NA PRVI pogled djeluje sasvim dobro: malo ćemo iz proračuna pomoći industrijama koje zapošljavaju puno ljudi, pa ćemo pomoći poljoprivredi, pa ćemo onda pomoći stanogradnji, pa će ljudi biti sretni i privreda će cvjetati. Sve bi bilo u redu s takvim razmišljanjem da je Državni proračun beskonačna vreća iz koje se mogu izvlačiti novci. Ali nije. Tu vreću treba prvo napuniti. Treba prvo poreznim obveznicima uzeti kako bi se nekome dalo.
Počnimo s najjednostavnijim primjerom – subvencijama za stanove (poput onih kojima se u zadnje vrijeme bavi HNS-ovac Štromar). Netko prodaje, netko kupuje. Kada se nađu na određenoj cijeni, ide se kod javnog bilježnika i ovjeri ugovor. Kada kao prodavatelj znate da ona druga strana ima mogućnost sponzoriranog kredita, onda ćete tu razliku unijeti u cijenu jer znate da druga strana može platiti više. I gle čuda – čim je država najavila sponzoriranje stambenih kredita, naglo su cijene stanova u oglasnicima Zagreba, Zadra, Splita, gradova gdje je najveća gužva – bitno skočile. U par tjedana.
Nije to prvi put – mislim da je najveći skok cijena bio onaj koji je pokrenulo nekretninsko ludilo kada je država odlučila sponzorirati stanove za znanstvenike. Država im je dala neki kratki rok, a subvencija je bila ogromna (kamata na kredit tek malo iznad inflacije). Kako bi se kredit iskoristio – ljudi su kupovali po načelu „daj što daš“, a tržite je podivljalo. Cijene gore u enormnim iznosima. Dobro su prošli oni koji su tada prodavali totalno ruinirane stanove i oni koji su tada gradili stanove – neki su zaradili skoro duplo.
Subvencije plaćaju i oni koji ih nikada ne mogu iskoristiti
No, reći ćete: „Neka ljudi imaju!“ Ali hajdemo vidjeti tko plaća subvencionirane stanove. Državni proračun. Ona vreća koju pune svi – i penzioneri s 2000 kuna i tete u Konzumu s 3200 i tete u tekstilnoj industriji s 2800 kuna i noćni čuvari s 3000. Svi oni koji nikada s tim poslovima ni neće doći u priliku kupiti nekretninu. Na prvi pogled „socijalne“ subvencije su često nešto potpuno drugačije. Niži socijalni slojevi subvencioniraju višu srednju klasu.
Naravno, možete postaviti pitanje što bi trebao raditi jedan Dubrovnik ako mu nedostaje učitelja ili liječnika koji ne žele doći jer su nekretnine skupe – pa ono isto što i Austro-ugarska. Sagrade se kadrovski stanovi koji se koriste dok je čovjek na određenom poslu, kada ode na drugi ili u mirovinu – stan vrati.
Poljoprivredne subvencije – pogodovanje velikim igračima
Poljoprivredne subvencije izmišljene su nakon Drugog svjetskog rata kada je vladala doslovno glad, čak i ponegdje veća nego za vrijeme samog rata. Dio europskih država nije se do ranih pedesetih riješio točkica i kupona za hranu. Željelo se na sve načine potaknuti rast poljoprivredne proizvodnje i počelo je se subvencionirati. Više od pola stoljeća kasnije imamo poljoprivredne viškove na svim razinama, cijene enormno padaju, a subvencije su veće nego ikada. Europska unija se bori sa subvencijama i s viškovima – što je potpuno suludo!
Rezultat: poljoprivrednici se više brinu kako dobiti poticaje nego kako proizvesti. Dodatno, oni najveći mogu najviše optimizirati proizvodnju, mogu najbolje iskoristiti subvencije, mogu se svojom veličinom i ogromnim iznosima novca koje dobivaju postaviti i prema bankama i prema trgovcima – subvencije najviše koriste najvećima, i dolazi do oligopola u poljoprivrednoj proizvodnji. Novi Zeland je ukinuo subvencije i sada ima poljoprivredu jaču i kvalitetniju nego ikad. Poljoprivrednici se tamo bore za prinose, ne za državne novce.
Naravno, neki će reći: „Ali bez poticaja hrana bi bila skuplja?“ Zašto bi? Pa poticaje uredno plaćate – iz poreza. Onda se jednim cijelim birokratskim sustavom samo dio toga što plaćate (jer sva birokracija i nadzor podjele košta) vraća poljoprivredniku. Bez poticaja – nema ni tog gladnog birokratskog sustava vezanog uz podjelu. Da ne spominjemo druge poremećaje na tržištu: EU sponzorirana poljoprivreda je gotovo uništila proizvodnju piletine u pola Afrike. Kako? U Europi se najviše prodaje pileći file, pa ostanu krilca, bataci i drugi dijelovi pileta za koje ovdje nema toliko tržišta. Kako je izračun napravljen da se od samog filea zaradi, ovo drugo se izvozi u Afriku po cijenama koje su ispod cijene domaće piletine. Doslovno se nekim zemljama blokira razvoj.
Ulažite u znanost, a ne poticanje starih industrija
O brodogradnji smo već uvelike pisali – pojela je 30 milijardi kuna poreznih obveznika i nije puno ostalo, a ono što je ostalo, dobrim dijelom radi gubitke. Novac je uzet uspješnima – kako bi se dalo neuspješnima. Genijalna ideja! Nismo se makli puno od one stare komunističke o „jednakim trbusima“, pa se stoga ne treba čuditi ni i rezultatima. Dok jedna Rumunjska pomaže IT industriji (smanjenim porezima, ne subvencijama) jer je smatra strateškom – kod nas se „strateškim industrijama“ smatraju one koje se trenutno sele u Azijske zemlje trećeg svijeta.
Kako razvijeni svijet pomaže razvoju svoje privrede osim subvencijama? Prvo, osim ako niste Njemačka ili Danska, tu su niski porezi na dohodak kako stručnjaci ne bi odlazili. Dalje, pametno ulaganje u vojnu industriju – zašto recimo Italija ima dva operativna nosača aviona? Jednostavno je – ako isporučujete dijelove ili softver za najsloženiji stroj koji postoji na svijetu, a nosač aviona to jest, onda na bilo kojem sajmu, od elektronike do metalurgije, možete staviti sliku tog nosača i reći: „Mi smo u svom poslu najbolji na svijetu.“ I vjerovat će vam.
Pametni ulažu u visoke tehnologije
Pametne zemlje ulažu i u svemirsku industriju – što mislite, da je Europa potrošila preko milijardu eura samo da bi vidjela kako komet izgleda izbliza? Misija Rosetta, kojom se prije par godina došlo do kometa Čurjumov–Gerasimenko, tražila je hrpe novih inovativnih rješenja koje su radile europske firme. Tim putem se prihvaća nova tehnologija i stvara know-how koji se kasnije koristi u „običnoj“ industriji, i onda se osim ulaganja u nove spoznaje dobiju i sasvim opipljivi novčani rezultati u vidu visokotehnoloških firmi koje nastupaju na tržištu s novim proizvodima i uslugama. Ulaganje u znanost preko svemirske industrije se vraća – jer firme stječu upravo ona znanja automatizacije, obrade složenih metalnih uređaja, robotike, kemijske tehnologije i drugih, koja se danas na globalnom tržištu najviše plaćaju.
No, to je za naše birokrate i političare previše složena priča. Najbolje je uzeti svima, pa onda politički dijeliti onima od kojih očekuješ glasove na izborima. Dok ima ovo nešto preostalih naivaca koji pune proračunsku vreću.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala