"Komunist koji je spasio Italiju" podnio ostavku na dužnost predsjednika

Foto: FAH

TALIJANSKI predsjednik Giorgio Napolitano (89) danas je podnio ostavku nakon gotovo devet godina na dužnosti.

Napolitano je za predsjednika izabran 2006. godine, a ušao je u povijest 2013. kad je u poznoj dobi nevoljko pristao postati prvim talijanskim predsjednikom u drugom mandatu kako bi se izbjegla politička kriza u zemlji.

"Napolitano je u 10.35 sati potpisao ostavku. Pismo ostavke uskoro će biti predano predsjednicima Zastupničkog doma i Senata", navodi se u kratkom priopćenju talijanskog predsjedništva.

Očekivalo se da će Napolitano podnijeti ostavku prije kraja drugog mandata jer mu godine predstavljaju sve veći teret u obnašanju dužnosti.

Njegova ostavka premijera Mattea Renzija stavlja u politički delikatnu situaciju izbora nasljednika. Nagađanja o tome tko bi ga mogao zamijeniti traju već mjesecima.

Renzi je rekao da želi što prije postići sporazum i unutar vlastite koalicije lijevog centra i s političkim protivnicima o budućem predsjedniku. Glasanje u oba doma parlamenta je tajno i često nepredvidljivo. Ne dobije li Renzi široku potporu za novog šefa države, to bi moglo izazvati prijevremene izbore, smatraju analitičari.

Napolitano - bivši komunist kojeg zovu kraljem i spasiteljem Italije

Napolitano je bivši marksist koji se prometnuo u ključnu osobu talijanskog establišmenta i do danas je bio najstariji šef države u Europi.


Napolitano je stekao nadimak "Re Giorgio" (kralj George), što odražava izniman utjecaj tog političara s karijerom duljom od šest desetljeća koju je okrunio predsjedničkom dužnosti preuzetom u svibnju 2006.

U obraćanju naciji na staru godinu, Napolitano je najavio da će se povući. Premijer Matteo Renzi, pred kojim je sada najteži politički izazov otkako je prije deset mjeseci preuzeo dužnost jer mora organizirati izbor novog šefa države složenim izbornim postupkom, zahvalio je tada Napolitanu na dosadašnjem radu, na pouzdanosti i odgovornosti.

Treće gospodarstvo eurozone 89-godišnji Napolitano predvodio je kroz četiri promjene vlade, dvoje opće izbore i teške trenutke potkraj 2011. kada je Italija bila na rubu stečaja koji bi eskalirao u europsku financijsku krizu.

Komunist izrastao u umjerenog političara

"Komunist koji je spasio Italiju", kaže se u jednoj biografiji objavljenoj prošle godine.

Napolitano se pridružio Talijanskoj komunističkoj partiji 1945. i podržao je sovjetsku invaziju na Mađarsku 1956. Ali do 1970-ih prometnuo se u umjerenog političara, "omiljenog komunista" bivšeg američkog državnog tajnika Henryja Kissingera.


Ključan trenutak njegova predsjedničkog mandata bila je smjena premijera Silvija Berlusconija, diskreditiranog nizom financijskih i seksualnih skandala, Marijem Montijem, neizabranim tehnokratom, u studenome 2011.

Italija je time dobila ozbiljniju vladu koja je usvojila hitne mjere štednje i tako spriješila gospodarski slom u grčkom stilu. No time se Napolitano izložio i kritikama za otvoreno prekoračenje predsjedničkih ovlasti.

Berlusconi, koji je tada pristao prepustiti vlast Montiju, tvrdio je da je bio žrtva "mekog državnog udara" nakon što je američki novinar Alan Friedman otkrio u knjizi da je Napolitano planirao tu smjenu mjesecima.

Napolitano je stekao neprijatelje i u oporbenom Pokretu pet zvijezda, ponajprije zbog toga što je odlučio riješiti postizbornu blokadu prošle godine potporom vladi ljevice i desnice iz koje je isključen taj antiestablišmentski pokret.

Talijanske predsjedničke ovlasti poput harmonike

Predsjednici bi u Italiji trebali biti nepristrani. No njihova uloga nije samo ceremonijalna: mogu raspustiti parlament, posredovati u vladinim koalicijskim pregovorima, imenovati premijere i staviti veto na zakone koje smatraju neustavnima.


"Istina je da se predsjedničke ovlasti u Italiji šire i sužavaju poput harmonike. U vrijeme krize su šire, a sužavaju se kada se stvari odvijaju glatko", rekao je Roberto D'Alimonte, profesor politologije na rimskom Sveučilištu LUISS.

"Istina je da je Napolitano bio intervencionistički predsjednik, ali bili smo u velikoj neprilici. Da sustav nije bio u rasulu, miješao bi se mnogo manje. Besmisleno je tvrditi da je prekoračio svoje ovlasti", rekao je.

Jedini predsjednik koji je dobio drugi mandat

Napolitano je prvi put ušao u parlament 1953. Jedini je talijanski predsjednik koji je dobio drugi uzastopni mandat. Na kraju prvog sedmogodišnjeg mandata 2013. zamoljen je da ostane jer se parlament nije mogao dogovoriti o njegovu nasljedniku. Pristao je, ali je upozorio da neće ostati do kraja mandata zbog svoje poodmakle dobi.

Zadnjih mjeseci Napolitano je u svojim istupima bio vidno umoran i emocionalan, često prekidajući govore, čime je pokazao i svoju ranjivu stranu iako je cijeloga života bio na glasu kao nesentimentalan i pedantan.

Ranije u karijeri, bio je predsjednik donjeg doma parlamenta od 1992. do 1994. te ministar unutarnjih poslova od 1996. do 1998., u prvoj vladi lijevog centra Romana Prodija.


Bio je i zastupnik u Europskom parlamentu od 1989. do 1992. i od 1999. do 2004. Uvjereni europejac, radio je na preobrazbi Komunističke partije u socijaldemokratsku snagu, proces koje je dovršen zadnjih 20 godina.

Talijanska komunistička partija odrekla se komunizma nakon pada Berlinskog zida 1989. Nekoliko je puta promijenila ime i raskolila se, a njezini ostaci spojili su se s lijevim krilom demokršćana 2007. u Demokratsku stranku, koja je trenutačno na vlasti.

Rođen u Napulju u dobrostojećoj obitelji, Napolitano je studirao pravo, a poznat je kao veliki ljubitelj filmske umjetnosti. Sa suprugom Clio ima dva sina, Giovannija i Giulija.

Po pisanju talijanskih medija, kao mogući Napolitanovi nasljednici spominju se Romano Prodi, bivši predsjednik Europske komisije i dva puta premijer, zatim Giuliano Amato, također bivši premijer, te ministar financija Pier Carlo Padoano.

Renzi uvjeren da će Italija brzo dobiti predsjednika

Biranje talijanskog predsjednika nerijetko izaziva politički nered koji često tjednima blokira rad parlamenta, ali premijer Matteo Renzi uvjeren je da tu prepreku ovaj put može brzo preskočiti i nastaviti s provedbom nužnih ekonomskih i političkih reformi.


Prije dvije godine izbor za predsjednika pretvorio se u dvomjesečnu trakavicu koja je politički paralizirala zemlju i razotkrila nesposobnost talijanske političke elite da se s njome nosi.

Nakon četiri kruga glasanja, stranački čelnici nikako nisu mogli dogovoriti kandidata koji bi okupio većinu. Kako bi izašli iz blokade, počeli su moljakati vremešnog Giorgija Napolitana da pristane na još jedan mandat.

Nerado, zbog svoje pozne dobi, ali svjestan da time može spasiti zemlju, Napolitano je pristao i ušao u povijest Talijanske Republike kao prvi predsjednik s drugim mandatom.

Premijer Renzi odlučan je osigurati glatku tranziciju.

"Imam samo jednu brigu: spriječiti scene iz 2013.", rekao je nedavno na televiziji. "Kažem vam da ćemo imati predsjednika države do četvrtog kruga glasanja".

Šefa talijanske države, što je uglavnom ceremonijalna uloga jamca ustava, bira skupština izbornika. Imaju rok od 15 dana od ostavke Giorgija Napolitana.

Izborničku skupštinu čine svi zastupnici gornjeg i donjeg doma talijanskog parlamenta, uključujući i doživotne senatore, te 58 predstavnika 20 talijanskih pokrajina. Svaka od njih ima tri predstavnika osim Aoste koja ima samo jednog.

Postojeća skupština ima 1009 članova.

U prva tri kruga glasanja potrebna je dvotrećinska većina izbornika, odnosno 672 glasa. Od četvrtog kruga nadalje dovoljna je jednostavna većina, 505 izbornika.

Ako se Renzijevo predviđanje ostvari, Italija bi mogla imati novog predsjednika za nekoliko dana.

Takav bi ishod učvrstio Ranzijevo vođenje zemlje, a popularnost mu trenutno pada jer ekonomska kriza ne popušta. Dobio bi time i novi politički kapital za ulaganje u ekonomske i političke reforme, koje na nezadovoljstvo iz Bruxellesa sporo napreduju.

Glasanje za predsjednika je tajno, stranke nemaju utjecaj na članove

Renzi je ključni igrač u izboru novog predsjednika jer njegova Demokratska stranka (PD) ima najviše zastupnika. Očekuje se da će premijer prvo okupiti svoje snage oko jednog kandidata, a zatim tražiti podršku ostalih.

Demokrati sami kontroliraju 450 glasova, ali mogu doći i do 700 ako osiguraju podršku Berlusconijeve stranke Forza Italija, koja je formalno u oporbi, ali surađuje s Renzijem na ključnim političkim reformamama, odnosno na izradi nacrta novog izbornog zakona kojem je cilj smanjiti mogućnost pojave razmrvljenog parlamenta, što je gotovo pa pravilo nakon talijanskih izbora.


Zamka leži u tome što je glasovanje za predsjednika tajno, pa je i provedba stranačke stege nemoguća. Nema jamstva da će kandidat kojeg izaberu stranački čelnici biti po volji svim njihovim zastupnicima.

"To je kao igra ruskim babuškama: prvo morate postići sporazum sa zastupnicima svoje stranke, pa s koalicijskim partnerima i onda s Berlusconijem", kaže politički analitičar Francesco Clementi.

"Mislim da Matteo to može", dodaje Leonardo Morlino, profesor političkih znanosti iz Renzijeve rodne Firence. Dodaje kako mu je ključno pitanje osigurati disciplinu u PD-u, čiji su odmetnici 2013. minirali vlastite kandidate Franca Marinija i Romana Prodija.

Neki mediji sugeriraju da bi Renzi mogao izabrati kandidata koji će biti srcu drag krajnje lijevom krilu PD-a i zauzvrat tražiti da oni ublaže protivljenje Renzijevoj planiranoj reformi radnog zakonodavstva.

Drugi misle da će kandidat biti s lijevog centra kako bi prihvatljiv konzervativnim izbornicima. Napolitano je bio takav.

Nekoliko "favorita" medija za idućeg čelnika zemlje

Već nekoliko tjedana talijanski mediji pune svoje stupce nagađanjima o imenima osoba koje bi mogle biti kandidati, ali izgledni favorit nije se nametnuo.


Ponovno se spominje Romano Prodi, ali i drugi bivši premijer Giuliano Amato, predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi, ministar gospodarstva Pier Carlo Padoan, ministrica obrane Roberta Pinotti, a Italija u povijesti nije imala predsjednicu, ili bivši rimski gradonačelnik Walter Veltroni.

Renzi, međutim, zna iznenaditi. Kada je njegova ministrica vanjskih poslova Federica Mogherini dala ostavku kako bi preuzela europsku diplomaciju, zamijenio ju je Paolom Gentilonijem kojeg nitko nije vidio na tom mjestu.

Ima i živopisnijih prijedloga pa je tako jedan od urednika La Repubblice predložio oskarovca Roberta Benignija.

Politički komentator Paolo Franchi tvrdi da s obzirom na trajnu krhkost talijanske političke scene, kandidat mora biti politički vješt i iskusan operativac koji može ublažiti zabrinutost EU-a i drugih međunarodnih partnera. "Ne vidim mnogo takvih", rekao je.

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.