Ostavite ga na miru!

Foto: turizamvukovar.hr

O VUKOVARU i Vukovarcima gotovo uvijek, a posebno u ove komemoracijske (a sada i kontraćirilićne dane) većinom govore oni koji nemaju pojma što taj grad je, što je bio, a posebno što bi trebao, mogao ili morao biti.

Od grada koji je obranio Hrvatsku, do grada kojeg brane od šačice slova

Oni koji se u njemu nacrtaju jednom godišnje ili u njega iz drugih krajeva Hrvatske i zna se kojeg dijela "političkog spektra" uvoze revoluciju, zapjenjeno braneći grad-simbol od šačice slova napisanih "četničkim pismom", puno bi bolje vrijeme potrošeno "u obrani hrvatskog Vukovara" iskoristili i tamošnjim građanima više pomogli, da radnom akcijom obnove neku od brojnih, još od rata nesaniranih fasada, sadnjom drvoreda ili podizanjem dječjeg igrališta, kojem bi prethodila kampanja da se na njemu zajedno igraju hrvatska i srpska djeca. I u čijem pješčaniku ne bi bilo zabranjeno pisati ćirilicom.

Potpaljujući tragično nastradale nesretnike, koji s Vukovarom i pored srpskih komšija moraju živjeti i kada odu oni kojima su Vukovara puna usta isključivo u kontekstu ratnih stradanja i trauma, dok o mirnodopskim potrebama Vukovarki i Vukovaraca nemaju što za reći, nisu ni svjesni koliko onima kojima "pomažu", onemogućuju ionako težak ne samo suživot, nego i goli život.

Vukovarcima nema ništa draže nego kada ih svakog 18. studenog gledate kombinacijom sažaljenja, neznanja i patetike

Vukovarcima on nije težak samo zbog toga što su bez ljudi koji grad čine gradom, bez posla, perspektive i što žive odijeljeni jedni od drugih nevidljivim i vidljivim zidovima, nego i zato što ih se ostatak zemlje i naroda sjeti onaj jedan dan godišnje (Kada smo već kod toga, mnogi branitelji Vukovara ne slažu se da je grad pao 18.11, nego dva dana kasnije), kada ih gleda ubojitom kombinacijom sažaljenja, neznanja i uzvišenog patosa, prije nego što će opet na 364 dana okrenuti pogled.

"Svi smo mi Vukovar!" gordo poručuju lupajući se u prsa oni koji ga poimaju isključivo kao simbol kojem nije dozvoljeno biti živ, odnosno preživjeti kataklizmu, vidati rane, odbolovati traume i nastaviti dalje, nego kao lokalitet kojem je jedina i vječna svrha biti potvrda njihovog domoljublja, odnosno mjesto koje služi tome da tamo dođete, slikate se ispod Vodotornja i to stavite na Fejs.

Niste Vukovar, iako uzvikujete ime grada na tribinama stadiona ili se dođete tamo slikati za Fejs ispod vodotornja

Niste Vukovar i ne lažite time ni sebe ni Vukovarce, jer kad to kažete, zvučite jednako glupo i lažno kao i navijači kada na utakmicama reprezentacije protiv Škotske ili Belgije, igrače "motiviraju" skandiranjem "Vukovar!", što je idiotarija i ponižavanje uspomene na ratne patnje, koje se čak ni Amerikanci ne bi sjetili, pa vikali "Alamo!"

Ne, nismo svi Vukovar, kao što nismo bili ni '91, kada je grad branilo 1800 ne "nas", nego, kako Alenka Mirković kaže, onih najboljih od nas. Među njima je bilo, vjerovali ili ne i stotinjak domaćih Srba, zatim Vinkovčana, Zagrepčana, Varaždinaca, Imoćana, Kutinjana, Našičana, Čakovčana, policajaca koji su tog ljeta došli na ispomoć iz sjeverozapadne Hrvatske, pa zauvijek ostali 300 kilometara od kuće jer nisu mogli izaći iz grada. Ili nekoliko desetaka pristiglih pripadnika HOS-a, koji su stavljeni ne samo van protokola, nego i zakona, iako svjedoci tvrde da su dali ogroman doprinos obrani.

Hrvatska koja je obranila Vukovar i ona koja je Vukovarke i Vukovarce mirno reintegrirala s njihovim ubojicama i silovateljima

Dakle, ne samo Vukovaraca, koje je hdz-ovska propaganda prikazivala kao savršene ratne strojeve, dok im je istovremeno tuđmanovska država lagala tijekom opsade, loptala se s njima nakon pada, pa ih po okončanju rata poslala u rezervat na istočnoj granici, među njihove ubojice i silovatelje, od čijeg je progona odustala, kao i od navodno uspješne mirne reintegracije napaćenih Hrvata s nevinim Srbima koji su ostali.

Ova Vlada i vlast također nemaju pojma što bi s Vukovarom, osim što će po službenoj dužnosti biti tamo i ovog 18. studenog s nadom da im nitko neće dobacivati uvrede, da ta mučna kolona i zlokobno groblje što prije prođu, pa da onda što prije od tamo nestanu.

Natjecanje medija u ljigavom postratnom profiterstvu oko "Grada heroja"

Kada govorimo o onima koji kvare uspomenu na vukovarsku tragičnu epopeju, ne smijemo izostaviti medije, koji se svake godine natječu u što patetičnijem prikazu i što je još puno gore, tržišnom plasmanu žrtve Vukovara, ali u svom ljigavom postratnom profiterstvu, nikako da dobace dalje od toga da 22. godinu zaredom i po milijarditi put ponove "Grad heroj", što je, kao i kovanica "Domovinski rat", preuzeto iz ruske, staljinističke vojne terminologije. Koji će nas stožer obraniti od ove "ćirilice"?

Za proboj do opsjednutog grada jedva se skupilo stotinjak dragovoljaca, ali ih na obljetnicu pada hodočasti 100 tisuća

Zato, kada govorite o Vukovaru, suzdržite se velikih riječi i proklamacija. Ne samo što će  zvučati isprazno, pompozno i već milijun puta ponovljeno, nego zato što time ne pomažete tom gradu, ni njegovim građankama i građanima danas. Ako niste mogli biti tamo kada je trebalo '91., tu ste sada, kada je također važno.

Vukovar se danas brani i oslobađa normalnošću

Otiđite tamo, ali ne 18.11., nego neki drugi dan. Šutite, plačite, smijte se gdje osjetite da je to primjereno. Vukovar ionako nisu branile velike riječi.