Albert Speer, rođen kao Berthold Konrad Hermann Albert Speer, bio je jedan od najutjecajnijih arhitekata i dužnosnika u nacističkoj Njemačkoj, čiji je uspon i pad obilježio ključne događaje 20. stoljeća. Njegov život obuhvaća razdoblje od odrastanja u imućnoj obitelji do visokih položaja u Trećem Reichu, sudjelovanja u ratnim zločinima i kasnijeg zatvora te pokušaja samorehabilitacije.
Albert Speer rođen je 19. ožujka 1905. godine u Mannheimu u Njemačkoj, u obitelji iz višeg srednjeg sloja. Bio je drugi od trojice sinova Luise Máthilde Wilhelmine, rođene Hommel, i Alberta Friedricha Speera. Godine 1918. obitelj je iznajmila svoju kuću u Mannheimu i preselila se u Heidelberg.
Speerovo djetinjstvo kasniji biografi opisuju kao emocionalno hladno i obilježeno distanciranim odnosima unutar obitelji. Bio je aktivan u sportovima poput skijanja i planinarenja.
Slijedeći obiteljsku tradiciju, Speer je studirao arhitekturu, počevši na Sveučilištu u Karlsruheu 1923. godine, a zatim se 1924. prebacio na Tehničko sveučilište u Münchenu te 1925. na Tehničko sveučilište u Berlinu-Charlottenburgu, gdje je studirao kod Heinricha Tessenowa, kojeg je izuzetno poštovao. Nakon polaganja ispita 1927. godine, Speer je postao Tessenowov asistent i predavao neke predmete dok je nastavljao poslijediplomske studije.
Sredinom 1920-ih počeo se udvarati Margarete (Margret) Weber, s kojom se vjenčao 28. kolovoza 1928. u Berlinu; imali su šestero djece. Speer je nakon 1933. godine bio često odsutan i distanciran od obitelji, iako su oni ostali uz njega i tijekom suđenja i zatvora.
Speer se pridružio Nacističkoj stranci 1. ožujka 1931. godine, postavši član broj 474.481. Tijekom Velike depresije napustio je položaj Tessenowovog asistenta i preselio se u Mannheim, gdje je kratko pokušao voditi vlastitu arhitektonsku praksu.
U srpnju 1932. preselio se u Berlin i uključio u rad Stranke pred izbore, gdje ga je Karl Hanke preporučio Josephu Goebbelsu za obnovu sjedišta NSDAP-a u Berlinu. Njegovi radovi brzo su ga približili Hitleru: nakon nürnberškog skupa 1933. godine imenovan je "povjerenikom Stranke za umjetničku i tehničku prezentaciju skupova i demonstracija".
Do kraja 1933. godine Hitler, impresioniran njegovim sposobnostima, uključio ga je u svoj uži krug i postavio za arhitekta obnove kancelarije Paula Troosta.
Nakon Troostove smrti u siječnju 1934. godine, Speer ga je zamijenio kao glavni arhitekt Stranke, vodeći Glavni ured za gradnju. Dizajnirao je stadion Zeppelinfeld u Nürnbergu za nacističke skupove, prikazan u filmu Leni Riefenstahl "Trijumf volje", te modificirao vanjski izgled Olimpijskog stadiona za Ljetne olimpijske igre 1936. godine.
Speer je također dizajnirao Njemački paviljon za međunarodnu izložbu u Parizu 1937. godine. Dana 30. siječnja 1937. Hitler ga je imenovao Glavnim inspektorom za gradnju Reichovog glavnog grada (Generalbauinspektor), s rangom državnog tajnika i izvanrednim ovlastima nad urbanističkim razvojem Berlina.
Speer je razvio planove za preuređenje Berlina, uključujući gigantsku Prachtstrasse (Ulicu veličanstvenosti) s Volkshalleom i trijumfalnim lukom, iako su ti projekti ostali nerealizirani zbog rata. U siječnju 1939. dovršena je Nova Reichova kancelarija, jedan od njegovih najpoznatijih projekata. U tom razdoblju Speerov ured bio je uključen u iseljavanje Židova iz njihovih domova u Berlinu, u sklopu provedbe Nürnberških zakona i procesa "arizacije" imovine.
Dana 8. veljače 1942., nakon smrti Fritza Todta u avionskoj nesreći, Hitler je imenovao Speera Reichovim ministrom naoružanja i ratne proizvodnje. Naslijedio je Todta i na drugim položajima, uključujući čelništvo Organizacije Todt.
Speer je reorganizirao sustav proizvodnje, centralizirao ga i povećao učinkovitost, što je dovelo do znatnog porasta ratne proizvodnje, poznatog kao "čudo naoružanja". Taj uspjeh dijelom je postignut povećanim korištenjem prisilnog rada, uključujući milijune stranih radnika i zatvorenika iz koncentracijskih logora.
Speer je blisko surađivao s generalnim opunomoćenikom za radnu snagu Fritzom Sauckelom, koji je do 1943. osigurao više od 1,5 milijuna prisilnih radnika. Speerovo ministarstvo bilo je povezano s proširenjem logora poput Auschwitza i Mauthausena, gdje su zatvorenici korišteni za rad u industriji i građevinskim projektima.
Njegova odgovornost za eksploataciju robovskog rada danas je neupitna, iako je nakon rata nastojao umanjiti svoje znanje o razmjerima zločina.
Do 1943. Speer je stekao kontrolu nad gotovo cijelom ratnom industrijom, a 1944. osnovao je Odbor za borbeno zrakoplovstvo koji je uspio povećati proizvodnju unatoč savezničkim bombardiranjima.
Osim upravljanja ratnom industrijom, Speer je bio uključen u mnoge projekte koji su koristili robovski rad, uključujući gradilišta Organizacije Todt. Posjećivao je tvornice i logore, a postoje dokazi o njegovoj svjesnosti o uvjetima u kojima su zatvorenici radili.
Nakon atentata na Hitlera 20. srpnja 1944. Speer je ostao lojalan Führeru. U završnoj fazi rata pokušavao je racionalizirati obranu, a u ožujku 1945. suprotstavio se Hitlerovom "Nero dekretu" kojim je naređeno uništavanje njemačke infrastrukture. Time je pridonio očuvanju brojnih gradova i industrijskih postrojenja.
Nakon rata Speer je bio među 24 glavna ratna zločinca optužena u Nürnbergu. Optužen je za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti zbog masovnog korištenja prisilnog rada. Na suđenju se nastojao prikazati kao "apolitični tehničar" koji je bio zaveden, što mu je pomoglo da izbjegne smrtnu kaznu. Dana 1. listopada 1946. proglašen je krivim i osuđen na 20 godina zatvora.
Speer je kaznu služio u zatvoru Spandau u Berlinu, poznat kao Zatvorenik broj pet. Tijekom zatočeništva posvetio se pisanju i samorefleksiji. Njegovi rukopisi krijumčareni su vani i kasnije su objavljeni kao memoari "Unutar Trećeg Reicha" (Inside the Third Reich) i "Spandau: Tajni dnevnici" (Spandau: The Secret Diaries). Ostao je u zatvoru do kraja kazne i pušten 1. listopada 1966. godine.
Po puštanju je privukao veliku medijsku pažnju i brzo postao bestseler autor. Objavio je i knjigu "Robovska država" (Der Sklavenstaat), u kojoj je opisao odnos sa SS-om i problem robovskog rada. Iako je nastojao ostaviti dojam "pokajnika", povjesničari se i danas spore o iskrenosti njegovih izjava i razini stvarne odgovornosti.
Ostatak života proveo je uglavnom u Zapadnoj Njemačkoj, uz povremene javne nastupe i pokušaje obnavljanja obiteljskih odnosa. Albert Speer preminuo je 1. rujna 1981. godine u Londonu od moždanog udara tijekom posjeta, u dobi od 76 godina.