Foto: Guliver image/Getty images
TEKST Blaža Zgage "Istina o slovensko-srpskom paktu protiv Jugoslavije i o trgovini oružjem: Tko je pomogao otvoriti vrata pakla i pri tome još i zaradio?" potaknuo je skupinu povjesničara na analizu u kojoj donose prikaz suprotnih činjenica. U nastavku njihov tekst prenosimo u cijelosti.
PRIKAZ SUPROTNIH ČINJENICA
Pisanje o novijoj povijesti Balkana u vrijeme raspada Jugoslavije suviše je zahtjevno da bi se prepustilo površnosti kakva odlikuje članak Blaža Zgage. Naročito zbog pijeteta prema 130 000 žrtava ratova u bivšoj Jugoslaviji koje navodi, trebao bi pokazati više poznavanja i tankoćutnosti, a u razradi razdoblja slovenske demokratizacije i osamostaljivanja u većoj mjeri uvažavati povijesne činjenice.
Autor članka gradi svoj tekst na dvjema "tajnim sporazumima" predsjednika Predsjedništva Slovenije Milana Kučana i predsjednika Srbije Slobodana Miloševića.
Prvi se dogodio 24. siječnja 1991., kad su se u Beogradu sastale delegacije dviju republika na najvišem nivou. Drugi put, 14. kolovoza 1991., predsjednici se uopće nisu vidjeli, već je u Beogradu došlo samo do razgovora dr. France Bučara, predsjednika skupštine RS, i dr. Dimitrija Rupela, ministra vanjskih poslova RS, s utjecajnim srpskim intelektualcem Dobricom Ćosićem. Tada nije bilo poznato da su ga posjetili; Ćosić je to objavio tek u svojim dnevničkim zapisima, a njih dvojica još uvijek nisu objasnili jesu li tamo bili kao privatne osobe ili predstavnici države.
Taj je događaj 18. listopada prošle godine opširno analizirao tjednik Mladina (autor dr. Božo Repe). Objavio je i izjave samih aktera. U sljedećem broju Mladine javio se hrvatski političar i publicist dr. Slaven Letica. Spomenuo je i od sastanak 24. siječnja, povezujući ga sa susretom od 14. kolovoza, premda između njih ne postoji logična veza. Dva tjedna kasnije na to je u istom časopisu reagirao i Kučan, objašnjavajući oba događaja.
Zajednička izjava za javnost o sadržaju susreta delegacija obiju republika 24. siječnja je nedvosmislena, ali je interpretatori povijesti u različitim republikama i različitim vremenskim razdobljima različito tumače, naročito ako iz nje istrgnu rečenice koje odgovaraju njihovim interesima. Ovisno i o tome s kime se želi obračunati.
Da je kraj Jugoslavije uistinu bio takav, to bi bilo jednostavno. Ali nije bilo!
Međutim, Zgaga 23 godine kasnije, bez obzira na objašnjenja u Mladini, "nalazi" kako je taj "sastanak zapečatio sudbinu Jugoslavije". No, da je kraj Jugoslavije uistinu bio takav, to bi bilo jednostavno. Ali nije bilo! Tom je događaju pripisao odlučujuću važnost, premda se možemo pitati koji su događaji u većoj mjeri zapečatili sudbinu federacije: ili još sam Tito, ili samoupravljanje i dužnička kriza, ili "memorandumska" Srbija, Kosovo, povampireni jugo-generali, referendumi, jogurt i balvan revolucije, zatim srpski upad u monetarni sustav SFRJ-a… ili čak neki od brojnih susreta Miloševića i hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u četiri oka. Na sastancima u Karađorđevu i Tikvešu u ožujku i travnju 1991. godine razgovarali su i o podjeli Bosne i Hercegovine.
Inače je u razdoblju od kraja siječnja do sredine veljače 1991. bilo još nekoliko takvih sastanaka. Na svima je bio prisutan Kučan. To su bili razgovori s predstavnicima drugih republika o načinu slovenskog odvajanja, odnosno osamostaljivanja. O tome su mjesec dana prije sastanka s Miloševićem slovenski birači glasali na plebiscitu. Doista se Kučan kao predsjednik Predsjedništva RS i vođa slovenske delegacije susreo sa srpskim i zatim na istu temu i s predstavnicima drugih jugoslavenskih republika. Navođenje susreta srpskih i slovenskih predstavnika 24. siječnja 1991. bez tog okvira iskrivljavanje je povijesnih činjenica i prilagođavanje tadašnjih okolnosti sadašnjim potrebama. Pitanje je - za koga? O sastanku su tada izvještavali i slovenski mediji. Izjava za javnost, iz koje se jasno vidi tko je sudjelovao u razgovoru i što se odlučilo, objavljena je također kao povijesni izvor u zbirci izvora o demokratizaciji i osamostaljenju. (Autor dr. Božo Repe, objavljeno 2003.)
Slovenija je u razdoblju od plebiscita do proglašenja neovisnosti, za razliku od srpske i hrvatske politike, postupala pravocrtno i prilično racionalno. No Zgagu to ne zanima. U potrazi za "potvrdom" svoje teze o slovenskoj pomoći Miloševićevoj Velikoj Srbiji u zamjenu za slovensko osamostaljivanje poziva u pomoć inozemni izvor i izdvaja odlomke iz djela, koja u različitim kontekstima spominju slovensko-srpski sastanak 24. siječnja 91. Naročito se oslanja na knjigu, odnosno istoimenu dokumentarnu seriju BBC-a Smrt Jugoslavije, čiji je odlomak Letica naveo u svom članku za Mladinu. Autori knjige, između ostalog, detaljno opisuju kobne učinke srpskog ekspanzionizma i hrvatskog nacionalizma, ali pogrešno navode kako se Milošević tada "odvojeno" susreo s Kučanom.
"Međunarodna zajednica nije razumjela strah Slovenaca i Hrvata da se nađu pod srpskom silom, izgube europski identitet i utonu u crnu rupu balkanskog Levanta"
"Međunarodna zajednica nije razumjela strah Slovenaca i Hrvata da se nađu pod srpskom silom, izgube europski identitet i utonu u crnu rupu balkanskog Levanta", napisao je povjesničar dr. Jože Pirjevec u prvom poglavlju knjige Jugoslavenski ratovi 1991.–2001.
Isto tako se Zapad, s Amerikancima na čelu, tada nije pretjerano zanimao za Balkan, loše poznajući zamršene silnice ozbiljno načete federacije. Jedan od onih koji su podcjenjivali okolnosti bio je tadašnji američki veleposlanik u SFRJ Warren Zimmermann. Zgaga, međutim, navodi upravo njega kada optužuje Slovence da su započeli rat i tako nalazi još jedan "razlog" za ustrajavanje na slovensko-srpskoj "uroti" na račun Hrvatske.
No, sve je to već bilo rečeno i zapisano. Čemu sada ponovo, i to bez novih izvora ili svjedočanstava? Uzroke za autorovo ustrajavanje valja potražiti u uvodniku dr. Slavena Letice u prvoj knjizi hrvatskog prijevoda trilogije U ime države (autori Matej Šurc i Blaž Zgaga). U njemu pisac pogrešno zaključuje kako je slovenski politički vrh, odnosno Kučan, 14. kolovoza 1991. sklopio "tajni pakt o nenapadanju" s Miloševićem, da bi se time zaštitio od napada Srbije i JNA te tako omogućio masovnu prodaju oružja Hrvatima.
Leticu je za pisca predgovora izabrao hrvatski izdavač, a nitko o tome nije obavijestio koautora (Šurca). On zbog drugih obaveza nije mogao prisustvovati zagrebačkom predstavljanju knjige. I u Sarajevu je bio odsutan, a organizatorima predstavljanja pismenim je putem objasnio da je Letica iskoristio uvodnik za promociju svojih političkih stavova, prikazavši ih u obliku jeftinog političkog pamfleta. Time je zloupotrijebio koautorski rad, koji na osnovi brojnih dokumenata i izjava svjedoka otkriva pripadnike slovenske "mafije" u trgovini oružjem.
Neki će se još sjetiti Slavena Letice, kada je prije desetak godina u kostimu bana Jelačića branio Svetu Geru. Svojoj je domovini nanio neusporedivo više štete kad je u ljeto 1990. u hrvatskom tjedniku Danas u cjelini objavio fonogram razgovora između Tuđmana i vođe krajinskih Srba Jovana Raškovića. Time je umjerenog Raškovića kompromitirao u očima Srba te ga politički uništio. Zamijenili su ga radikalni Martić, Babić i Hadžić, koji su podigli Srbe na ustanak, čime je u Hrvatskoj buknuo brutalni rat.
Letica danas tvrdi kako je Slovenija sklapanjem tajnih paktova izdala Hrvatsku, dok su članovi tadašnjeg predsjedništva, po njegovom mišljenju, glavni prodavači oružja i ratni profiteri. Zgaga ga u tome slijedi i u priličnoj mjeri revidira nalaze iz trilogije, čiji je koautor. U knjigama U ime države jasno je i precizno određena politička i moralna odgovornost tadašnjeg političkog vrha, jer nije nadzirao i sankcionirao donesene odluke o pomoći Hrvatskoj i BiH u oružju. S druge strane, brojni dokumenti i izjave svjedoka, objavljeni u trilogiji, nedvosmisleno dokazuju tko je najbezobzirnije zloupotrebljavao odluke o pomoći napadnutim republikama i bio glavni sudionik u trgovini oružjem.
Kakav je to bio "tajni dogovor" sa Srbijom, kad je Slovenija poslije prodavala oružje Hrvatima i Bošnjacima?
Nedvosmisleno je utvrđeno kako se prodajom oružja u Ministarstvu obrane skupilo više desetaka milijuna tadašnjih njemačkih maraka u gotovini. Poznato je i tko je u strane banke prenio znatne iznose gotovine... Kao i to da predsjednik SDS-a Janez Janša danas ne može uvjerljivo dokazati porijeklo svoje imovine.
Kao "bit afere s oružjem" Zgaga proglašava jednu od odluka Vijeća obrane Predsjedništva RS s datumom 9. lipnja 1992., da se osnovi molbe potpredsjednika vlade BiH toj državi odstupi rabljena vojna oprema i proda nešto oružja i streljiva. Međutim, u drugoj knjizi trilogije (strana 409) piše kako je samo četrnaest dana kasnije, 23. lipnja, Vijeće obrane odbilo ponovnu molbu BiH za pomoć u oružju. Pitanje je, dakle, da li samostalnoj, međunarodno priznatoj državi i članici OUN-a omogućiti pravo na samoobranu, ili se okrenuti u stranu i ništa ne vidjeti? Autor se ujedno zapliće u nelogičnost: kakav je to bio "tajni dogovor" sa Srbijom, kad je Slovenija poslije prodavala oružje Hrvatima i Bošnjacima?
Blaž Zgaga na kraju dodaje kako je "slovensko političko vodstvo najprije sporazumom sa Srbima izdalo Hrvate. Ubrzo zatim tajnom je prodajom oružja Hrvatskoj i BiH izigralo i Srbe." Što se tiče slovenskog "izdajstva" Hrvata autor bi se trebao sjetiti kako su postupali kad su tenkovi JNA s njihovog teritorija prodirali prema Sloveniji. Letica bi vjerojatno znao odgovoriti koje su strukture u Zagrebu zapovjedile da se tenkovi na tom putu ne ometaju. A što se tiče slovenskog "izigravanja" Srba, valja reći samo da su upravo Srbi - pod crvenom zvijezdom, kokardom i crvenom beretkom - uzrokovali najviše žrtava u bivšoj Jugoslaviji. Od prvih ogrebotina u Sloveniji, preko Vukovara, do masakra nad Muslimanima u Srebrenici.
Dr. Zdenko Čepič, povjesničar
Edo Fičor, prevodilac
Prof. Dr. Jože Pirjevec, povjesničar
Draga Potočnjak, književnica
Prof. Dr. Božo Repe, povjesničar
Anton Rupnik, novinar, publicist