Foto: Privatni album
Međutim, sve su se takve iluzije raspale kao mjehur od sapunice, jer u Nišu neće biti jedna središnja, zajednička katoličko-pravoslavna proslava, nego dvije vremenski odvojene: jedna - katolička, u subotu 21. rujna 2013. (po gregorijanskome kalendaru), i druga - pravoslavna, u nedjelju, 6. listopada 2013. (po julijanskome kalendaru). Baš u onome razmaku koji inače i postoji između dvaju kalendara. Sve točno u isto vrijeme, ali u razmaku od 15 dana. I jedni bez drugih. A sve to zapravo kazuje da neka središnja kršćanska proslava i nije bila predviđena. Kao da je na početku već dogovoreno da će svatko isti povijesni čin slaviti na svoj način i na svoj datum. Blago Isusu Nazarećaninu kad ima ovakve sljedbenike!
Vremenski redoslijed proslava Milanskoga edikta
Katoličku proslavu priznanja kršćanstva jednakovrijednom religijom Rimskoga Carstva na niškome nogometnom stadionu 'Čair', predvodio je 21. rujna, izaslanik pape Franje, milanski kardinal Angelo Scola. U njegovoj pratnji bili su nadbiskup metroplit beogradski mons. Stanislav Hočevar, mons. Therence Patrick Drainey, biskup iz Middlesbrougha u Velikoj Britaniji na čijem teritoriju se nalaz York gdje se car Konstantin proglasio rimskim carem, mons. Erminio De Scalzi, pomoćni biskup milanski, zatim kardinal Vinko Puljić, te više katoličkih svećenika iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Austrije i Italije.
Tome misnome slavlju prisustvovali su predsjednik Srbije - Tomislav Nikolić, zatim princ Aleksandar Karađorđević, princeza Katarina, predstavnici delegacije Niške eparhije SPC, predstavnici Vojske Srbije, članovi diplomatskog kora, predstavnici drugih crkava i vjerskih zajednica, gradonačelnik Niša Zoran Perišić i predstavnici društveno-političkog i kulturnog života ovog dijela Srbije.
Potrebno je reći da je kardinala Scolu dana ranije, u petak, 20. rujna, u Beogradu, u službeni posjet primio predsjednik Nikolić i tom mu prigodom „u svoje i u ime svih stanovnika Srbije, zaželio dobrodošlicu“ te ga ukratko „upoznao s trenutnim gospodarskom i političkom situacijom u Srbiji s posebnim osvrtom na pitanje rješavanja trenutne situacije na Kosovu.“ Govoreći o značaju proslave obljetnice Milanskog edikta, Nikolić je na poseban način istaknuo „da su vlasti u Srbiji otvorene za pohod Svetoga Oca“ i … da će on „rado biti prisutan na misnome slavlju, 21. rujna na stadionu Čair“. Odgovarajući na Nikolićev pozdrav, kardinal Scola je kazao da mu donosi izraze 'poštovanja i ljubavi' Njegove Svetosti Pape Franje“, te potom rekao: „Bogata i složena povijest Srbije, kao i njezine sadašnjice, čine da Vaša nacija bude neosporni protagonista budućnosti Europe. Vaša nacija je, u stvari, bila i jeste jedinstvena raskrsnica entiteta, kultura i religija. Moglo bi se reći da, u ovom smislu, ona odražava onu tipično europsku crtu, a to je poziv na susret i suživot. Dobro nam je poznato da to od Vas zahtijeva težak i delikatan napor da, za izgradnju mirne, pravedne i slobodne budućnosti, ponovno liječite povijesne rane, kao i one iz nedavne prošlosti“, te da i katolički vjernici, zajedno sa svim građanima, „žele dati svoj doprinos kako bi Europa postala zajednička kuća stanovnika Istoka i Zapada“, naglasivši da to katolici, „iznad svega, čine pozivanjem na poštovanje i promociju vjerske slobode, koja je amblem svih prava i svih sloboda“. (KTA)
Veću pohvalu Nikolić nije mogao dobiti. U Scalinome nastupu nije bilo ni govora o nedavnoj ratnoj i osvajačkoj srpskoj prošlosti, o velikosrpskoj agresiji na susjedne zemlje i na Kosovu, ni riječi o nevino nastradalim, pobijenim, prognanim, silovanim i još uvijek nepronađenim žrtvama, ni riječi o Hrvatskoj kao susjednoj zemlji i novoj članici EU ili pak o Bosni i Hercegovini i njezinim patnjama, ni riječi o Kosovu koje Sveta Stolica još uvijek nije službeno priznala, itd., itd. Nasuprot tome, sve je bilo uvijeno i u rukavicama. S glavnim ciljem: kako omogućiti papin dolazak u Srbiju.
Sve na ovome susretu išlo je na mlin predsjednika Nikolića. On je, naravno, u ime trenutne političke vlasti mogao pozvati papu da posjeti Srbiju, jer je svakako i sam svjestan da papa nikada neće doći u Srbiju ne bude li i službenog poziva, odnosno želje predstavnika Srpske pravoslavne crkve, odnosno bolje rečeno - Ruske pravoslavne crkve. Jer, papa dolazi ponajprije kao vjerski poglavar, a tek potom kao državnik. No, možda će se o Papinu posjetu Srbiji razgovarati na pravoslavnoj proslavi Milanskoga edikta za dva tjedna kada u Niš dolaze vaseljenski partrijarh Bartolomej, ali i poglavari drugih pravoslavnih crkava: Ruske (Kirill), Grčke (Hieronymos II), Ciparske (Chrysostomos) i Jeruzalemske (Theofilos III), dok će Aleksandrijski patrijarh Theodoros II. zbog spriječenosti poslati delegaciju. Ipak, među najvažnije goste svakako treba ubrojiti Kirilla - patrijarha moskovskog i cijele Rusije - koji neće posjetiti samo crkvene, nego i predstavnike postojeće srbijanske vlasti. Bit će zanimljivo čuti hoće li Nikolić kod njega lobirati da papa posjeti Srbiju.
Osim toga, zanimljivo je da ovoj proslavi u Nišu nije prisustvovao zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, iako je to ranije bilo najavljivano. Također, ovoj proslavi nije prisustvovao ni srpski patrijarh Irinej. Njega je dan ranije, u petak, 20. rujna, u Beogradu posjetio kardinal Scola. Tom prigodom ponavljane su uzvišene, svima već poznate, a sadržajem potpuno prazne i istrošene riječi o tome da su Katolička i Pravoslavna crkva zapravo jedna crkva, da se obje crkve nalaze pred novim izazovima te da je ovo prilika da se približe jedna drugoj, da dadnu odgovore na izazove vremena i da vjerski poglavari teže „za jedinstvom Crkve jer je to želio i za to molio Onaj koji je osnovao Crkvu“, a “Gospodin očekuje da ispunimo želju našega Spasitelja 'da svi budu jedno' što su On i Otac jedno“.
No, ovom prigodom kardinal Scola nije posebno govorio o potrebi uspostave jedinstva crkava, ali je kazao da kao izvanredni izaslanik nosi patrijarhu Irineju izraze 'poštovanja i ljubavi'“ pape Franje i da je došao proslaviti značajnu godišnjicu koja je povezana kako s poviješću Niša tako i poviješću Milana, u kojem je 313. „začet ugovor poznat kao Milanski edikt, koji je, osiguravajući slobodu korištenja raznih kultova koji su bili prisutni u rimskom carstvu, omogućio kršćanima da iziđu iz tragičnog razdoblja progonstva“ u čemu on vidi „početak novijeg posvećenja vrhovnog načela: vjerska sloboda kao neotuđivo pravo dostojanstva ljudske osobe“.
Ipak, završavajući sutradan svoju propovijed na niškome stadionu 'Čairu', kardinal Scola je porukom mladima uputio poruku starijima – crkvenim i političkim predstavnicima – s obje strane granice, poruku koju će teška srca prihvatiti s oduševljenjem, a koja glasi: „Želim uputiti poruku naročito vama mladima. Bolni i nasilni događaji koji su obilježili noviju povijest vaših naroda ne mogu vas ostaviti ravnodušnim. Pamćenje vaših otaca traži od vas da savjesno prihvatite svoju odgovornost u sadašnjosti. A ta sadašnjost zahtijeva da se krene od praštanja i priznavanja pomirenja koje nas je ovdje sazvalo. Srce mladih je, naravno, otvorenije od srca starijih: budite za sav vaš narod uvjereni svjedoci pomirenja. Gradite u svojim zemljama civilizaciju ljubavi“ (KTA)
Kako već rekoh: sve ovo upućuje na postojanje jednoga neprevladivog kršćanskog paradoksa: dvije crkve u međusobnoj netoleranciji slave obljetnicu Akta tolerancije, sjećaju se godine u kojoj je donesen Milanski edikt. A to, zapravo, pokazuje da se pravoslavni i katolički velikodostojnici u praksi toliko međusobno mnogo „vole i podnose“ da ni svečanu euharistiju u povodu Akta tolerancije ne mogu zajednički slaviti i time istome utemeljitelju Isusu Nazarećaninu zajednički zahvaliti za mogućnost koju je poganski car Konstantin dao kršćanima da u stoljetnoj vjerskoj netoleranciji stvaraju zapadnoeuropsku kršćansku civilizaciju.
Ima li nade za jedinstvo kršćanskih crkava?
Vratimo li se unatrag, u vrijeme donošenja prvih kršćanskih dogmâ, a što je započelo na Prvome nicejskom saboru 325. godine, vidjet ćemo da se tim činom – donošenjem dogmi - tzv. poganskoj toleranciji, kojom je 313. godine kršćanstvo izjednačeno s drugim religijama, počela „gasiti svijeća“. Razdoblje religijske tolerancije trajalo je, dakle, jako kratko vrijeme. Onoliko dugo koliko je trebalo Carstvu da uvede red. Stoga se, nažalost, mora konstatirati da će ta svijeća koja je samo nakratko pokazala proplamsaje tolerancije biti potpuno ugašena u 380. godini, u godini kada je Odlukom cara Teodozija kršćanstvo postalo, odnosno priznato službenom religijom Rimskoga Carstva - u istoj godini u kojoj je car Teodozije bio kršten. A to dalje znači da su postajanjem kršćanstva državnom religijom sve ostale religije i kultovi bili zabranjeni i da će nakon 380. godine, zahvaljujući priznanju, progonjeni kršćani započeti progone nekršćana - heretika i pogana.
Mnogi su stoga mišljenja da je kršćanstvo sa svojim netolerantnim stavovima prema nevjernicima i pripadnicima drugih religija bilo postalo jedno snažno i nepresušno izvorište netolerancije, što je ljude tjeralo da vlastitu slobodu mišljenja traže u poganstvu, u nekršćanskome vjerovanju. S prosvjetiteljstvom će završiti razdoblje čiju su temeljnu supstancu europske povijesti određivale dogme i hereze. To je, smatraju ovi, bilanca kršćanskoga preuzimanja kontrole mišljenja i kontrole osobnog odnosa pojedinca prema Nadnaravnome.
S druge strane, neprijeporna je istina da će od 380. godine europsku povijest, kulturu, način život i međusobnog komuniciranja u bitnome (su)određivati i odrediti kršćanstvo i to će se sve do danas odražavati kako u filozofiji i umjetnosti tako i u znanosti. No, ne opet toliko da bi u preambuli Ustava nove Europe bilo naznačeno da Europska unija počiva isključivo na kršćanskim korijenima. osobno smatra da je dobro da je tako definirano, jer da nije bilo te tzv. novopoganske, prosvjetiteljske etape u razvoju Europe, mi bismo i dalje bili u okovima jednoumlja te progona heretika i neistomišljenika. A, što ne znači da toga nema i danas, i to svugdje gdje je to moguće provesti, posebno u balkanskim tranzicijskim društvima, u kojima je došlo do sprege konfesionalnog trona (islamskoga, katoličkog, pravoslavnog) i nacionalne (bošnjačke, hrvatske, srpske) religije, u društvima u kojima nemate ni vlasti koja bi bila samostalna i neovisna o Nadnaravnome (koje je za političare postalo poštapalicom) niti religije koja bi bila neovisna o vjerskoj Naciji koja je postala božanstvo, svejedno koliko se nastojalo ukazati na vlastitu religijsku univerzalnost.
Suočeni s činjenicom nedostatnog doprinosa mnogih (islamskih, kršćanskih, židovskih) religijskih pokreta u ostvarivanju temeljnih ljudskih prava i sloboda, danas smo došli u situaciju da razgovaramo o značenju uredbe koju su izdali onodobni pogani, kako bismo na njoj gradili zgradu religijske tolerancije u suvremenom svijetu. Stoga se i postavlja pitanje značenja Milanskog edikta za trenutnu situaciju u Europi, posebno kad je riječ o budućnosti kršćanstva kao religije kao i o odnosu na kršćanskoj civilizaciji odgojenih i obrazovanih Europljana prema novim religijama i pokretima, s posebnim osvrtom na njihov odnos prema židovstvu i islamu kao religijama koje se kao i kršćanstvo, odnekle došle u Europu. Ni jedna ni druga ni treća religija, ni kršćanstvo ni islam ni židovstvo, nisu izvorno europske religije. Njihovi utemeljivači živjeli su na drugome kontinentu, u nekoj drugoj civilizaciji i kulturi. Pa, slijedom toga, ne treba nikoga čuditi, kako navodi Peter Berger, što je Europa, barem kad je riječ o kršćanstvu, bila i ostala mjesto najvećih nesreća kršćanstva: prvi raskol 1054., drugi raskol koji je 1517. došao s Reformacijom i Martinom Lutherom, zatim križarski ratovi, inkvizicija, progoni, služenje nacionalističkim režimima, šutnja o ratnim zločinima, svećenička pedofilija, itd., itd.
Dakle, pitamo se: koje društveno značenje, ovdje i danas, ima Akt o toleranciji od prije 1700 godina? Nije li on zapravo poticaj da se upitamo: ne bi li danas neko novo poganstvo, npr. u obliku civilne religije bilo jedan od mogućih modela u okviru kojih je moguće osigurati jednakovaljanost svih vjerozakona, a time, dakle, i suživot svih ljudi i to bez diskriminacije, a što, kako vidimo, nije slučaj ni u zemljama iz kojih dolazimo, a ni u našemu širem i daljem okruženju?
Naravoučenije
Nakon svega rečenog, čini se da su u pravu bili oni koji su sumnjali da će gore spomenuta obljetnica nakon toliko stoljeća međusobne kršćanske razjedinjenosti, međusobnih ratova do istrebljenja, moći u današnje vrijeme donijeti nešto radikalno novoga? Izgleda da su s pravom postavljali pitanje smisla ovakvoga odvojenog obilježavanja istoga povijesnog događaja, kad su znali da je pomalo naivno očekivati da će pravoslavni Istok prihvatiti nadređenost katoličkoga Zapada, odnosno da će „(rimo)katolički Zapad“ dopustiti da mu se „ortodoksni Istok“ čak i približi, a kamoli da mu barem postane jednakopravan? Čak ni u Nišu.
Poruka koju ovim razdvojenim proslavama vjerski poglavari - katolički i pravoslavni - šalju iz Niša glasi: u istome sastavu i na isti način naći će se naši nasljednici u istome mjestu, u Nišu, u sljedećem stoljeću, u povodu 1800. obljetnice. A, što je nama stotinu godina!? Bolje je i toliko čekati, negoli drugome popustiti.