Foto: Banka.hr
AKTUALNA rasprava između prof. dr. Gojka Bežovana s jedne, i dr. Katarine Ott, dr. Predraga Bejakovića i prof.dr. Željka Potočnjaka s druge strane, dala mi je povod da se kratkim osvrtom uključim u navedenu raspravu, ali s jednog drugog aspekta, aspekta mladog čovjeka.
Sva četiri prethodno spomenuta uvažena znanstvenika iznijela su niz argumenata za i protiv, na koje se neću posebno osvrnuti niti komentirati. No, pokušat ću navedene argumente staviti u kontekst naslova, a to je da je ukidanje II. stupa prvi čavao u lijes mladog čovjeka.
S obzirom na to da smatram da sam još u gimnaziji prošao "tečaj formalne logike" (na što se poziva prof. Bežovan), logički zaključujem kako Hrvatskoj nedostaje određenih resursa, prije svega radne snage.
Definicija ekonomije kao znanosti posvećena je razumijevanju kako društvo alocira oskudne resurse da bi proizvelo vrijedna dobra (i usluge) i raspodijelila ih među ljudima. Ne treba ni prevelika logika kako bi se zaključilo da je postojeći sustav međugeneracijske solidarnosti neodrživ, ne samo dugoročno već i u ovom trenutku.
Kada bi se svi nezaposleni u Hrvatskoj zaposlili, i dalje bi sustav međugeneracijske solidarnosti bio neodrživ, odnosno ne bi bilo dovoljno osiguranika iz čijih bi se doprinosa isplaćivale mirovine postojećim umirovljenicima. Današnji omjer je 1,2:1, a za održivost sustava trebao bi omjer biti minimalno 2,5:1, prije 3:1.
Znači, i dalje bi se kroz proračun (poreze) krpale rupe za već ionako male mirovine i za većinu umirovljenika zasluženo ostvarena prava.
Tko je za to kriv? Svakako da je demografija odigrala svoju ulogu. Da li su krivi pripadnici "starije“ generacije što nisu imali dovoljno djece? I da jesu, gdje bi ta djeca danas radila?
Mi ne dobivamo stanove od OUR-a
Volio bih vidjeti koje je to rješenje koje će riješiti lako problem generacijskog raslojavanja stanovništva, demografskog starenja stanovništva, negativnog odnosa (i još goreg trenda) osiguranika i umirovljenika, pa i visine socijalnih doprinosa koje će prosječni mladi čovjek morati godinama plaćati kako bi zaradio "bezbrižnu mirovinu".
Ukidanje II. stupa, odnosno obvezne individualizirane kapitalizirane štednje svakako nije (salomonsko) rješenje.
Za mlađe generacije danas je privilegij imati posao, posebno onaj u struci, a tek rijetki mogu reći da rade posao koji vole i koji ih ispunjava. Mlađe generacije sigurno neće imati iste uvjete odlaska u mirovinu, neće dobiti stan od firme (ili OUR-a) i neće ga moći otplatiti za šaku dinara (kuna) nakon određenog razdoblja hiperinflacije.
Sigurno je da će mirovine u budućnosti biti još manje, posebno ako zadržimo postojeći sustav, a i manje ako se ukine II. stup. Sve navedeno je na ljepši način elaborirano u studiji Ekonomskog instituta Izazovi i mogućnosti za ostvarenje primjerenih starosnih mirovina u Hrvatskoj.
Ono što je sigurno za mlađe generacije jest činjenica da će raditi dulje i plaćat će relativno više doprinose. Nadalje, postojeći koncept ekonomske politike (tzv. "politika nečinjenja") sigurno jamči stagnaciju (niske stope rasta), daljnje istiskivanje investicija i fiskalnu neodrživost (visoki javni dug).
Visoka razina nezaposlenosti jamči daljnje ubrzavanje procesa socijalnog raslojavanja stanovništva čemu već pridonosi regresivan porezni sustav (potrošno orijentiran) kao i nepovoljni monetarni uvjeti u zemlji (visoke kamatne stope). Primjenom zdrave logike, postavlja se pitanje za običnog čovjeka koji radi (i ima više kredita nego štednje) i koji nije pri kraju karijere, da li mu se uopće isplati živjeti (i raditi) u Hrvatskoj!?
Treba raditi 40-tak godina, plaćati visoke poreze, plaćati visoke kamate na kredite te vam još žele uzeti vašu privatnu štednju za starost, drugi mirovinski stup.
Gdje je novac?
U biti jedini argument za ukidanje II. stupa jest kratkoročna pomoć u financiranju proračunskog deficita. Ukidanjem II. stupa, i prebacivanjem 5% doprinosa u proračun samo se kratkoročno može pomoći, a nikako stabilizirati javne financije. Dapače, zemlje koje su navedeno učinile samo su odgodile rješavanje strukturnih problema koje generiraju deficit.
Za ilustraciju, u Hrvatskoj su tekući rashodi državnog proračuna 2002. godine, kada je uveden II. stup, iznosili su 70,4 milijarde kuna. U 2013. godini ti isti rashodi iznosili su 121 milijardu kuna. To je nominalno povećanje od preko 50 milijardi kuna, točno koliko danas iznosi ukupna imovina mirovinskih fondova (koja se kumulirala u cijelom promatranom razdoblju).
U istom razdoblju izdaci za mirovine povećali su se sa 18 milijardi kuna na 43 milijarde kuna, odnosno nominalno za 25 milijardi kuna. Samo na razini državnog proračuna prosječno smo godišnje povećavali rashode za više od 4 milijarde kuna, od čega pola za mirovine.
Gdje je nestala druga polovica? Nameće se pitanje: iako su se doprinosi u državni proračun po osnovi mirovinskog osiguranja smanjili za četvrtinu (sa 20% na 15%), da li je postojao prostor da se navedeni gubitak prihoda nadoknadi relativnim smanjenjem drugih rashoda? Sigurno da je.
Kao profesor javnih financija dozvoljavam si ustvrditi kako problemi u javnim financijama nisu nastali zbog individualizirane kapitalizirane štednje za mirovine (II. stupa), te kako ukidanje iste neće riješiti problem neodržive fiskalne politike.
Individualna štednja je poštenija
Grčki scenarij smiješi se Hrvatskoj. Upravo je jedan od najvećih uzroka krize javnih financija sustav međugeneracijske solidarnosti i dugoročno njega treba mijenjati. Jedini način je individualna privatna štednja za mirovinu, koja je poštenija od bilo kakve "švicarske" formule, indeksacije ili bilo kakvog drugog matematičkog izračuna mirovine na temelju međugeneracijske solidarnosti.
Kada bi Hrvatska imala relativno visoke i stabilne stope rasta BDP-a, vjerojatno ove rasprave ne bi ni bilo jer je u tim uvjetima svaki oblik mirovinskog sustava stabilan.
No, Hrvatska je vjerojatno u šestoj godini recesije (i stagnacije), a projekcije rasta ne ulijevaju optimizam. Primjerice, MMF predviđa u 2018. godini stopu rasta BDP-a od 2,5% što je i dalje nisko za naše strukturne probleme. Drugim riječima, nalazimo se u "izgubljenom" desetljeću.
Nositelji ekonomske politike lutaju kao guske u magli (čak 7 rebalansa državnog proračuna od 2008., a uskoro stiže novi), a u međuvremenu mladi ljudi, posebno obrazovani i oni sa specifičnim kompetencijama, masovno iseljavaju iz zemlje.
Što bi ih uopće motiviralo na ostanak!? Ukidanjem drugog stupa dodatno bi ubrzali taj proces te, kao što sam u naslovu naveo, zabili prvi čavao u lijes svakog onog mladog čovjeka koji ostane živjeti i raditi u Hrvatskoj.
Hrvoje Šimović / Banka.hr
Autor je izvanredni profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu