HRVATSKI mediji posljednjih su se dana raspisali o tome kako je kći hrvatske predsjednice, Katarina Kitarović, uspjela upisati jedno od najprestižnijih sveučilišta na svijetu, američki Harvard.
Doznaje se, među ostalim, da je odlično prošla na američkom testiranju Scholastic Aptitude Testu (SAT); prema majci bila je među jedan posto najboljih. Saznali smo također da je bila izvrsna učenica u svim školama koje je pohađala u SAD-u i Bruxellesu dok joj je majka bila na visokim diplomatskim dužnostima, kao i da je sjajna sportašica, državna prvakinja u umjetničkom klizanju. Pisalo se i kako je talentirana za matematiku i za književnost te da je radila s našim poznatim dramatičarom i romanopiscem Mirom Gavranom. Čak je napisala knjigu o svojim vršnjacima kojima je pomagala jer su imali suicidalne misli. Konačno, doznali smo i da je pohađala međunarodni program IB na prestižnoj gimnaziji MIOC te da će od Harvarda dobiti stipendiju koja je veća od predsjedničke plaće njezine majke.
Uz nju na Harvard se ove godine upisala i Eva Goluža, kći donedavnog predsjednika Hrvatske liječničke komore Trpimira Goluže. I ona je u medijima završila u istoj priči.
Reakcije na društvenim mrežama
Očekivano, s objavom ove vijesti društvene mreže zagrijale su se do usijanja, a najviše komentara išlo je za time da je zanimljivo da obje djevojke dolaze iz privilegiranih obitelji. No bilo je i onih koji su tvrdili da je fantastičan uspjeh djevojaka samo njihova zasluga jer se na elitna američka sveučilišta iz skupine 12 najprestižnijih, poznate kao Liga bršljana, odnosno Ivy League, nikako drugačije ne dolazi.
Na samom početku treba istaknuti da ambicija ovog teksta nije da na pitanje iz naslova odgovori jednoznačno u konkretnom slučaju. Dakle, ovdje teza nikako nije da se Katarina Kitarović na Harvard upisala zahvaljujući tome što je kći predsjednice, a ne zahvaljujući svojem znanju i sposobnostima. Naprotiv, evidentno je da je bila vrhunska učenica – i marljiva i pametna.
No ako ćemo pitanje iz naslova razmotriti u širem kontekstu i bez vezivanja za ime i prezime, onda ipak ne možemo samo tako otpuhnuti tezu da za upis na elitna američka sveučilišta nije naodmet ako su roditelji netko i nešto u svijetu. Drugim riječima, pokušat ćemo čisto hipotetski vidjeti gdje i kako bogatstvo i moć roditelja mogu biti korisni za akademski uspjeh djece.
Krenimo dakle od početka.
Školovanje uz međunarodni program IB
Prije svega ne treba zanemariti činjenicu da se ne pruža svakom djetetu prilika da se školuje u školama u SAD-u i u Bruxellesu. Ta mogućnost najčešće se pruža djeci diplomata. Čak ni međunarodni program IB na MIOC-u u Zagrebu ne može svojoj djeci priuštiti svatko. To mogu samo dobrostojeći roditelji voljni investirati u obrazovanje djece oko 22.000 kuna godišnje koliko hrvatske državljane stoji školarina u IB-ju. A poznato je da IB program ima više svojstava korisnih za mlade koji imaju želju nastaviti sa školovanjem na svjetskim sveučilištima. Prije svega u IB-ju se nastava odvija na engleskom, a osim toga uči se prema najsuvremenijem međunarodno priznatom kurikulumu, po metodama i udžbenicima kojima je svojstvo da razumijevanje velikih koncepata i ideja, kao što su primjerice teorija evolucije ili klimatske promjene, ima prednost pred bubanjem napamet. Ondje se također puno pozornosti posvećuje pisanju eseja koji su važni za upis na američka sveučilišta. Naravno, IB nije lako upisati, potrebno je biti odličan učenik, važno je dobro znati engleski i matematiku, a treba proći i prijemni ispit.
Pripreme za ispit SAT
Sljedeći korak u kojem može koristiti dobar imovinski status može biti neka škola koja će učenika pripremiti za američki SAT. Takve škole postoje u Hrvatskoj, a jedna kod koje smo se raspitali ima tečajeve čiji ciklus od 36 sati priprema košta oko 7.000 kuna. Program je uređen na takav način da srednjoškolce priprema za onu razinu uspjeha koju žele ostvariti. Ako im je ambicija upis na neko sveučilište iz Ivy League, moguće je da će trebati proći više krugova priprema, što znači da se iznos može multiplicirati. Naravno, moguće je također da netko izađe iz srednje škole dovoljno pripremljen ili da sam kod kuće vježba za SAT tako da mu ova pomoć ne treba. No u školi koju smo mi kontaktirali učenik će imati mogućnost vježbati s mentorima sa sveučilišta iz skupina Ivy League i Russel Group, a neki od njihovih polaznika uspjeli su upisati Harvard.
U SAD-u je industrija priprema za SAT vrlo razvijena i lukrativna. Naime, prema pisanju New York Timesa, roditelji u SAD-u za svoju djecu znaju plaćati i do 1,5 milijuna dolara za petogodišnje pripreme za ulazak na prestižna sveučilišta. Jedna od takvih obrazovnih tvrtki u New Yorku čak se zove Ivy Coach.
Važnost sportskog uspjeha
Za upis na američke fakultete važne su i izvannastavne aktivnosti i uspjesi, osobito sportski. Ponekad će uspjeh u sportu biti podjednako važan kao i akademski.
Jedno istraživanje provedeno 2002. godine pokazalo je da sportski uspjeh ima čak veći pozitivan utjecaj na prijem na američka elitna sveučilišta od financijskih privilegija ili programa za manjine.
A za uspjeh u sportu važno je mnogo toga – od tjelesnih sposobnosti i talenta, preko entuzijazma i upornosti, do financijskih mogućnosti. Bavljenje sportom košta, osobito rad s dobrim trenerima.
Za upis na Harvard nisu dovoljne samo ocjene
Harvard svake godine pokušava upisati četrdesetak tisuća vrhunskih studenata iz cijelog svijeta. Uspije tek nešto više od tisuću i pol. Za upis nisu dovoljne samo odlične ocjene i odlični rezultati na testu SAT koji je nalik našoj maturi, no u mnogo zahtjevnijoj varijanti jer traži velike logičke i matematičke sposobnosti, a ne samo bubanje napamet. Osim toga pristupnici moraju napisati dva eseja za što je potrebna visoka razina pismenosti na engleskom jeziku. Ona je važna i za dobar dojam na intervjuima koji su sastavni dio procesa testiranja. Ti intervjui otkrivaju mnogo više od samog znanja engleskog. Prije svega oni mogu biti provjera vjerodostojnosti svih navedenih ostvarenja. No, naravno, oni također mogu otkriti da je netko dijete bogatog biznismena ili pak čelnika neke države.
Kao što smo već spomenuli, također se broji i uspjeh u sportu, ali i u glazbi i u društveno korisnim aktivnostima koje se mogu navesti pod postignuća. Za uspješan prolaz također su važne i pisane preporuke profesora koji su predavali kandidatima. Na Harvardu ne postoji neki sustav preciznog bodovanja koji bi transparentno pokazao zašto je netko upao, a netko drugi ne. O kandidatima koji su zadovoljili preliminarne uvjete promišlja se, razgovara i konačno odlučuje u društvu kolega profesora iz prijemnog odbora.
Utjecaj novca i moći
Ideja da bogatstvo i moć nemaju baš ništa s upisom na elitne američke fakultete, već samo čista meritokracija, priča je za malu djecu.
Primjerice, istraživanje objavljeno u New York Timesu pokazalo je da je prosječni godišnji prihod obitelji studenta koji uspije upisati Harvard 168.800 dolara. Pritom će 67% studenata dolaziti iz obitelji koje spadaju u skupinu od 20% najbogatijih, što znači da zarađuju više od 100.000 dolara godišnje. Iz obitelji koje spadaju u 20% najsiromašnijih, što znači da zarađuju 20.000 dolara ili manje, dolazi tek 4,5% studenata Harvarda. Iz redova 1% najbogatijih obitelji dolazi otprilike jednako toliko studenata kao iz redova 60% najsiromašnijih. Slično vrijedi i za druga sveučilišta iz Lige bršljana, Harvard je tu oko 7. mjesta od ukupno 12. (kako su pozicionirana sveučilišta iz Lige bršljana prema dohodovnoj moći obitelji studenata pogledajte na grafikonu na ovoj poveznici).
Također je poznata činjenica da oko 30% studenata na sveučilišta iz Lige bršljana dolazi iz obitelji čiji su članovi i sami studirali na istom sveučilištu. Primjerice, John F. Kennedy upisan je na Harvard 1935. iako njegove ocjene nisu bile vrhunske. Njegov je otac bio i bogat i moćan i student Harvarda. Slično se može reći i za Georgea W. Busha koji je 1964. upisao Yale.
Zbog ovih i sličnih statistika u SAD-u su čak pokrenuti sudski procesi protiv elitnih sveučilišta. Primjerice, u listopadu prošle godine protiv Harvarda je podignuta optužnica u kojoj se tvrdi da to sveučilište daje niže osobne procjene pristupnicima azijskog podrijetla. Iako je bila koncentrirana na rasno pitanje, optužnica je razbuktala postojeće rasprave o prednostima koje imaju bogati i privilegirani pri upisu na elitne fakultete. Neke organizacije, kao što je primjerice Students for Fair Admissions, tražile su da proces upisa postane transparentniji.
Skandal u kojem je u ožujku razotkriveno kako su deseci slavnih i bogatih, među kojima i neke holivudske zvijezde, svoju djecu uz pomoć mita i korupcije upisivali na sveučilišta iz Lige bršljana bacio je ozbiljnu sjenu na reputaciju tih najprestižnijih obrazovnih institucija.
No Richard Kahlenberg iz neprofitne istraživačke institucije Century Foundation smatra da je to tek vrh sante leda u odnosu na protok novca koji se slijeva legalnim putem.
Naime, on tvrdi da postoje različiti načini da se sveučilišta legalno podmićuju, prije svega kroz donacije koje će roditelji davati sveučilištu.
Primjerice, Jared Kushner, zet Donalda Trumpa, primljen je na Harvard unatoč tome što nije imao vrhunske ocjene, nakon što je njegov otac sveučilištu obećao donaciju od 2,5 milijuna dolara.
Obrazovni stručnjaci također smatraju da na pristranost osoblja koje odlučuje o prijemu može utjecati već i sama ideja da bi bogati i slavni roditelji studenata u budućnosti mogli biti donatori ili od koristi sveučilištu.
Na popisu alumnija Harvarda nalazi se osam američkih predsjednika, više od 30 svjetskih čelnika, 62 živuća milijardera, 158 Nobelovaca, 18 dobitnika Fieldsove medalje, 14 dobitnika Turingove nagrade, 10 dobitnika Oscara, 48 Pulitzera i 108 dobitnika olimpijskih medalja.
Zaključak
Dakle, nema sumnje da je Katarina Kitarović pametna, vrijedna i kvalificirana da upiše neko od sveučilišta iz Lige bršljana. Međutim, to ne znači da na odabir onih koji su je procjenjivali ni na koji način nije utjecala činjenica da je kći bogate predsjednice jedne europske države. Konačno, nitko im na tome ne može zamjeriti. Harvard je privatno sveučilište, a elitna američka privatna sveučilišta mnogo su puta jasno dala na znanje da svoje odluke o prijemu studenata donose kroz holistički proces odlučivanja koji uključuje nizove rasprava među članovima prijemnog odbora. U slučaju Harvarda to primjerice znači da će svaki četvrti student sa savršenim rezultatima SAT-a biti odbijen.