O Gunji: "Kad ovo pročitate i pogledate, usta će vam ostati nijema, a srce narasti od tuge"

Foto: zupanjac.net

NE ZNAM baš mnogo o Gunji i njenim stanovnicima, ali ono što znam puno je lijepih uspomena. Od onih prvih što me vežu uz srednju školu i učenicu iz razreda što je autobusom, umjesto u obližnje Brčko, putovala u Županju, pa sve do dvadesetih godina kad sam se zaljubila. Moglo bi se reći da me zaljubljenost, na sebi svojstven način, spojila sa Gunjom.

Od prvog posjeta Gunji postala sam dio njih

Baš kao i brak, jer čitave generacije moje nove obitelji i sva rodbina godinama su živjeli u tom melting-potu na granici. Od prvog posjeta Gunji postala sam dio njih, objeručke su me prihvatili kao"svoju", odrađivali smo zajedno i pričesti, i krizme, kirbaje i svatove. Plesali valcere u dvorištima koja su sada pod muljem i patnjom, pjevali tamburaške šlagere, jeli kolače i masnice sa orasima. Ali isto tako i plakali su sa mnom, kad mi je tata umro, a i ja sam plakala s njima na gunjanskom groblju.

I sada plačem. Ne samo sa njima, koje poznajem već desetak godina, već i sa svim uništenim mjestima. Sa svim razorenim domovima i raseljenim obiteljima. I taj osjećaj nemoći i tuge pokušavam ublažiti na papiru. Neka ga svi vide i osjete. Baš kao što želim da svi vide te užasne prizore, sve te fotografije i izvještaje sa terena, jer mnogima su oni tek udaljena slika nesreće, baš kao što su to nama bili prizori iz New Orleansa ili Južne Amerike i Indonezije, a onim drugima, ljudima što žive u ovoj potopnoj situaciji, to je surova stvarnost u kojoj se svakog jutra bude, pod nekim novim, nepoznatim krovom, te se iznova šokiraju i iznova podižu.

Dok jedni mirno sjede u sigurnosti vlastitog doma, drugi iz svoja četiri zida moraju baciti sve u smeće

I baš zbog te odvojenosti, te razlike u doživljaju želim da se čuje vapaj naroda i da se vide njihove suze. Jer dok jedni mirno sjede u sigurnosti vlastitog doma, drugi iz svoja četiri zida moraju baciti sve u smeće. Od kutnih garnitura, televizora, dvd-a i playstationa, pa sve do tanjura i šerpi, ograda kokošinjca i drvenih taraba. Šteta se ne može ni nabrojati, od brojki i statistike čovjeku se zavrti u glavi. A od one cifre životinjskih lešina, kad mi nije jučer pozlilo. Ja, koja živim u stanu i nemam pojma kako je to ustajati u zoru, čistiti svinjac i hraniti svinje, fizički sam osjetila bol koju svaki seljak što je živio od svoje zemlje proživljava svaki dan od kad je Sava razlila svoje moćne vode po Posavini.

A ono što mi pruža najveću utjehu jeste baš ono što sam zavoljela u Gunjancima, vedar duh i široko srce, jer kad sam ih prije nekoliko dana vidjela, nakon više od dva tjedna progonstva i izbjeglištva, na bezbroj načina sam osjetila njihovu nadu i upornost. Jer kad čovjek koji je izgubio sve ima hrabrosti šaliti se na svoj račun, onda znaš da mu duša nije plitka kao mala bara, već šira od najšire rijeke. I to je baš ono što nas čini ljudima, a ne odustati kad je teško je najveća vrlina koju čovjek može imati.

Samo jedno dodavanje vreće s pijeskom na nasipu je dovoljno da ti netko postane brat

Druga je bezuvjetno pomaganje drugima. A pružanje ruke drugima u krvi je svim skromnim ljudima. Kao dokaz tome, neki dan sam bila svjedok kako dečko koji je ostao bez svog doma, časti volonterku iz Zagreba pizzom u znak zahvale što je dobre volje došla rintati u skladištu i timariti pse iz poplavljenih područja. To možda izgleda kao mala stvar, ali vjerujte mi, dragi moji, ponekad najmanje stvari zauzmu najviše mjesta u našim srcima. Pogotovo kad smo u nevolji. Tako je i sa svima nama što smo se borili sa poplavom i što još uvijek ratujemo sa svim nedaćama što ona donosi. Samo jedno dodavanje vreće s pijeskom na nasipu je dovoljno da ti netko postane brat i trajno pronađe mjesto u kući tvog srca.

A kad jednom svoje srce usidriš u suludoj pozitivi, neće te ni jedna poplava odnijeti. Blatnjave čizme ti neće biti teške, a niti jedan oportunist neće moći naškoditi tvojoj dobroti. I u toj dobroti, i jedino kroz nju, narod će obnoviti svoje živote. Oni koji su "imali" skrpat će se nekako, teško i uz puno muke, a oni koji nisu imali ni prije poplave još će teže nadoknaditi izgubljeno.

Zbog toga i želim da svi vide njihove patnje, jer, iako poplavljene slike i novinarski izvještaji "teško padaju na želudac", one još teže padaju onima koji su svakodnevno šetali tim istim ulicama, a sada su pune blata i otpada. I unatoč tome što poplava već polako tone u medijski zaborav i nije udarna vijest na televiziji, uvjerena sam da što više očiju vidi ove prizore, tim bolje. Usta će im ostati nijema, ali zato će, barem nekima, srca narasti od tuge i suosjećanja.

A jedino ako srce suosjeća, onda i pomaže!

Viktorija Majačić, preuzeto s portala zupanjac.net