"HVALA hrvatskom narodu i predsjedniku Tuđmanu na potpori koju pružaju mirovnom procesu u BiH. Pozivam vas da odaberete mir, budućnost i otvorite ruke svojim susjedima, a u ime SAD-a pružam vam ruke prijateljstva", govorio je Bill Clinton prije 12 godina kada je noga američkog predsjednika prvi put kročila na neovisno hrvatsko tlo.
Dok nam Bush dolazi na "vikend" u zemlju koja kroz najviše tri godine očekuje ulazak u EU i kao prethodnica ulasku u NATO, Clintonov posjet u prošlom mileniju je naravno bio u potpuno drugačijim okolnostima; dolazak američkog predsjednika u zemlju u kojoj je tek okončan rat je bio neka vrsta poklona za hrvatsku kooperaciju pri sklapanju daytonskog mirovnog sporazuma.
Toga 13. siječnja 1996. radilo se o usputnom, jedva dvosatnom dolasku u sklopu jednodnevne turneje "Put partnerstva za mir", kada je Clinton neformalno posjetio od Tuđmana proglašenu "Regionalnu silu" na kraju maratonskog dana rezerviranog za obilaske američkih vojnika u bazama NATO-a i novouspostavljenoj američkoj bazi u Tuzli.
Beži Bilkec, beži Bilkec, avionček ti bu pobogel
Clinton je u svoj avio-blitz pokrenuo ranom zorom. Nebeski "Ovalni ured", kako su ga krstili u "središnjoj informativnoj emisiji" u 6 ujutro je bio u talijanskom Avianu, odakle će borbeni avioni "belosvetskog kurviša i saksofoniste" (kako su mu pak tepali na beogradskoj televiziji tri godine poslije) krenuti u bombardiranja Srbije.
Clinton u Avianu: "Donosimo mir Bosni i olakšanje ljudima koji pate"
Nakon par rutinskih poruka o tome kako se ponosi američkim vojnicima koji djeluju u sklopu mirovne misije u BiH, "predsjednik koji je ukrao Božić" je krenuo dalje.
"Ne mogu odgovoriti kada će vaša zemlja biti primljena u punopravno članstvo NATO-a"
Vojnim transporterom C-17 produljio je do mađarskog dijela Baranje u američku vojnu bazu Tasar pored Kaposvara. Mađarski predsjednik Arpad Gentz i premijer Gyula Horn su ga za razliku od Tuđmana dočekali na ledini u vestama "pokućnicama", kao da će ga pozvati da im se pridruži na gulašu. Protokolarne izjave zahvale "što se američki vojnici nalaze na tlu njihove zemlje" (zvuči li poznato i upozoravajuće?) su dane u skromnoj prostoriji s kamenim podom i jeftinom lamperijom, vjerojatno u kantini ili sali za plesnjake u kojoj su se niti deset godina prije prežderavali ruski oficiri i ostale drugovi iz "Varšavskog pakta". Clinton tadašnjim domaćinima "nije odgovorio kada će njihova zemlja biti primljena u punopravno članstvo NATO-a".
Zahvala tu, rukovanje tamo i Clinton je već u "malom Bondesteelu" - tuzlanskoj zračnoj luci Dubrave. E, tu se u letećem dostavnom vozilu USAF-a našla probranija ekipa: Mirotvorci glavom i bradom, ali umjesto Clooneyja i Kidmanice, tu su dejtonski grobar Bosne Richard Holbrooke i Madeleine Albright
Clinton u Tuzli: "Bosanski narod je mnogo propatio i odabrao mir, ali to ne mogu sami ostvariti"
"Bosanski narod je odabrao mir, ali to ne mogu sami ostvariti. Narod Bosne je mnogo propatio", poručio je tisućama GI-jeva što im je činiti, nakon čega je 50-ak minuta neformalno ćaskao s vojnicima, potpisivao im se na zastavu, a posebno je razveselio brigadira kojem je uručio poklon što mu ga je poslala supruga.
"Predsjednik predsjedništva" BiH Izetbegović pri informativnom razgovoru s Clintonom također nije bio bolje sreće od Gentza i Horna: Alija se sa Ejupom Ganićem i Krešimirom Zubakom skutrio ispod karte zone zabrane letenja na neudobnim stolićima u prostoriji tek za nijansu manje skromnijoj od one u Mađarskoj. Vladajuća BiH trojka se također obukla u "casual friday" stilu.
Clintonov trovremenski taft: Kaposvar - Tuzla - Turopolje: "Eno ga, eno ga!"
Kao što zrakoplovi domovinske nacionalne aviokompanije na letu Pula - Zagreb zbog rentabilnosti skoknu po putnike u Zadar, C-17 je usputno sletio na Pleso na proputovanju iz Tuzle. Omanji spektakl koji je zadesio najvišeg gosta iz spomenutog zrakoplova, nekog manje spontanog od Clintona bi iznenadio, ali jedan iz plejade brojnih "uglednih prijatelja Hrvatske" se nije dao: sa svojim čuvenim srdačnim osmjehom mahnuo je sa vrha stepenica.
Ipak, njegov dolazak pred počasni stroj hrvatske vojske u pseudopovijesnim odorama i uz asistenciju brkatih alkarskih momaka je na crvenom tepihu ostavljao izdajničke blatne mrlje iz Tuzle i Baranje sa čizama i pokazao Tuđmanov malograđanski gaf: za razliku od kolega iz susjednih zemalja, koji su par minuta uživali u Clintonovom društvu u ambijentu i odjeći iz poljoprivrednog kombinata, Tuđman je pred njega rasprostro "Croatia's finest".
Jedan od voditelja ceremonije tada je počeo vikati "Eno ga, eno ga", na što je razdragano mnoštvo počelo mahati zastavicama.
Stari prijatelji Goja i Bill
Tada je krenulo rukovanje: uz pokojne i zaboravljene asove starog, dvodomnog Sabora (Vlatka Pavletića i Katicu Ivanišević), bilježimo i povijesni trenutak: upoznavanje Billa Clintona i Ive Sanadera, tadašnjeg predstojnika Ureda predsjednika države i glavnog tajnika VONS-a.
Zatim je slijedio "Mate Granić, koji se već imao prigodu susresti američkog predsjednika i kraći razgovor sa Gojkom Šuškom, jer oni se jako dobro znaju".
"Ne može biti važnijeg događaja u životu suvremene i samostalne Hrvatske"
Tuđman i njegova administracija su razumije se, Clintonov desant na područje Alpe-Dunav-Jadran (kada je u 15-ak sati američki predsjednik nanizao Aviano, Kaposvar, Tuzlu i Pleso) prikazali kao dokaz "partnerskog i prijateljskog odnosa jedine svjetske velesile i njenog najvažnijeg partnera na europskom jugoistoku".
Clintonu se nakon iscrpljujućeg dana žurilo pa je odbio prijedlog Petera Galbraitha, tadašnjeg američkog ambasadora u Hrvatskoj da makar prespava u Zagrebu.
Tuđman je činjenicu da ga je Clinton uspio ugurati između uručivanja rođendanskog poklona kojeg je supruga poslala brigadiru Nicku Pattonu u Tuzli i susreta sa američkim marincima u njihovoj bazi na Plesu prikazao ovako: "Ne može biti važnijeg događaja u životu suvremene i samostalne Hrvatske", a dvorjani su se potrudili da se za takvu prigodu dostojno prezentiramo.
Socrealistički Pleso pretvoren u muzej hvalisavog tranzicijskog svemoćnika
Kičeraju skloni Vrhovnik je od trošnog i demodiranog zagrebačkog aerodroma (za kojeg je istaknuti Croamerican Boris Mikšić izjavio da ga je stid na njemu čekati američke poslovne partnere jer je gori od onog u Tirani) na brzaka sklepao priručni Versailles: salon aerodroma s duplikatima iz Mimare i hlebinskim patnicima koji su pred gostom imali svjedočiti o "tisućljetnoj hrvatskoj uljudbi" podsjećao je na vilu skorosteka jedne od tada popularnih "200 bogatih obitelji", a negdje je nehajno odložen i saksofon ako Clinton poželi nešto muzicirati, što se ipak nije dogodilo.
Tuđman: Neobično sam srećan!
Prvi predsjednik neovisne Hrvatske je bio vidljivo oduševljen Clintonovim posjetom i to je jasno i izrekao: "Hrvatice i Hrvati, dragi Zagrepčani i Zagrepčanke, neobično sam srećan što mogu pozdraviti predsjednika svjetske velesile i velikog prijatelja Hrvatske! Nek nam živi predsjednik Clinton i prijateljstvo SAD-a i Hrvatske!".
Clinton: Hvala vam što ste me dočekali s tolikim oduševljenjem i u tolikom broju
Američki predsjednik je uputio riječi ohrabrenja okupljenima: "Zahvaljujem hrvatskom narodu i predsjedniku Tuđmanu na potpori koju pružaju mirovnom procesu u BiH i dajem potporu Federaciji Muslimana i Hrvata i povratku hrvatske zemlje u Istočnoj Slavoniji", nakon čega je poručio da ovdašnja plemena moraju "vjerovati u slobodu, mir, demokraciju, ljudska prava..."
"Imao sam čast raditi na mirovnim procesima na Bliskom Istoku, Sjevernoj Irskoj i Bosni i u tim sukobima sam vidio da nije borba između nacija i vjera koje tamo žive nego između onih koji biraju rat i onih koji biraju mir. Zato vas pozivam da odaberete mir, budućnost, otvorite ruke svojim susjedima, a u ime SAD-a pružam vam ruke prijateljstva".
When Bill goes marchin in
Nakon toga je Clinton uz zvuke koračnice "When the saints go marchin in" ansambla Dixieland doista krenuo pružati ruke okupljenom mnoštvu koje je mahalo s hrvatskim i američkim zastavama.
Uslijedili su razgovori američkih i hrvatskih izaslanstava, predsjednički razgovori u četiri oka i Clintonov susret s predstavnicima američkih marinaca koji su deset poratnih godina bili stacionirani na Plesu, a sve je trajalo ukupno sat i pol.
Zvonko Alač