Foto: Facebook
DANAS je dan je Međunarodni dan djece oboljelih od malignih bolesti. Majka jednog dječaka čija je priča dirnula Hrvatsku i koji nažalost više nije među nama, Ivančica Rubido, napisala je tim povodom dirljivo pismo koje prenosimo u cijelosti. Jakov Rubido izgubio je tešku bitku s leukemijom u dobi od 13 godina, a prije nego što je posljednji put otišao u bolnicu napisao je i otpjevao pjesmu "Jak kao Jakov".
Jučer je bio dan rezerviran za ljubav, ja se nadam da je te ljubavi ostalo ponešto i za današnji dan, jer danas nije bilo kakav dan, 15. veljače Dan je djece oboljele od malignih bolesti.
Strašno je kada bilo tko oboli od neke teške maligne bolesti, ali kada oboli dijete... onda je to van svake pameti ili razuma... Djeca nemaju svoje vlastite grijehove iz prošlosti za koje bi trebali ispaštati, oni bi trebali slobodno trčati i tiho rasti u ljubavi iz dana u dan... trebali bi svakim danom otkrivati sve ljepote života... Ali, nažalost, neki od njih to nikada više neće moći... surova bolest ne pita... Ja znam da su nekima od vas teške ove moje riječi... ali ja moram naročito danas vrisnuti glasno kao što je moj Jakov pjevao...
Djeca oboljela od teških malignih bolesti, raznih čudovišnih leukemija i tumora... veliki su mučenici, prolazeći kroz teške i dugotrajne, mučne terapije sa neizvjesnim krajem. Dok su na liječenju, stalno su na relaciji između onkoloških odjela, intenzivne njege gdje ih ponekad
vraćaju u život i kratkih boravaka kod kuće... Konstantno prolaze mučne i bolne pretrage. Jeste li znali da im koštanu srž vade direktno iz prsne kosti i da za taj zahvat dobe lokalnu anesteziju u obliku kreme... drže im ruke i noge dok buše prsnu kost... Na intenzivnoj su obično vezani danima, kao razapeti, kao "da im ne padnu sa kreveta", njihove ručice imaju ožiljke vezanja... Liči li ovo pomalo na srednji vijek...
A njihovi roditelji zajedno sa njima apsolutno su nemoćni, u stalnom strahu, borbi,napetosti, često bombardirani hladnim i surovim riječima liječnika. Za njih nema više normalnog života... život je stao, ne postoje radni dani, ni vikendi, samo dani u bolnici i dani kada na kratko sretni odlaze kući. A i kad se izliječe... strah ne prestaje... jer nikad se ne zna je li to kraj...
I zato zbog svih njih... zbog njihove muke... zbog njihove boli... zbog poštovanja prema malenim borcima... zbog onih koje više nema... zbog njihovih roditelja... zastanite danas na tren... poklonite im samo dio svoje preostale ljubavi... pomolite ste zato što su svi vaši dobro... zahvalite... podijelite..."
Jakovljeva mama