da ćemo je dostići. S brojkama treba biti vrlo oprezan osobito ako uzmemo u obzir da na ishode utječe toliko mnogo složenih čimbenika, taj stav podržan je sada i novim modelom IHME-a te brojevima koji izlaze iz tog modela.", poručuje Bubaš.
Naši sugovornici složni su oko toga da su se ljudi u Hrvatskoj previše opustili te da treba raditi na podizanju svijesti. Osobito to vrijedi za javne ličnosti i političare koji svojim ponašanjem postavljaju standarde.
Bubaš kaže da je u nedjelju, nažalost, bilo svega po izbornim stožerima.
"Kod kuće sam gledala prijenos na televizoru i pratila tko se čega pridržava. To je naša priča. To smo mi kao narod, mi tugu i sreću dijelimo dodirom ili zagrljajem. Ne znam kako ljude naučiti i osvijestiti da su ti dodiri danak koji moramo dobrovoljno platiti koroni. Ne smije biti bliskih kontakata. Osobito je to teško ispoštovati kada se radi o obitelji, o vjenčanjima, sprovodima, krstitkama, krizmama i sl. Neki dan sam gledala fotografije s donatorske svečanosti u Domu za umirovljenike u Dubravi. Donatori i predstavnici Gradskog ureda za zdravstvo slikali su se zajedno. Ne znam što bih rekla. To je tužna slika kada svi stoje na metar i pol sa zahvalnicama. No, to je danak koji se mora platiti koroni. Mislim da bismo trebali svi usvojiti nove oblike ponašanja. Ljudi koji su javne ličnosti trebali bi pokazivati svojim primjerom", poručuje Bubaš.
"Karantena je bila šok, to smo sve nekako prešućivali jer smo morali zadržati virus"
Polašek kaže da je danas već sasvim jasno da nemamo psihološke snage za novu karantenu.
"Nova karantena mogla bi biti uspostavljena samo ako se epidemiološka situacija jako pogorša. Tu pozdravljam Kaića koji je pitao: 'Ne želite karantenu, a ipak brojite zaražene? Kakvog to smisla ima?' Vrlo jasno je rekao da se, ako ne želimo uvođenje mjera, ne trebamo zabavljati ni brojem zaraženih. Smatram da je sada vrijeme za priču o individualnoj odgovornosti. Budući da ne možemo uvesti karantenske mjere, oni koji razmišljaju o zdravlju moraju se pridržavati osnovnih pravila – trebaju nositi maske, prati ruke i odgovorno držati distancu. Kada je bilo dvadesetak slučajeva, prije nego što je krenuo nagli rast, ja sam svoje tri kćeri poveo sa sobom, stavio sam nam svima maske i prošetao po Splitu. Nevjerojatno je na koliko negacije, negodovanja i prijezira sam naišao. 'A što će ti maska? Jesi li bolestan?', pitali su me", govori nam Polašek.
"Svi su sada već ljuti i mislim da sada postaje važno novo poglavlje, a to je psihološko zdravlje nacije. Ovo je bio velik nacionalni šok – gospodarski, emotivni, psihološki, društveni. To smo sve nekako prešućivali jer nam je zadržavanje virusa bio imperativ. Smatram da je sada vrijeme da malo proširimo razmišljanje i počnemo misliti na činjenicu da smo izvađeni iz života na koji smo navikli", kaže Polašek.
Kaić: Da se mene pita, zatvorio bih noćne klubove
Kaić smatra da je bjelodano jasno da bismo opće preporuke, poput fizičke distance i higijene, trebali postrožiti.
"Što se ostaloga tiče, mišljenja su različita. Da se mene pita, ja bih zatvorio noćne klubove i one segmente sustava koji podrazumijevaju veća okupljanja i pogoduju širenju virusa, a nisu nužni za funkcioniranje društva. To je jedan pristup. S druge strane, može se ići i tako da se to ciljano provodi u nekim područjima. Vidjet ćemo za što će se Stožer odlučiti. Činjenica je da trebamo ići s mjerama koje će djelovati na širenje bolesti i preko zaraženih za koje ne znamo, a ne usmjeravati ih samo na one za koje znamo da su zaraženi ili da su bili u kontaktu sa zaraženima. Zbog potencijalno ogromnog utjecaja na javno zdravlje i kapacitete zdravstva, nužno je spriječiti brzo i naglo širenje bolesti održavanjem distance, korištenjem maski i higijenom te dočekati cjepivo ili da virus doista oslabi, uz što manje žrtava", kaže Kaić.
Capakova zamjenica: Razmatraju se sve mjere osim potpunog zatvaranja
Bubaš je pojasnila neke strože mjere o kojima se u Stožeru razgovara kao o mjerama koje su na stolu.
"Razmatraju se sve mjere, osim potpunog zatvaranja. Nastojimo utvrditi što bi bilo učinkovito uz najmanju štetu za zdravlje i gospodarstvo. Tu treba tražiti balans i promišljati kompromise, s time da je u odlučivanje uključeno mnogo parametara. Primjerice, važno je misliti na edukaciju mladih, ne samo na osnovno školstvo nego i na srednje i na visoko. No, u tom nastojanju možda treba raditi neke modifikacije. Primjerice, možda treba odlučiti da se klubovi ne zatvore u potpunosti, nego da rade samo oni njihovi dijelovi koji su na otvorenom", govori nam Bubaš.
"Također, treba razmišljati kako turistima omogućiti da konzumiraju svoj boravak ovdje a da zdravstveni rizik pritom bude najmanji. Na primjer, ako bi netko u Baranji htio probati neko tipično lokalno jelo ili nešto vezano uz folklor, treba vidjeti mora li to učiniti baš u zatvorenom objektu i mora li se miješati s lokalnim stanovništvom. To su sve stvari koje se razmatraju kako bi se spriječilo veće širenje a da istovremeno zemlja nastavi funkcionirati. Razmišlja se također o tome da se maske nose i u zatvorenom i na otvorenom. Možda će nas one, osim što štite, također podsjećati na činjenicu da živimo u novom normalnom, koliko god to već bio iznošen termin. Ovo novo normalno, kakvo imamo, u kojem se ne pridržavamo preporuka i mjera, u stvarnosti je staro normalno, a ono nas neće dovesti na dobar put", kaže za kraj Bubaš.