Foto: S.R.
"NA ŠALTERU banke, stoji starica, skromno obučena i krhka kao paučina. Došla je "svezati kraj s krajem", jer sjela joj je mirovina za koju se, tko zna koliko godina mučila na nekom radnom mjestu. Uljudnim i tihim glasom, baš kao i većina njene generacije iz "stare škole", zamoli službenicu da provjeri koliko može dići sa svog računa. - 50 Kuna bako, možete podići još 50 Kuna, jer 1600 ste podigli jučer!, odgovori joj službenica.
Muk i tišina, tolika tišina da čuješ kako se starici valjaju suze u očima. - Ja sam jučer bila na terapiji u bolnici. Došao je rođak i tražio me 100 Kuna, kada sam rekla da nemam, jer još nisam podigla mirovinu, tražio je karticu, da si sam podigne tih 100 kuna za put. Znači podigao je sve, čitavu mirovinu i ostavio mi samo 50 kuna?, - Da, tako je, potvrdi joj službenica.
Starica se zahvali, u derutni novčanik, koji sigurno nije vidio težih dana, stavi 50 Kuna s kojima sad treba živjeti do sljedeće mirovne i ode polaganim, nečujnim koracima. Pitam se, pa kakva je ovo gorka zemlja, kakvi su ovo otrovni, moralno propali ljudi, kome vjerovati kada bliski rođak ostavi svoju staru rođakinju bez novca za kruh i mlijeko?"
Takvih priča ima na stotine. Da, ima.
Ovu sam objavu 12-og svibnja napisala na svom Facebook zidu. Željela sam s ljudima podijeliti nešto što me istinski potreslo, no nisam niti slutila da će moje riječi, napisane u kolopletu emocija, od tuge, očaja i razočarenja do ljutnje i bijesa, istog trena izazvala brojne reakcije, ne samo prijatelja i poznanika, nego i potpunih stranaca. Jedan poduzetnik je isti dan ponudio da baki uplati cijelu mirovinu bez koje je ostala te joj pomogne paketom namirnica.
Neki od vas će sada reći, čemu sve to, pa takvih priča ima na stotine. Na žalost ima, no ova se priča spontano "ispisala" pred mojim očima te sam ju odlučila "pročitati" i ako je moguće, dopisati joj happy end.
Prvi korak - pronaći staricu iz banke, kojoj nisam niti mogla niti željela prići pred gomilom ljudi znajući da bi ju to samo još više posramilo. Drugi dan sam otišla u banku i pronašla službenicu koja je baki priopćila da njene mirovine više nema na računu. Ukratko sam joj ispričala da su mi se, nakon objave na Facebooku, javili ljudi koji bi željeli pomoći starici kojoj je ostalo 50 kuna da preživi mjesec. Znajući da mi ne može reći ime i prezime, zamolila sam službenicu da pronađe neki način, da novčana pomoć ipak dođe do starice. No, već je prvi korak zapeo na prepreci. Nisam naišla na razumijevanje službenice, pa čak ni na onu iskricu volje, iz koje se rađaju dobra djela. "Ne mogu vam pomoći, uostalom na šalteru nam se svaki dan netko žali zbog teškog života", rekla je hladno, tvrdo i bez imalo suosjećajnosti u glasu.
Razočarana što ne mogu do bake
Kući sam došla razočarana, nade da će pomoć stići do bakice gotovo su potonule, no poruke poznatih i nepoznatih ljudi koje su pristizale, želja da svojim uplatama pomognu starici koju je povjerenje u bliskog rođaka skupo stajalo, bile su novi vjetar u leđa.
Odlučila sam – obratit ću se višoj instanci banke sa zamolbom da nam pomognu da pomognemo. Sa svakim danom čekanja na odgovor, nada je postajala sve mršavija, no 26. svibnja u inboxu me dočekao mail iz banke.
"Zbog zakonske obveze čuvanja bankovne tajne koju propisuje Zakon o kreditnim institucijama, kao i zaštite osobnih podataka koju propisuje Zakon o zaštiti osobnih podataka, Zagrebačka banka nije u mogućnosti davati osobne i druge podatke o svojim klijentima."
To je definitivno kraj moje borbe s vjetrenjačama, pomislila sam i nastavila čitati...
"U ovom slučaju, s obzirom da spominjete osobe koji bi bili voljni pomoći gospođi iz upita, postoji mogućnost da je Banka kontaktira kako bi je informirala o ponuđenoj pomoći, te uz Vaš pristanak dala Vaše kontakte kako bi vam se gospođa mogla obratiti.”
"Je li stvarno istina da mi neki ljudi žele pomoći"
Ta jedna rečenica i dvije ključne riječi "postoji mogućnost” vratili su mi vjeru i u ljude i u institucije - bilo je jasno da i u tim hladnim, bankarskim zgradama ima ljudi dobre volje i velikog srca.
Samo nekoliko sati nakon što sam dala svoj pristanak da iz banke starici daju moj kontakt, zazvonio mi je mobitel. "Dobar dan, ja sam Nevenka. Zvali su me iz banke i rekli da me tražite. Dali su mi vaš broj da se javim jer mi ljudi žele pomoći. Recite mi da li je to stvarno istina ili se netko sa mnom šali, jer nikada mi nitko u životu nije pomogao?”, pitala je starica nesigurnim i sramežljivim glasom u kom su se miješali nada i nevjerica, radost i stid i tko zna koliko još burnih emocija. Kako je razgovor odmicao 74-godišnja Nevenka se sve više otvarala, a rane njenog skromnog života postajale su sve vidljivije. Zahvalila se na dobroj namjeri da joj se pomogne i bilo je sasvim očito da to lice ljudi vidi prvi put u svom, preko sedam desetljeća dugom životu. "Opekla sam se i karticu ću sada čuvati više nego sebe, ma ako treba i u zemlju ću ju zakopati", rekla je vedra, vremešna čarobnjakinja preživljavanja, zapravo ne znam je li doista vedra, ili ju je razvedrila spoznaja da ima ljudi koji još uvijek čuju što im kaže srce.
Na kraju razgovora mi je došapnula da ima još samo jednu želju. Pomislila sam, možda joj treba hladnjak, televizor, perilica rublja, zaboravivši da njena skromnost ne zna za takve "luksuze”. "Onog dana vas nisam vidjela u banci i jako bih vas željela upoznati, eto to je moja želja”, rekla je starica.
Već sutradan sam je pronašla i uvjerila se da je problem koji joj joj je stvorio rođak tek vrh ledene sante.
Njena životna drama počela je kada joj je bilo 37 godina te je, nakon smrti supruga koji je umro od leukemije, ostala sama s dvoje male djece. Kuća, koja im je bila dodijeljena na korištenje, izgorjela je i od tada se snalazi kao podstanar. Već deset godina živi u trošnoj, dvorišnoj kućici u kojoj nema ni tekuće vode pa sa svoje 74 godine sama vuče teške kante iz bunara. "Imam par kokica za jaja, no uglavnom preživljavam od biljaka iz malog vrta pokraj kuće. U trgovinu idem svaka dva do tri mjeseca, jer tamo nemaš što tražiti bez novca”, kaže baka Nevenka. O tome od čega je i kako preživjela do 25-og u mjesecu, sa samo 50 kuna u džepu, nije željela pričati, samo je uzdahnula i kratko prošaptala, "ne pitajte, to samo ja znam, ali pogledajte, ja u kući više nemam ništa od hrane”.
Kada sam bila na odlasku, u kuću je ušao drugi akter ove životne priče, staričin rođak. Na pitanje "Pa kako si mogao uzeti njenu mirovinu i ostaviti ju bez sredstava za život?”, odgovorio je da je nekim ljudima bio dužan 150 kuna, a dug je navodno narastao na 1500 kuna. "Onog dana kada sam došao podići sto kuna na bankomatu, ti ljudi su mi prišli, uzeli mi iz ruku karticu i podigli čitavu mirovinu” rekao je.
Je li priča koju je ispričao istinita ili je tek očajnički pokušaj da se opravda, ne znam, a i ne zanima me baš previše. Ionako je u svemu ovom važno samo pomoći 74-godišnjoj starici da preživi i vratiti joj vjeru u ljude.
Baka se zove Živković Nevenka, račun je u Zagrebačkoj banci HR3723600003222811803. Svi koji žele pomoći baki Nevenki, mogu se javiti i redakciji Indexa na mail desk@index.hr i dobit će potrebne podatke, adresu, broj telefona..