Foto: Distaster-resilience.com
PORTAL Disaster-resilience razgovorao je s Tihomirom Štrekeljem, dugogodišnjim volonterom Hrvatskog Crvenog križa, s velikim iskustvom odlazaka u humanitarne misije po cijelo svijetu. Štrekelj je otkrio što volonteri sve rade u akcijama i podijelio iskustva s terena.
Prva akcija u kojoj sam sudjelovao je bila "Ako piješ nazovi", gdje smo pružali prijevoz vozačima koji su popili koju više te smo ih mi vraćali kući sigurno i bez bojazni od mogućih posljedica za njih. Nakon toga su krenuli neki drugi treninzi, neka druga zaduženja, akcije u gradskom društvu u Osijeku i u Nacionalnom društvu, sve do odlaska u prvu misiju 2010. godine nakon potresa u Haitiju."
Kako si se pripremao za rad na terenu?
"Prošao sam edukacije i obuke koje je provodio Hrvatski Crveni križ u suradnji s Austrijskim i Njemačkim Crvenim križem. Treninzi su bili vezani uz osiguravanje vode i sanitarnih uvjeta te promicanje higijene nakon katastrofa.
Naravno, većina stvari je za mene bila nova, pogotovo dio oko promicanja higijene. Kroz vrijeme provedeno na treninzima te iskazanim zalaganjem i stečenim znanjem od učenika sam postao i predavač novim generacijama. Kroz materijale na treninzima, a zatim i kroz on-line obuku stekao sam dovoljno teorijskog znanja, a misije su bile samo ispit za sve naučeno."
Nismo radili punim kapacitetom jer nije bilo potrebe, ali dnevno smo tretirali i isporučivali oko 100 m3 vode sigurne za piće. Povod za misiju je bila epidemija kolere, a uzrok kolere je otvorena defekacija uz kišno razdoblje u tom dijelu svijeta u blizini Ekvatora. Velike količine oborinskih voda odnose sve u rijeke, a ljudi se služe vodom iz tih rijeka. Situacija nije ništa bolja ni s bušenim bunarima jer i oni bivaju zagađeni površinskim vodama koje prodru u njih."
Postoji li slobodno vrijeme kad si u misiji, i kako ga provodiš?
"Slobodno vrijeme postoji, ali velikim dijelom to je vezano uz jedno mjesto, a to je kamp ili kuća u kojoj boravim tijekom misije. Provodim ga s ostatkom ekipe, uz računalo, TV ili na neki drugi način. Rijetko se ukaže prilika za odlaskom negdje, ali i to se ponekad dogodi. Internet je veza s obitelji, prijateljima, bolje rečeno s ostatkom svijeta. Ponekad je i to veliki problem zbog loših veza, kao što je bilo upravo na ovoj zadnjoj misiji u Južnom Sudanu. No koristiš ono što možeš i snalaziš se kako znaš."
"Veliki broj mojih prijatelja, vjerujem i ostalih koji čitaju ili gledaju neke reportaže, misle kako je to jedno krasno iskustvo i ekskurzija. To je posve pogrešno jer odlaskom u bilo koju misiju uvijek postoji rizik od bolesti poput malarije ili neke druge zaraze (srećom pa sam više nego elegantno popunjen), a i uvijek je prisutna opasnost od pljačke ili otimanja vozila. Jedna od najvećih i najčešćih stvari koje se događaju je problem stresa i kako se nositi sa njime. To vrlo brzo dovodi do sagorijevanja, ono što bismo mi rekli u slengu "izgorio je kao šibica". Nažalost, to je tako, ali je realnost."
Kao što je moj zadnji vođa tima rekao: "Možda joj i nedostajem, ali to je samo prvih nekoliko sati dok ne shvati kako je sve u kući na svojem mjestu, da nema razbacanih stvari i obuće te da je u kući mir i tišina". Valjda je čovjek u pravu jer iza sebe ima puno misija."
Ima li neki događaj koji bi posebno izdvojio?
"Događaja ima uvijek i teško ih je izdvajati jer svaki ima svoje mjesto i vrijeme. Ne bih htio izdvojiti niti jedan, no postoji jedna stvar koja je bitna, a to je onaj zadnji stisak ruke te zagrljaj koji kazuje sve. Do sada nisam niti jednom otišao s misije bez tog iskrenog zagrljaja i stiska ruke. Upravo taj detalj me drži u Crvenom križu u nadi kako ću ponovno imati priliku nekome pomoći pa makar to bilo i mjesec dana. Biti dio obitelji koja se zove Međunarodni Crveni križ je nešto posebno."