Foto: Index/YouTube/Laudato TV
>> Glavašević Davoru Domazetu Loši: "Odjebi"
No kada u Hrvatskoj netko tko službeno savjetuje predsjednicu republike, kaže da hrvatski vojnici mogu za 48 sati biti u Ljubljani, dakle spominje ni manje ni više nego agresiju na susjednu državu, onda se postavlja pitanje kakvi to ljudi dolaze na visoka savjetnička mjesta u Republici Hrvatskoj i po kojim kriterijima i kako uopće savjetuju naše dužnosnike?
A upravo to, blitzkrieg do Ljubljane i to pješadijski (valjda je i njemu jasno da nemamo dovoljno tenkova, a Patrijama nedostaju borbene stanice), spomenuo je nekadašnji jugoslavenski oficir, a danas umirovljeni hrvatski admiral Davorin Domazet Lošo. Isti onaj koji je po vlastitom priznanju 1991. malo zakasnio u obranu domovine jer je u Beogradu čekao novo zubalo, smatrajući valjda da time iscrpljuje logističke potencijale JNA. Uostalom, i u ratu je kao i u miru važan kvalitetan ugriz i dobar osmijeh.
Uloga Hrvatske vojske nije agresivni rat
Da, Hrvatska ima vojsku. Da, Hrvatska i treba imati vojsku, malu, efikasnu i kvalitetnu – jer imaju je i zemlje u puno sigurnijem okruženju, kao što je Švicarska. No ta vojska služi i mora služiti trima funkcijama: prvo i najvažnije, očuvanje suvereniteta i teritorija Hrvatske, drugo, sudjelovanje u međunarodnim mirovnim misijama kada nas pozove UN, kao što časno služe naše cure i dečki u Afganistanu, na Kosovu i drugdje gdje već postoji potreba. I treće, vojska pomaže civilima kod prirodnih katastrofa.
Hrvatska vojska nikako nije tu da bi prijetila nekome, a kamoli da bi koračala tuđim teritorijem, a da to nije prijateljski posjet ili uloga čuvanja mira sukladno pozivu Vijeća sigurnosti UN-a. Ako savjetnici predsjednice misle drugačije – neka se predsjednica o tome očituje i to jasno i glasno. Hoćemo li na Sloveniju ili ne?
No ako hoćemo – neka ide predsjednica prva, pa onda admiral Lošo, pa saborski zastupnici, kako se uostalom i nekada ratovalo. Evo nas ostalih odmah iza njih!
A da damo kalaše ratnim huškačima?
Raspadom Jugoslavije međurepubličke granice su postale državne (uostalom i nekadašnje republike, pa i Socijalistička Republika Hrvatska su bile definirane kao države s pravom na odcjepljenje). U nekim područjima te granice nisu baš jasne – pa oko toga ima i sporova i pregovora. Ima i savezničkih zemalja po Europi koji su svoje granične probleme rješavali desetljećima ili ih još rješavaju. No pritom nikome normalnome ne pada na pamet spominjati marširanje u glavni grad druge države. Čak ako ih je druga država pokušala prevariti, kao Slovenija Hrvatsku pri arbitraži.
Kako ovdje čini se ima dovoljno usijanih glava, slovenskih, hrvatski, srpskih, bošnjačkih, albanskih, a sigurno i drugih – možda bi se mogli dogovoriti, ima prazne zemlje po Slavoniji, Vojvodini, sigurno i u Sloveniji, da im ustupimo jedan dobar poligon, kalašnjikove, pištolje, bombe, bojevu municiju, pa da svoj ratni naboj riješe na najbolji način – borbom. Samo neka potpišu kako neće poslije tražiti liječenje na narodni račun! Pa da napokon riješimo i problem viška hormona u nekih koji bi u nove ratove slali tuđe sinove.
Neozbiljna Hrvatska
U zadnje vrijeme se pitamo kako to da Hrvatsku u međunarodnim krugovima smatraju, najblaže rečeno, neozbiljnom državom. Pa kako i neće ako državni poglavar te države i vrhovna zapovjednica oružanih snaga ima Vijeće za domovinsku sigurnost u kojemu sjedi, kako lijepo piše, "umirovljeni admiral Davor Domazet Lošo" koji iznosi svoje snove o tome kako "Breganu pregaziti, Sloveniju osvojiti", susjednu, prijateljsku zemlju, također članicu NATO-a.
Tko će takvu zemlju smatrati ozbiljnom? Njeno "Vijeće za domovinsku sigurnosti"? Predsjednicu? Pa takvom Vijeću ne treba ništa drugo nego dati da igraju Riziko, a ne da savjetuju vrhovnu zapovjednicu vojske u osjetljivim obrambenim pitanjima. Ima tamo naravno i kvalitetnih i časnih ljudi, ali to vam je kao lanac, svi će gledati najslabiju kariku.
Predsjednice Kolinda, dajte kupite svom savjetniku Loši PlayStation i kakvu pucačku igru, s obzirom na to da je na prošli rat zakasnio čekajući novi osmijeh, a za neki novi baš i nije u godinama za trčanje – neka se čovjek pošteno raspuca na siguran način, pred ekranom. I ostavi nas na miru. A ako ga ostavite svojim savjetnikom, onda predsjednice, niste zaslužili ništa drugo nego da vas se naziva političkim redikulom. Jer ako vas on savjetuje – onda imate problem.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala