Ekskluzivno - Knjiga koja je uzdrmala Balkan: Tko je bio državni neprijatelj broj 1 devedesetih

Ilustracije, dokumenti: U Ime države

INDEX vam u suradnji s nakladnikom Jesenski i Turk, slovenskim nakladnikom Sanje i CPNS, slovenskim centrom za istraživačko novinarstvo donosi isječke iz trilogije "U ime države" Mateja Šurca i Blaža Zgaga, novinara koji su godinama istraživali trgovinu oružjem i pratili događanja tijekom balkanskih ratova. Trilogija je nastala kao rezultat analize više od 6000 službenih  dokumenata slovenske države, s kojih je bila uklonjena oznaka povjerljivosti i mnogih intervjua s akterima. U istrazi je surađivalo osam novinara iz sedam europskih zemalja. 4. lipnja u Zagrebu u sklopu Kliofesta 2014 - festivala povijesti, od 17 do 19.30 sati u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci održat će se tribina "Trgovina oružjem 1990-1995. Slovenija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska"

Treća knjiga, drugi dio - Od Prepreke do Depale Vasi: istražitelji trgovine oružjem postaju državni neprijatelji

Bilo je kasno navečer i mračno kao u rogu. Vojni obavještajac se umoran vraćao kući. Samo još nekoliko rutinskih poslova i bit će kod kuće. Parkirao je i prišao ulaznim vratima zgrade u jednom ljubljanskom naselju. Stanovao je u visokom prizemlju. Do njegovog doma vodio je put kroz ulazni prostor i hodnik, koji su dijelila samo dva stana. No, te večeri nije bilo upaljeno svjetlo na ulazu, što mu se učinilo čudno. Postao je oprezan. Trebao je još upaliti svjetlo uz ulazna vrata svoga stana, ali ga je šesto čulo, neka nevidljiva ruka, zaustavilo neposredno prije nego što je pritisnuo prekidač za svjetlo. Nekoliko trenutaka kasnije, upalivši minijaturnu bateriju, s užasom je ugledao postavljenu zamku. Umjesto prekidača, pokraj ulaznih vrata zjapila je rupa, iz koje su poput smrtonosnih krakova stršile električne žice bez izolacije. Udar struje napona  volti mogao je pri dodiru biti sudbonosan. Odstranivši pokrov stropne svjetiljke, opazio je da je žarulja odvrnuta tek toliko da ne gori. Postalo mu je jasno: netko je prokleto dobro znao gdje stanuje. Nitko od njegovih ukućana nije ništa primijetio, tako da je neznanac to učinio neposredno prije njegova dolaska. Nekome je, očito, jedan od vodećih ljudi u Vomu jako išao na živce. Tada su prilike u Sloveniji bile vrlo naelektrizirane. Društvenu atmosferu trovali su nepremostivi raskoli u politici. Nepovjerenje i podjele na "vaše" i "naše" širili su se među ljudima poput virusa. Nasilja je bilo više nego što su ga državni organi bili spremni priznati. Bilo je to vrijeme Depale Vasi. Meta pokušaja ubojstva bio je čovjek kojeg su policajci poznavali pod nadimkom Taksist.

Sljedećih dana, tjedana i mjeseci pozorno je promatrao ljude oko sebe. Profesionalno osjetilo i iskustvo pomogli su mu prepoznati čovjeka kojeg je njegova blizina najviše mučila. Podli čin, doduše, nije mogao dokazati. Mogao se samo čuditi kako su opasan i precizan električarski posao mogli napraviti njegovi debeli, mesarski prsti... i te njegove glomazne ruke, prevelike da bi policajac mogao na njih staviti lisice...1993. godina bila je hirovita i naporna. Gotovo da ne bi prošao tjedan, a da mediji nisu izvještavali o svađama i tučnjavama na javnim mjestima u kojima su sudjelovali pripadnici Teritorijalne obrane, naročito brigade Moris. Stoga je Uprava kriminalističke službe (UKS) zbivanjima u vojnim redovima morala posvetiti još više pozornosti. Unatoč odluci državnog vodstva, koje je početkom siječnja 1993. zabranilo sve oblike trgovanja oružjem, kriminalisti su dobivali podatke da oružje i dalje u velikim količinama prelazi preko slovenskog teritorija. Zbog toga je direktor UKS-a Mitja Klavora 24. lipnja u Ministarstvu unutarnjih poslova okupio vođe operativa ureda kriminalističkih službi iz cijele države.

Premda se sastanak odvijao u strogoj tajnosti, Ministarstvo obrane je za njega ubrzo saznalo. U smjernicama za sastanak kriminalist Drago Kos je napisao: "Prije, za vrijeme i odmah nakon rata u Sloveniju je došlo više transporta oružja za legalne državne strukture. Osobe koje su sudjelovale u trgovini oružjem stekle su veze i poznanstva u krugovima preprodavača oružja. Ta poznanstva trenutno zloupotrebljavaju za osobne ciljeve – organiziranjem transporta oružja preko slovenskog teritorija i zaračunavanjem visokih provizija. Neke od njih su statusno još uvijek vrlo značajne, te iskorištavaju svoje veze u organima unutarnjih poslova i graničnim organima." Prisutni su se upoznali s posebnim izvještajem o do tada prikupljenim informacijama, koje su se odnosile na trgovinu oružjem. Dokument na šest stranica pod naslovom "Prepreka" pripremili su ljubljanski kriminalisti. U njemu su upozorili na nezakonito postupanje nekih službenika Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva obrane. "Utvrdili smo da su se pojedinci koji su bili neposredno zaduženi za nabavke oružja u inozemstvu, kao i za organiziranje pomoći Hrvatskoj i BiH, povezivali te za prodaju oružja angažirali razne osobe iz kriminalnih krugova", naveo je potpisnik izvještaja i vođa ljubljanskih kriminalista Srečko Lavrenčič.

U izvještaju su se tako našli visoki dužnosnici i vanjski suradnici Ministarstva obrane, među njima Ludvik Zvonar, Elo Rijavec i Daniel Anžič te zapovjednik specijalne brigade Moris Anton Krkovič. Od pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova spomenuti su Bavčarov savjetnik Franc Kosi i bivši policajac Igor Fink. Na popisu su bili i Anton Koščak, tjelesni čuvar predsjednika Vlade Janeza Drnovšeka, kao i brojni poduzetnici i posrednici, koji su u poslovima s oružjem vidjeli dodatnu zaradu, a među njima i neki Dejan Šinkovec, vlasnik poduzeća Dedicom. Kriminalisti su potvrdili da je surađivao s direktorom Voma Andrejom Lovšinom. Šinkovec se hvalio kako je osobni prijatelj i poslovni partner srpskog kriminalca i agenta srpske Službe državne bezbednosti Željka Ražnatovića Arkana, koji je bio optužen za vojne zločine u agresiji na Hrvatsku i BiH. "Utvrdili smo da je u cijeloj stvari sudjelovala i carinska služba, kao i da je zbivanja u velikoj mjeri pratio i VIS. Moramo istaknuti kako Ured kriminalističke službe nikada nije dobio naloge i ovlasti za praćenje problematike dogovorene pomoći. Više puta su nam usmeno posredovane upute odnosno sugestije da se ne bavimo tim stvarima, jer njih prate VIS i Vomo", piše u izvještaju koji su pripremili kriminalisti ljubljanske Uprave unutarnjih poslova.

Na temelju prikupljenih informacija, vođe kriminalista dogovorili su se na ljubljanskom tajnom sastanku da provedu opsežnu svedržavnu operativnu akciju pod nazivom Prepreka.

Pokušajima da se utječe na kriminaliste, kako ne bi istraživali trgovinu oružjem, treba pridodati i sastanak nakon bliskog susreta policajaca i kriminalista kod motela Grosuplje u ožujku 1992. Na njemu su, naime, šef operative Robert Rožaj, Bavčarov savjetnik Franc Kosi i vođa ljubljanskih kriminalista dogovorili da kriminalisti kod nekih prodaja oružja neće ništa poduzimati. Bivši vođa kriminalista Mitja Klavora opisao je tadašnje prilike ovako: "Kada smo 1993. godine intenzivno krenuli u istrage trgovine oružjem i prisvajanja novca, to je izazvalo burne reakcije. Najviše su se protivile obrambene strukture. Otpor se osjetio i u redovima nekadašnje Složbe državne sigurnosti, koji su tada u Sloveniji bili prilično aktivni. Postalo nam je jasno: ako u istrazi odemo predaleko, naletjet ćemo na konkretne ljude koji su u Ministarstvu obrane i unutarnjih poslova bili na vrlo visokim položajima. Naš su posao pokušali spriječiti i oružanom silom. Dogodila se Depala Vas." Republički savjetnik u Ministarstvu obrane Ludvik Zvonar čak je unajmio neke ljude da kriminaliste tobožnjim nabavkama oružja navedu na krivi put. Među njima su bili privatna obrtnica Marija Baučar i njezin partner, poznati automobilski as Brane Küzmič. O domišljatosti i spretnosti trgovaca oružjem u nastojanjima da prikriju svoje djelovanje svjedoče i neobična kretanja tereta željezničkim tračnicama. U travnju 1993. zaposleni u Slovenskim željeznicama često su se, naime, čudili neuobičajenim prijevozima tereta.Utvrdili smo da se u željezničkom prometu povremeno koristi nelogičan način prijevoza nekih vrsta tereta. Bit toga su brojna preusmjeravanja s jedne željezničke postaje na drugu, premda za to nema razumne osnove. No, zbog toga su transportni troškovi mnogo veći. Većina tih tereta u Sloveniju ne dolazi iz država koje su poznati proizvođači oružja i streljiva, nego iz neutralnih država, naročito Švicarske.

A u dokumentima kao krajnji korisnici nisu navedene države koje stvarno kupuju oružje i streljivo, na primjer Hrvatska, nego one do kojih teret dolazi samo preko hrvatskog teritorija, na primjer Mađarska i Rumunjska", zapisao je kriminalist Drago Kos. Sumnjive kompozicije teretnih vagona imale su jednu zajedničku stvar. Nakon mnogih preusmjeravanja uvijek bi se pojavile na željezničkim postajama Maribor – Tezno ili Murska Sobota. Odatle su nastavljale put prema željezničkoj postaji Središče ob Dravi. Od većih postaja, naime, samo Tezno i Murska Sobota nisu bile opremljene kompjutorskim terminalima, koji bi centrali u Ljubljani omogućavali praćenje robe. Željeznička postaja u Središču ob Dravi bila je idealna za prividno nelogično preusmjeravanje jer je od granice s Hrvatskom bila udaljena samo dva kilometra. Tako je teret bilo moguće brzo odvesti u susjednu državu. Zaposleni na željeznici posvjedočili su kriminalistima da se sjećaju brojnih kompozicija vlakova koje su se nelogično kretale Slovenijom, da bi zatim nastavile put u Hrvatsku. Međutim, nemaju podataka o tim prijevozima. "Jedini slučaj koji se mogao utvrditi, a u kome se pouzdano radilo o krijumčarenju oružja odnosno streljiva, upao je zaposlenima u oči jer se za teret, deklariran kao posve običan, zanimala švicarska detektivska agencija. Već i pri najmanjem kašnjenju vlaka, raspitivala se gdje se trenutno nalazi", naveo je Kos.

Navodno se radilo o prijevozu 122 278 komada kristalnog stakla, koje je bilo pohranjeno u pet zatvorenih kontejnera. Prema dokumentima je ta pošiljka vrijedna 600 000 švicarskih franaka stigla iz Švicarske. Poslalo ju je poduzeće Symmetrica AG iz Lihtenštajna, a naručilo ju je neko poduzeće iz Murske Sobote. Vlak je iz švicarskog Basela na granični prijelaz Jesenice stigao 13. travnja 1993. Tri vagona nakrcana s pet kontejnera "kristalnog stakla" putovala su državom više od tjedan dana, da bi 21. travnja pristigli na postaju Maribor – Tezno. Tamo su kontejneri istovareni i izvagani. Ukupna težina tereta iznosila je 29 750 kilograma. Po nalogu direktora slovenskog poduzeća koje je tajanstvenu robu naručilo, nakon dva dana su kontejneri ponovo natovareni na vagone i usmjereni u Mursku Sobotu. Premda je u njima i dalje trebala biti ista roba, kazaljka na vagi je pokazivala mnogo više. Težina je narasla na 42 700 kilograma. U domaćoj Murskoj Soboti, gdje je pošiljka trebala završiti svoje putovanje, direktor je već pristao na plaćanje carinskih troškova, ali je carinicima postavio neobičan uvjet: da robu ne pregledavaju. Prijedlog nije bio prihvaćen, a poduzetni direktor je 4. svibnja zamolio za vraćanje necarinjene robe u inozemstvo. Ali ne u Švicarsku, odakle je došlo, nego u Mađarsku, na adresu Industrijski peron Szeged, firma Slorom. U dopisu je naveo da neće uvesti kristalno staklo jer ga više ne treba, a usmjerio ga je novom naručitelju.

U voznom listu je od tada nadalje stajalo da je novi primatelj poduzeće Slorom. Pet kontejnera je istoga dana odvezeno iz Murske Sobote. No, kopija tovarnog lista potvrđuje da je roba napustila Sloveniju u Središču ob Dravi, tako da je na putu za Mađarsku morala prijeći preko hrvatskog teritorija. "Samo troškovi manipulacija teretom na relaciji Tezno–Središče ob Dravi stajali su za poduzeće 386 841 tolar", utvrdili su kriminalisti. No, činjenica da direktor poduzeća iz Murske Sobote, unatoč visokim cijenama, nije činio nikakve probleme prilikom plaćanja tih troškova, govori sama za sebe. "Kristalno staklo" je, dakle, trebalo otići u Mađarsku. Zaposleni u Slovenskim željeznicama bili su nemalo iznenađeni kada su dva dana poslije toga, 6. svibnja 1993., primili zahtjev jednog poduzeća iz Rijeke neka obrazlože sve operacije s tih pet kontejnera, naročito istovar u Teznu. Međutim, kriminalisti su istragu u vezi s pet kontejnera, za koje su sumnjali da se u njima skriva oružje, uskoro zaustavili. Policiju iz Lihtenštajna i Mađarske su, naime, preko Interpola izvijestili kako u slučaju pošiljke "kristalnog stakla" nije bilo nikakvih posebnosti te da je s dokumentima sve u redu. No, istražitelji su u lipnju 1993. u razgovorima s radnicima Slovenskih željeznica utvrdili kako se "kod tog i sličnih prijevoza može pouzdano zaključiti da su pravi organizatori mogli biti samo Ministarstvo obrane ili Ministarstvo unutarnjih poslova."

"S dokumentima je bilo u tom slučaju sve u redu, no nije bilo nikakve logike pri prijevozu kontejnera po Sloveniji. Hrvatska je u vezi s istovarom u Teznu tražila objašnjenje vjerojatno zato što je u toj pošiljci nešto važno nestalo", rekao je tadašnji vođa kriminalista Mitja Klavora. Prema tome, siječanjska odluka državnog vrha o prekidu trgovine oružjem nije se ostvarila. U srpnju 1993. Janša je odglumio spektakularno "otkriće" oružja u mariborskoj zračnoj luci i kriminalisti su krenuli tragovima koji su vodili dalje od Ministarstva obrane. Dapače, u javnosti je stvoren dojam da se trgovci oružjem skrivaju u Sigurnosno-informativnoj službi i u policiji, a da Ministarstvo obrane pomaže u traganju za zlikovcima. Janša je tako neko vrijeme uspijevao "usmjeravati" policiju. Posredovao je čak i krive informacije o tri broda usidrena u slovenskom moru. Policija ih je pretražila, ali nije našla oružje. Dok je, s jedne strane, policijska akcija Prepreka bila paralizirana, s druge strane su rasli moć i utjecaj tajne službe Vomo i specijalne brigade Moris iz Kočevske Reke. U tim je okolnostima jedan visoki službenik Voma odlučio obavijestiti policiju i državni vrh o zloupotrebama u Ministarstvu obrane. Bilo je to 4. kolovoza 1993.205 Trojicu ljudi koji su se sastali u ljubljanskom hotelu Slon pratila je nesnosna vrućina, ljepljiva vlaga na licima i varljivo političko zatišje pred prijetećom olujom. Osobni kontakt s predstavnikom Voma preuzeo je glavni kriminalistički inspektor Jože Perko.

Pokraj njih je sjedio čovjek koji je nekoliko mjeseci poslije na vlastitoj koži osjetio brutalnu silu ljudi iz Ministarstva obrane. Policija se pobrinula za osiguranje sastanka i uvela posebne sigurnosne mjere jer su tada u Ljubljani tajno, u civilu, već djelovali pripadnici specijalne brigade Moris. Inspektor Perko je u hotelskoj sobi nekoliko sati razgovarao o nepravilnostima i zloupotrebama u Ministarstvu obrane. Jedan od sugovornika bio je i bivši časnik specijalne brigade Moris Milan Smolnikar. Kriminalisti su ga zvali Som. Drugi je bio istaknutiji, a njegov identitet i danas je skriven javnosti. Znao je mnogo o trgovini oružjem, budući da je djelovao na jednom od najistaknutijih položaja u strukturi vojne tajne službe. Njegov nadimak bio je Taksist. Milan Smolnikar je kao bivši policajac u brigadi Moris brzo postao zapovjednik Odreda za brze intervencije. Njegov nadređeni, Anton Krkovič, tada je u njega imao prilično povjerenja. U listopadu 1991. Krkovič i Smolnikar našli su se u istoj četveročlanoj delegaciji, koja je otišla u Slavonski Brod, gdje je bjesnio rat. Prema Krkovičevim riječima, tamošnja bojišta posjetili su na prijedlog republičke koordinacije, koju su vodili ministri Janša i Bavčar, a na putu su se čak preobukli u uniforme hrvatske vojske. Krkovič se susreo sa zapovjednikom obrane Slavonskog Broda Jozom Meterom. Vratili su se s dugačkim popisom oružja i streljiva, koje su Hrvati tada na tim područjima hitno trebali za obranu od srpskih napada. U zamjenu za oružje nudili su devize, a htjeli su plaćati i žitom.

Krkovič je kasnije poricao da je tada u Hrvatskoj pregovarao o prodaji oružja. Smolnikar je kasnije sam rekao kako je specijalnu brigadu napustio jer u njoj više nije vidio pravi izazov. U presudi Okružnog suda navedeno je da mu je radni odnos u Ministarstvu obrane prekinut "sporazumno, ali do tog je sporazuma došlo zbog toga da protiv njega ne bi bio pokrenut disciplinski postupak zbog krađa goriva." To Smolnikaru doduše nikad nisu mogli dokazati, ali su zato neki bivši kolege iz specijalne brigade taj tobožnji prijestup prilično napuhali u javnosti. Perkov sastanak sa Somom i Taksistom bio je uspješan. Dobio je mnogo informacija o nezakonitim radnjama u vojsci. Saznao je kako je Vomo otkrio velike nepravilnosti i bio upoznat s osobnim okorištavanjima prilikom gradnje vojnih objekata. Vomovi istražitelji napisali su protiv umiješanih osoba više kaznenih prijava, ali su zaustavili kazneno gonjenje jer Ministarstvo nije dozvolilo da informacije o nepravilnostima dođu u javnost. Sugovornici su Perku otkrili prve podatke o neovlaštenim nabavkama automobila u Austriji i preko poduzeća Hillbrook, o razmjeni stanova s poduzećem SCT i prijevozima oružja iz Rumunjske i Češke. Naveli su i pranje novca stečenog u trgovini oružjem preko poduzeća SCT, Petrol i Autocommerce.

No, najneobičnije su bile informacije o posebnoj jedinici u specijalnoj brigadi Moris, koja je brojila dvjesto vojnika vjernih zapovjedniku Antonu Krkoviču. Oni su se bavili prljavim i podmuklim akcijama, među kojima je bilo i postavljanje eksploziva pod automobil zastupnika Zmaga Jelinčiča. Bili su uključeni u Morisovu prodaju oružja na balkanska bojišta. Iz posebnog fonda su plaćali kriminalce za zastrašivanje umirovljenih slovenskih generala JNA, na primjer Konrada Kolšeka. Pripadnici te jedinice su tajno i bez zakonskih ovlaštenja "osigurali" i mariborsku zračnu luku. Već su se navečer 20. srpnja 1993. naoružani rasporedili oko hangara s oružjem, što ga je sljedećeg dana "otkrio" ministar Janša. Informacije koje je dobio Perko bile su izuzetno delikatne. Zbog toga ih je namjerno zapisao bez ikakvih identifikacijskih podataka, imena ustanova, datuma i potpisa. Nitko nije mogao utvrditi tko je autor i komu je dokument bio namijenjen. Neki iz Ministarstva unutarnjih poslova, naime, krišom su podatke nosili u Ministarstvo obrane. Tako se o istrazi trgovine oružjem i o kontaktima s informatorima znalo samo u najužem vrhu Ministarstva. Osim Jože Perka i direktora kriminalističke službe Mitje Klavore, o tome su bili obaviješteni i kriminalist Drago Kos, ministar unutarnjih poslova Ivan Bizjak i državni tajnik Bogomil Brvar.

Susret u hotelu Slon kriminaliste je ponovo usmjerio na pravi trag. Konačno su u rukama imali nešto opipljivo. Na terenu su provjeravali informacije što su ih dobili od Soma i Taksista. Još su istoga dana kad je bio održan tajni sastanak otvorili istragu Tokar (slov. Strugar). U njoj su se usredotočili na poduzeće Orbis u sklopu Gorenja, a 13. kolovoza započeli su istragu Pila (slov. Žaga).

U okviru te akcije pratili su pripadnike brigade Moris tijekom preprodavanja oružja. Zadnji dio kolovoza pokrenuli su i istragu Cruz, da se utvrdi koji kriminalci unajmljeni od pojedinaca iz Morisa prijete umirovljenim slovenskim generalima. Istraga ih je dovela do vlasnika agencije za osiguranje iz Ljubljane, koja se uglavnom bavila ucjenjivanjem. Sve kriminalističke istrage vodile su prema počiniteljima kaznenih djela, koji su bili zaposleni u Ministarstvu obrane. U međuvremenu se tajni odjel Morisa za posebne zadatke preselio iz Kočevske Reke u Ljubljanu i pokrenuo pravi specijalni rat. U rujnu 1993. pojavila su se u javnosti "pisma poštenih policajaca". Anonimni autori poslali su ih na približno devedeset adresa aludirajući u njima na uske veze policije s kriminalnim podzemljem. Stručnjaci kriminalističke policije kasnije su utvrdili da su adrese na poštanskim kuvertama bile natipkane pisaćim strojem iz kabineta ministra obrane Janeza Janše. U istrazi trgovine oružjem nije htio surađivati gotovo nitko iz Ministarstva obrane. Kad je netko od njih bio pozvan na policijsko saslušanje, u pravilu bi došao u pratnji odvjetnika, najčešće Silvana Jakina. Godine 1993.

Jakin je nekoliko tjedana čak bio na funkciji direktora Sigurnosno-informativne službe. Za to vrijeme Ministarstvo obrane ustrajavalo je u stavu kako policija nema zakonska ovlaštenja za istragu kaznenih djela u obrambenim strukturama. Tvrdilo je da to mogu izvršavati samo vojni sigurnosni organi. Godine 1993. u Ministarstvu je došlo do značajnih kadrovskih izmjena. U svibnju je vođenje Republičkog štaba TO-a od generala Slapara preuzeo Janšin miljenik Albin Gutman. U prosincu je s položaja direktora Voma neočekivano odstupio Andrej Lovšin. Janša je na njegovo mjesto imenovao Dušana Mikuša. Ministar se sve više oslanjao na zapovjednika specijalne brigade Moris Antona Krkoviča i njegov odjel za posebne zadatke. U njemu se uvriježila neformalna zapovjednička linija između Antona Krkoviča i Darka Njavra, pomoćnika zapovjednika za sigurnost. Njavro doduše nije imao stručni ispit i nije bio podređen sigurnosnoj službi Ministarstva obrane. S dvadeset i dvije godine stekao je privremeni čin majora, premda je imao samo zanatsku izobrazbu.

Neformalna linija vođenja uvriježila se i u Vomu. Direktoru Dušanu Mikušu bio je kao načelnik sigurnosti u Republičkom štabu TO-a podređen Simon Krejan, a njemu Andrej Podbregar. Vrhovi obiju linija, Krkovič i Mikuš, spajali su se pri ministru Janši. Na suradnju vojnih specijalaca i špijuna nalijepio se izraz Paravomo. Zaposleni u Ministarstvu bili su uvjereni da su nedodirljivi. Kriminaliste koji su istraživali trgovinu oružjem tretirali su kao državne neprijatelje. Oni su prema riječima direktora Voma Dušana Mikuša čak "vršili podzemne aktivnosti protiv obrambenog sistema" i predstavljali "razgranato kriminalno udruženje", odnosno urotničku Organizaciju. U stvarnosti su kriminalisti bili predstavnici zakona sa svim ovlaštenjima. U jesen 1993. pripadnici odjela za posebne zadatke i drugi profesionalni pripadnici brigade Moris pratili su u civilu političare i novinare. Neke su čak i prisluškivali. Vojna specijalna jedinica postala je opasna špijunska ćelija koja je služila Janšinim političkim interesima. Krajem godine kriminalisti su se ponovo susreli s informatorima Somom i Taksistom. Za istragu afere u mariborskoj zračnoj luci potrošili su već nekoliko mjeseci, ali sad su se vratili na pravi trag, koji je vodio prema Ministarstvu obrane. Šef operative kriminalističke službe Jože Perko sastao se 21. prosinca 1993. s Milanom Smolnikarom. Sljedećeg dana se s njima prvi put službeno susreo i kriminalist Drago Kos, iako su se oni poznavali i otprije. Posebna skupina kriminalista za istrage u vezi s trgovinom oružjem podijelila je posao. Kos je bio zadužen za kontakt sa Smolnikarom, a Perko s Taksistom. Smolnikar je Kosu posredovao sve više uznemirujućih podataka o događanju u brigadi Moris, koje je uglavnom dobivao od svojih bivših suradnika. Perko je te podatke zatim provjeravao kod Taksista. Nakon 18. veljače 1994. prilike su se još više zaoštrile. Policija je, naime, započela novu operaciju nazvanu Štuka (slov. Ščuka).

U njoj su kriminalisti započeli istragu oko zapovjednika brigade Moris Antona Krkoviča i vođe odjela za posebne zadatke Darka Njavra. Sumnjičili su ih za više kaznenih djela, naročito nezakonitog praćenja i neovlaštenog prisluškivanja civilnih osoba. Nekoliko dana nakon toga, ministar unutarnjih poslova Ivan Bizjak odobrio je i tajnu policijsku prismotru za Darka Njavra. Dvojica časnika Morisa nevoljko su se odazvala na policijsku operaciju, a ministar Janša ju je označio kao "pokušaj diskreditiranja Ministarstva obrane". Za tajnog suradnika Smolnikara okolnosti su postajale sve opasnije. Vojne strukture odnosile su se prema njemu kao prema neprijateljskom špijunu te su ga željele uhvatiti i kazniti.Deset dana nakon početka operacije Štuka Krkovič je uzvratio udarac. Brigada Moris je 28. veljače u Ljubljani nenajavljeno izvela noćnu vojnu vježbu. To je bio helikopterski desant na zgradu Ministarstva obrane. Naoružani vojnici poskakali su iz helikoptera na travnato igralište pokraj zgrade, iznenadivši pripadnike osiguranja, koji nisu znali što se događa. Naime, o vježbi vojnih specijalaca u prijestolnici nitko nije bio obaviješten, ni policajci, ni kontrolori leta, ni Generalštab. Prema službenoj verziji, zračni desant bio je vježba za oslobađanje zgrade Ministarstva koju su zauzeli teroristi. Zapravo se radilo o provjeravanju mobilizacijske sposobnosti brigade Moris.

Glavni cilj te provjere bio je ispitati koliko se brzo naoružani vojnici mogu dovesti u oklopnim vozilima iz Kočevske Reke do Ljubljane – i koliko vremena je potrebno policiji da reagira. Provjeravali su u kojoj mjeri bi uz upotrebu oružane sile uspjeli zaštititi ministra obrane u slučaju eventualne zamjene. To je bila vježba za državni udar. Zbog toga je predsjednik Vlade Janez Drnovšek 14. ožujka 1994. sazvao politički kolegij Vlade. S jedne strane sjedili su vodeći kriminalisti i ministar unutarnjih poslova Ivan Bizjak, a s druge strane skupina iz Ministarstva obrane na čelu s Janezom Janšom. Između njih bio je Drnovšek, koji je zahtijevao prekid nenadziranih akcija i smirivanje strasti. Nakon nekoliko dana Drnovšek, Janša i Bizjak ponovo su se susreli na "sastanku pomirenja", ovaj put u Kočevskoj Reki. Međutim, Ministarstvo obrane i dalje je rovarilo pokušavajući uhvatiti "špijuna" koji je prikupljao podatke o trgovini oružjem i drugim zloupotrebama u vojsci.

Pripadnici odjela Morisa za posebne zadatke, naime, pripremali su za tajnog policijskog suradnika zamku, i to tako da mu netko uruči priređene dokumente, a da ga zatim uhite. Plan se odvijao u dogovoru direktora Voma Dušana Mikuša i brigadira Antona Krkoviča uz suglasnost Janeza Janše. Smolnikar se u nedjelju 20. ožujka još jednom slučajno susreo s kriminalistom Kosom. Ubrzo nakon toga nazvao ga je tajni suradnik Voma Mitja Kunstelj predloživši mu sastanak. Susreli su se navečer u naselju Depala Vas.

"Svinjo, ubit ćemo te! Sve ćemo vas pohapsiti!" vikao je Darko Njavro s pištoljem uperenim u Milana Smolnikara. "Razbijte stakla! Razbijte auto!" ponovo je zapovjedio svom silom zamahnuvši drškom pištolja u vjetrobransko staklo, koje je pod udarcem popustilo i puklo. I ostali pripadnici Morisovog odjela za posebne zadatke počeli su udarati kundacima pušaka po vozilu. U časku ga je oblila krv. U strahu za život povukao se na sredinu vozila, prema ručici mjenjača. Tada je iz suprotne strane uslijedio jak udarac Boštjana Otoničara, koji je kundakom puške razbio i desno bočno staklo posjekavši Smolnikaru drugi obraz. Za to vrijeme, kroz stražnja vrata u auto se uvukao specijalac nižeg, snažnog stasa. Pištoljem je stao Smolnikara nemilice udarati po glavi. Ovaj se nastojao još čvršće držati volana, ali bez uspjeha; nekoliko trenutaka kasnije napadači su ga brutalno izvukli iz vozila. Andrej Podbregar, najkorpulentniji od svih, s lakoćom ga je srušio na pod. Na podu su ga izudarali nogama. "Jedi zemlju", zaprijetio mu je jedan od vojnika i stao mu na glavu. Tako su navečer 20. ožujka 1994. pripadnici Slovenske vojske u Depaloj Vasi uhvatili Milana Smolnikara. Oko petnaest minuta prije nego što je bio pretučen, Smolnikar se na benzinskoj crpki kod Domžala sastao s Mitjom Kunsteljem.

Prvi je bio tajni suradnik policije koja je vodila istragu oko kaznenih djela iz Ministarstvu obrane, dok je drugi bio njegov "informator" koji je radio prema uputama Voma i specijalne brigade Moris. Kunstelj je sjeo do Smolnikara u njegov BMW i njih dvojica su krenula prema Celju. Tijekom vožnje Kunstelj mu je napomenuo kako na sebi ima prisluškivače i da je došao sa zadatkom da mu preda neke dokumente. Nakon deset minuta vratili su se na benzinsku crpku. Kunstelj je izašao van, a Smolnikar je lokalnom cestom krenuo u Ljubljanu. Nakon približno dvjesto pedeset metara zaustavio se i temeljito pretražio automobil. Provjeravao je nije li mu možda Kunstelj krišom ostavio neke povjerljive dokumente koji bi ga mogli teretiti. Nije našao ništa. Polako je nastavio vožnju uskom lokalnom cestom koja prolazi usporedo s glavnom prometnicom između Ljubljane i Celja. Kad je prešao još tristo metara, počelo je. Na magistrali ga je pretekao tamnoplavi audi, koji se naglo zaustavio ispred Smolnikarovog automobila zatvorivši mu put. Iza njega iznenada se pojavio i kombi te mu onemogućio vožnju unatrag. Iz kombija su iskočili vojni specijalci. Bili su odjeveni u crne uniforme, koje Teritorijalna obrana nikad nije upotrebljavala. Na glavama su imali maskirne kape s izrezima za usta i oči. U Smolnikara su uperili automatsko oružje opremljeno laserskim ciljnicima, od kojih su mu po tijelu zaplesale crvene točke.

Ugasio je motor i pritisnuo gumb za centralno zaključavanje vrata. Vani je prepoznao dvije osobe koje nisu bile maskirane. To su bili Darko Njavro i Simon Krejan. Vidio je i Andreja Podbregara jer mu je lice bilo otkriveno, i Roberta Suhadolnika, koji je navukao masku neposredno prije nego što je izašao iz automobila. Zatim su počeli padati udarci po vozilu... i po njemu. Pripadnici Slovenske vojske na jednoj od najprometnijih cesta u državi grubo su uhapsili civila. U trenutku dok se to događalo neočekivano se pojavila patrola prometne policije i upalila rotacijska svijetla. Policajci Emil Sluga i Roman Meze nekoliko su časaka na drugoj strani kolnika iznenađeno promatrali zbivanje, da bi zatim počeli usmjeravati promet na magistrali da ne bi došlo do zastoja. Smolnikar je prepoznao policajca Slugu. S udaljenosti od oko dvadeset metara povikao je da mu pomogne i da pozove stalnu službu. Nakon toga je odahnuo. Znao je da će preživjeti. U Depalu Vas je iz Ministarstva obrane došao zapovjednik Anton Krkovič. Želio je osobno vidjeti mjesto događanja. Pogledavši okrvavljenog čovjeka, zamislio se, a Smolnikar mu je dobacio: "Tone, ovo ti neće proći."

Morisovci su zarobljenog civila odvezli u sjedište Voma, gdje su ga dočekali direktor Dušan Mikuš i još neki najviši dužnosnici Ministarstva. Zatim su ga zbog tjelesnih ozljeda odvezli na hitnu pomoć. Ali ni tamo ga nisu pustili iz šaka. Još dva dana nad njim su stražarili vojni policajci, premda se zdravstveno osoblje tome protivilo. Napadnuti Smolnikar je zapravo imao sreću što ga nisu ubili jer je oružje pripadnika Morisovog odjela za posebne zadatke tada bilo napunjeno pravim mecima. Brutalno hapšenje u Depaloj Vasi u slovenskoj je javnosti izazvalo val ogorčenja. Na nasilje su se odlučno odazvali pravni stručnjaci, civilna udruženja i organizacije za zaštitu ljudskih prava. S druge strane, Ministarstvo obrane je nastojalo utemeljiti ispravnost i zakonitost svog postupanja. Krunski svjedok događaja bio je vojni specijalac Mitja Kunstelj. Ministar Janša je tada u nizu razgovora s novinarima Smolnikarove tjelesne ozljede cinično označio riječima da "se zaletio u krušku".

Vojska, a naročito specijalna brigada Moris, bila je tada odlučna da pod svaku cijenu "obrani" svog ministra. Moris je mobilizirao čak i rezerviste koji su čuvali bazu u Škrilju i kočevskim šumama. Profesionalni vojnici, naročito pripadnici odreda za hitne intervencije, za to vrijeme su se naoružani i u civilnoj odjeći rasporedili po tajnim lokacijama u Ljubljani. Tih dana, od 20. do 28. ožujka 1994., Slovenija se nalazila na rubu državnog udara. Državni tajnik u Ministarstvu unutarnjih poslova Borut Likar tada je pripremio "Okvirni plan mjera za osiguravanje ustavnosti i zakonitosti u slučaju potrebe". Zapravo je to bio plan obrane od državnog udara. Njegova prva faza bila je ostvarena u cijelosti. Policajci su pomno promatrali sve vojne objekte u državi, koje su koristili pripadnici specijalne brigade Moris i Voma. Tajno su pratili vođu Morisovog odjela za posebne zadatke Darka Njavra. Ujedno su pojačali osiguranje najznačajnijih političara u državi. Predsjednik države Milan Kučan i premijer Janez Drnovšek imali su zbog opasnosti više tjelesnih čuvara nego obično. Kad bi naoružana vojska napustila kasarne, uslijedila bi druga faza predviđenih zaštitnih mjera. U tom slučaju policija bi bila prisiljena pokrenuti posebnu akciju Atlas, kojom bi se zaštitio državni vrh. Ujedno bi mobilizirala sve policijske jedinice te bi fizički blokirala vojne objekte, dok bi policijski specijalci preuzeli osiguranje zgrada parlamenta, Vlade i Predsjedništva te nacionalnog radija i televizije.

"Policijska postaja Brnik i zračna jedinica policije neka poduzme mjere u kontrolnom tornju kojim bi se smjesta onemogućilo uzlijetanje i slijetanje helikoptera Ministarstva obrane. U slučaju prodora vojnih jedinica – naročito Morisa – cestovnim komunikacijama, neka se na odgovarajućim mjestima izvedu fizičke blokade", napisano je između ostalog u planu policije za zaštitu ustavnog poretka. Direktor Ureda za sigurnost i zaštitu Anton Pozvek potvrdio je da je tada zaista bila pokrenuta akcija Atlas. "Osim državnog vrha u pojačanom sastavu osiguravali smo i kriminaliste Dragu Kosa i Marjana Erhatiča", rekao je. Srećom, ostale policijske mjere predviđene u drugoj fazi plana, nisu bile potrebne. O napetoj situaciji u proljeće 1994. progovorio je i tadašnji zapovjednik specijalne jedinice policije Vinko Beznik. U njegovoj jedinici znalo se da su pripadnici Morisa bili u stanju vojne pripravnosti. "Najveći problem vojske, a naročito specijalne brigade Moris, bio je u tome, što je stvorena ideologija da je protivnik svatko tko ne misli isto kao Janša. Bio ‘crven’ ili ‘bijel’, Janša je za njih bio nepogrešiv. Među policijskim specijalcima vladala je velika napetost. Bili smo u potpunoj spremnosti, kao 1990. ili 1991. godine. Kad su oni povećali aktivnosti, i mi smo poduzeli mjere", opisao je prilike Beznik. Za vrijeme parlamentarne rasprave o smjeni ministra Janeza Janše, pripadnici Morisa čekali su u potpunoj vojnoj pripravnosti. Vojska je imala manevre te se stalno kretala, a naoružani vojni specijalci u civilnoj odjeći i civilnim vozilima patrolirali su Ljubljanom. Bili su naoružani čak i protuoklopnim oružjem i bombama. "Tada smo prvi put nakon sukoba u Sloveniji izveli van svoje oklopno vozilo i na njega namjestili protutenkovske rakete. To je značilo stanje najviše ‘vojne’ spremnosti. Inače nas se nigdje nije vidjelo. Bojne skupine nekoliko dana imale su svu opremu i naoružanje u svojim automobilima. Skladišta su bila prazna", rekao je Beznik. To da je država tada bila na rubu udara kasnije su potvrdili i bivši pripadnici specijalne brigade Moris.  U zadnjim danima ožujka 1994. vojni specijalci bili su spremni za izvršavanje udara protiv legalno izabrane vlasti, a policajci u stanju spremnosti za njenu obranu. U Državnom zboru se odvijala jedna od najmučnijih sjednica u povijesti slovenske državnosti.

Pred zgradom parlamenta okupilo se oko petnaest tisuća ljudi. Izvikivali su parole potpore Janši. Najglasniji bili su skinhedsi i nogometni navijači. Među demonstrantima bio je i student obrane i zaštite Damir Črnčec, jedan od aktivnih članova Viola, navijačke skupine nogometnog kluba Maribor. Kasnije je postao direktor obavještajne službe OVS i direktor civilne tajne službe Sova. Za zaštitu zgrade i zastupnika brinula se posebna policijska jedinica pod vodstvom Emila Pozveka. Predsjednik parlamenta Herman Rigelnik zatražio je, naime, dodatno policijsko pojačanje. Prilike u državi, prijestolnici i u glavnoj dvorani Državnog zbora bile su napete do usijanja. Unatoč tome, predsjednik Vlade Drnovšek je nakon temeljitog razmišljanja, ali i jedva jedvice, odlučio da će zastupnicima predložiti smjenjivanje ministra obrane.

"Svoju odluku sam utemeljio na stavu Vladine ministarske komisije, koja je došla do zaključka da se u tom slučaju radilo o radnji vojnih osoba protiv civila. To je po mišljenju pravnih stručnjaka u suprotnosti s postojećim zakonodavstvom i međunarodnim normama pravne države te odstupa od prihvatljivih odnosa između vojne i civilne sfere." Ministar Janša se odlučno postavio u svoju obranu, koju je izgradio na drukčijoj pravnoj interpretaciji. Pri tome se pozivao na osamdeseti članak zakona o obrani i zaštiti.230 "Posve jasno je da zakon govori o aktivnosti i da je određuje i ne razlikuje osobe na civilne i vojne... Zbog toga je provođenje konzekvenci na temelju tog neraščišćenog pitanja sporno, a odluka koja je bila donesena za moje smjenjivanje, može biti samo politička." Janša je ujedno izrazio sumnju u stručnost članova Vladine pravne komisije, koja je Drnovšeku pripremila prijedlog za razrješenje ministra obrane. Za sve vrijeme trajanja sjednice uz njega su bili glavni pravnik Ministarstva Jože Romšek, šef Voma Dušan Mikuš i neki njegovi najuži suradnici.

Približno u dva ujutro 29. ožujka 1994., zastupnici su razriješili Janšu. Morisovci su se vratili u svoju bazu u kočevskim šumama i napetost je popustila.

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.